Rodio sam se u San Juan Chancalaitu, gradiću u meksičkoj saveznoj državi Chiapasu. Moja obitelj pripada majanskom plemenu Chol. Moji su roditelji imali dvanaestero djece, a ja sam peti po redu. Kad sam bio dijete, moja braća, sestre i ja proučavali smo Bibliju s Jehovinim svjedocima. Nažalost, u mladosti nisam primjenjivao biblijske savjete.

 Već s 13 godina drogirao sam se i krao. Tada sam otišao od kuće i stalno se seljakao. U dobi od 16 godina počeo sam raditi na jednoj plantaži marihuane. Nakon otprilike godinu dana, kad smo jedne noći brodom prevozili veliku količinu marihuane, napali su nas naoružani pripadnici suparničkog kartela. Pucnjavu sam preživio tako što sam skočio u rijeku, koja me odnijela puno dalje nizvodno. Nakon toga sam pobjegao u SAD.

 Ondje sam nastavio preprodavati drogu i upao u još više problema. S 19 godina bio sam uhićen i osuđen na zatvor zbog pljačke i pokušaja ubojstva. U zatvoru sam se pridružio jednoj bandi i postao još nasilniji. Zbog toga su me vlasti prebacile u strogo čuvani zatvor u Lewisburgu, u Pennsylvaniji.

 U tom sam zatvoru postao još gori. Budući da sam već imao tetovažu svoje bande, ja i ostali zatvorenici iz te bande začas smo se prepoznali i udružili. Ne znam je li prošao ijedan dan a da se nisam tukao. Jednom sam sudjelovao u tučnjavi bandi u zatvorskom dvorištu. Tukli smo se do krvi, i to bejzbolskim palicama i utezima za vježbanje. Čuvari su morali koristiti suzavac da nas rastave. Nakon toga uprava zatvora prebacila me u dio za opasne zatvorenike. Bio sam tempirana bomba i vrijeđao sam sve žive. Nije mi bio problem prebiti nekoga. Ustvari, uživao sam u tome. Nisam osjećao kajanje zbog svog ponašanja.

 U dijelu za opasne zatvorenike većinu dana provodio sam u ćeliji pa sam počeo čitati Bibliju da ubijem vrijeme. Kasnije mi je jedan čuvar dao knjigu I ti možeš vječno živjeti u raju na Zemlji. a Dok sam je čitao, sjetio sam se mnogih stvari koje sam kao dijete saznao kad sam proučavao Bibliju s Jehovinim svjedocima. Razmišljao sam koliko sam nisko pao zbog svoje nasilne naravi. Mislio sam na svoju obitelj. Sjetio sam se svojih dviju sestara koje su postale Jehovini svjedoci i pomislio: “One će živjeti vječno.” A onda sam se upitao: “Pa zašto ne bih i ja?” U tom sam trenutku čvrsto odlučio da ću se promijeniti.

 Znao sam da trebam pomoć ako se želim promijeniti. Zato sam se najprije pomolio Jehovi Bogu i preklinjao ga da mi pomogne. Nakon toga sam pisao podružnici Jehovinih svjedoka u SAD-u i zatražio biblijski tečaj. Podružnica se obratila obližnjoj skupštini i zamolila da stupi u kontakt sa mnom. No u to me vrijeme nije smio posjećivati nitko osim moje obitelji. Zato mi je jedan Jehovin svjedok iz te skupštine počeo slati poticajna pisma i biblijsku literaturu, a to je u meni produbilo želju da se promijenim.

 Uslijedio je velik korak prema ostvarenju tog cilja — odlučio sam napustiti bandu kojoj sam pripadao godinama. Njen vođa također je bio u dijelu za opasne zatvorenike pa sam mu jedan dan prišao dok smo bili u dvorištu. Rekao sam mu da želim postati Jehovin svjedok. Iznenadio sam se kad mi je odgovorio: “Ako to ozbiljno misliš, ne znam što još čekaš. Ne želim se zamjeriti Bogu. Ali ako je to samo izgovor da odeš iz bande, znaš što te čeka.”

 U naredne dvije godine uprava zatvora primijetila je promjene u mojoj osobnosti. Zbog toga je prema meni imala više obzira. Naprimjer, čuvari mi više nisu stavljali lisičine kad su me vodili na tuširanje. Jedan mi je čuvar čak rekao kako je lijepo vidjeti da se mijenjam i potaknuo me da ne odustanem od toga. Ustvari, posljednju godinu kazne proveo sam u zatvorskom kampu pored glavne zgrade, koji nije bio pod strogim nadzorom čuvara. Godine 2004, nakon deset godina zatvora, pušten sam na slobodu i zatvorskim autobusom deportiran u Meksiko.

 Ubrzo nakon toga potražio sam dvoranu Jehovinih svjedoka. Na svoj prvi sastanak otišao sam u zatvorskoj odjeći jer je to bila jedina pristojna odjeća koju sam imao. Unatoč tome Jehovini svjedoci su me srdačno pozdravili. Kad sam vidio koliko su dobri i dragi, znao sam da sam među pravim kršćanima (Ivan 13:35). Na tom sastanku starješine su se pobrinuli da počnem proučavati Bibliju. Krstio sam se 3. rujna 2005. i tako postao Jehovin svjedok.

 U siječnju 2007. počeo sam služiti kao punovremeni propovjednik što znači da sam svaki mjesec 70 sati s drugima razgovarao o Bibliji. Godine 2011. završio sam Biblijski obrazovni tečaj za neoženjenu braću (danas je to Tečaj za objavitelje Kraljevstva). Taj mi je tečaj puno pomogao da naučim obavljati svoja zaduženja u skupštini.

 Godine 2013. vjenčao sam se s Pilar. Ona s dozom humora kaže da ne vjeruje mojim pričama iz prošlosti. Nikad se nisam vratio starom načinu života. Pilar i ja vjerujemo da promjene koje sam napravio dokazuju da Biblija ima nevjerojatnu snagu (Rimljanima 12:2).

 Vjerujem da se na mene odnose riječi iz Luke 19:10. Isus je u tom retku kazao da je “došao da traži i spasi što je izgubljeno”. Više nemam osjećaj da sam izgubljen. Više ne nanosim bol drugima. Biblija mi je pomogla da nađem najuzvišeniji smisao života, da budem u miru s ljudima i, što je najvažnije, da imam blizak odnos sa svojim Stvoriteljem, Jehovom.