Nekim ljudima treba puno vremena da izvuku pouku iz gorkih životnih pogrešaka. Tako je bilo i sa mnom. Od rođenja sam živio u Barceloni, po veličini drugom gradu u Španjolskoj. Moja je obitelj živjela u dijelu grada koji se zove Somorrostro, a obuhvaća velik dio istoimene plaže. Taj dio grada bio je na lošem glasu zbog kriminala i preprodaje droge.

 Imao sam još osmero braće i sestara, a ja sam bio najstariji. Bili smo jako siromašni, pa me otac zaposlio u jednom teniskom klubu kao sakupljača loptica. Imao sam deset godina i svaki sam dan radio po deset sati. Zbog toga nisam mogao ići u školu poput mojih vršnjaka. S 14 godina počeo sam raditi kao mehaničar u jednoj limarskoj radionici.

 Godine 1975. dobio sam poziv za vojsku, koja je u Španjolskoj bila obavezna. Želio sam doživjeti neku avanturu u životu, pa sam se prijavio u španjolsku Legiju stranaca u Melilli, španjolskoj enklavi u Sjevernoj Africi. Ondje sam se počeo drogirati i opijati. Dospio sam do samog dna.

 Kad sam otišao iz Legije stranaca, vratio sam se u Barcelonu i osnovao svoju bandu. Krali smo sve čega smo se mogli dočepati. Ukradenu smo robu prodavali i tim novcem kupovali drogu. Počeo sam uzimati LSD i amfetamine, pio sam, kockao i živio nemoralno. Zbog takvog destruktivnog načina života postajao sam sve nasilniji. Uvijek sam nosio nož, sjekiru ili mačetu i nisam puno razmišljao hoću li ih upotrijebiti.

 Jednom je moja banda ukrala automobil, a policija je krenula u potjeru za nama. Bila je to scena kao iz filmova. Vozili smo se u ukradenom automobilu tridesetak kilometara, a onda je policija počela pucati na nas. Na koncu je naš vozač izazvao sudar, slupao automobil, a mi smo se svi razbježali. Kad je za to čuo moj otac, izbacio me iz kuće.

 Narednih pet godina ulica je bila moj dom. Spavao sam u ulazima zgrada, kamionima, na grobljima i po parkovima. Neko sam vrijeme živio u jednoj spilji. Moj život nije imao nikakvog smisla. Bilo mi je sasvim svejedno jesam li živ ili mrtav. Pod utjecajem droge namjerno sam se ozljeđivao. Ruke su mi i dan-danas pune ožiljaka.

 Kad sam imao 28 godina, mama me pronašla i rekla da se vratim kući. Pristao sam i obećao da ću srediti život, ali trebalo mi je puno vremena da ispunim to obećanje.

 Jednog poslijepodneva na vrata nam je došlo dvoje Jehovinih svjedoka. Dok sam ih slušao, tata je iz kuće vikao da im zalupim vrata. Nisam mogao podnijeti da mi itko naređuje što da radim, pa sam ga ignorirao. Dali su mi tri knjige, koje sam rado uzeo. Pitao sam ih gdje se sastaju i za par dana pojavio sam se u dvorani.

 Svi su bili lijepo i pristojno obučeni. To mi je prvo upalo u oči. Ja sam imao dugu kosu, zapuštenu bradu i neke prnje na sebi. Bilo je očito da se ne uklapam među njih, pa sam ostao ispred dvorane. A onda sam vidio kako dolazi jedan čovjek u odijelu, koji mi se činio poznat. Bio je to Juan, koji je nekada pripadao mojoj bandi. Kasnije sam saznao da je godinu dana prije toga postao Jehovin svjedok. Kad sam ga vidio, dobio sam snagu da uđem u dvoranu i ostanem na sastanku. Otada više ništa nije bilo isto.

 Prihvatio sam biblijski tečaj i ubrzo shvatio da trebam promijeniti svoju nasilnu narav te prekinuti s nemoralnim načinom života ako želim imati Božje priznanje. To mi nije bilo nimalo lako. Saznao sam da Jehovi Bogu mogu ugoditi samo ako promijenim svoj način razmišljanja (Rimljanima 12:2). Božje milosrđe na mene je ostavilo neizbrisiv trag. Osjetio sam da mi, unatoč svim mojim greškama, Bog daje šansu da okrenem novi list u životu. Ono što sam naučio o Jehovi urezalo se u moje srce. Shvatio sam da postoji Stvoritelj kojemu je stalo do mene (1. Petrova 5:6, 7).

 To me potaknulo da se počnem mijenjati. Naprimjer, kad sam tijekom proučavanja Biblije došao do teme pušenja, rekao sam sebi: “Ako Jehova Bog želi da budem čist i neokaljan u svakom pogledu, onda se moram riješiti cigareta” (2. Korinćanima 7:1). I tako su završile u kanti za smeće!

 Morao sam se ostaviti još nečega — konzumiranja i dilanja droge. Za to mi je trebalo malo više vremena i snage. Znao sam da neću uspjeti ako ne prekinem sve veze s bivšim prijateljima. Oni su loše utjecali na mene i to me sprečavalo da duhovno napredujem. No onda sam se počeo sve više oslanjati na Boga i podršku novih prijatelja koje sam našao u skupštini. Osjetio sam da me vole i vidio da im je iskreno stalo do mene, a to nikad prije nisam doživio. S vremenom sam uspio ostaviti se droge i “obući novu osobnost”, koja mi je pomogla da steknem Božje priznanje (Efežanima 4:24). U kolovozu 1985. krstio sam se i postao Jehovin svjedok.

 Biblija mi je pomogla izgraditi nov život. Oslobodila me pogubnog načina postupanja koji je uništavao moje tijelo i dostojanstvo. Više od 30 mojih starih prijatelja prerano je umrlo od AIDS-a i drugih bolesti koje su dobili zbog drogiranja. Stvarno sam sretan što sam počeo primjenjivati biblijska načela! Da to nisam učinio, moj bi život imao tragičan kraj.

 Noževi i sjekire koje sam nosio dok sam bio nasilan stvar su prošlosti. Nisam ni sanjao da ću jednog dana umjesto njih nositi Bibliju i pomoću nje pomagati ljudima. Žena i ja velik dio svog vremena trošimo na propovijedanje drugima o Jehovi.

 Moji roditelji nisu postali Jehovini svjedoci, ali cijenili su što sam se promijenio zahvaljujući proučavanju Biblije. Moj je otac čak znao braniti Jehovine svjedoke pred svim svojim kolegama. Znao je da je religija koju sam prihvatio iz temelja promijenila moj život, i to nabolje. Majka je često govorila da je šteta što nisam prije počeo proučavati Bibliju. Potpuno se slažem s njom!

 Na vlastitoj sam se koži uvjerio koliko je besmisleno tražiti zadovoljstvo u drogi i drugim porocima. Najveće mi je zadovoljstvo to što drugima mogu prenositi učenja koja sam saznao iz Božje Riječi — učenja koja su mi spasila život!