Daleko od grada i užurbanog načina života prostire se amazonska kišna šuma. U njoj žive razna plemena koja govore raznim jezicima. Da bi došli do tog područja, 13 Jehovinih svjedoka u Francuskoj Gijani u srpnju 2017. uputilo se rijekom Maronijem i njenim istočnim pritocima. Što im je bio cilj? Ljudima koji žive na obalama te rijeke htjeli su prenijeti biblijsku poruku koja ulijeva nadu.

 Mjesec dana prije nego što je započela 12-dnevna propovjednička akcija, svi sudionici došli su na sastanak na kojem je bilo riječi o planu putovanja. “Saznali smo nešto o području na koje idemo i o njegovoj povijesti te smo razgovarali kako se pripremiti za putovanje”, prisjetio se Winsley. Svaki sudionik dobio je vodonepropusni spremnik u koji je trebao staviti viseću ležaljku i mrežu protiv komaraca. Putovanje je uključivalo dva leta i mnogo sati plovidbe kanuom.

 Kako su se sudionici akcije osjećali kad su dobili poziv? Umirovljenici Claude i Lisette odmah su ga prihvatili. Claude je rekao: “Bio sam presretan, ali pomalo i preplašen. Naslušao sam se o opasnim brzacima.” Lisette je kazala što je nju mučilo: “Pitala sam se kako ću razgovarati s indijanskim plemenima.”

 Mickaël je imao sličnih briga. “Nismo znali puno o plemenu Wayana”, rekao je on. “Zato sam malo istraživao po internetu da saznam bar koju riječ i naučim pozdraviti ljude na njihovom jeziku.”

 Shirley, koja je u akciji sudjelovala sa svojim mužem Johannom, napravila je popis jezika kojima govore ljudi koji žive uz rijeku Maroni. “Preuzeli smo videosadržaje sa stranice jw.org na tim jezicima i nabavili mali rječnik na jeziku kojim govori pleme Wayana”, kazala je ona.

 U utorak 4. srpnja 2017. grupa se ukrcala u avion u gradu Saint-Laurent du Maroniju i otputovala u Maripasoulu, gradić u unutrašnjosti Francuske Gijane.

 U naredna četiri dana grupa je uspjela kanuima doći do sela smještenih uzduž gornjih pritoka Maronija i razgovarati s mještanima. “Pronašli smo ljude koje jako zanimaju biblijske teme”, rekao je Roland, jedan od članova grupe. “Imali su mnogo pitanja, a neki su htjeli proučavati Bibliju s nama.”

 U jednom selu Johann i Shirley sreli su jedan mladi par. Rođakinja žene koju su upoznali počinila je samoubojstvo kratko prije toga. Johann je ispričao: “Pokazali smo im film Poglavica upoznaje Stvoritelja. Film je ostavio snažan dojam na njih dvoje. Dali su nam svoje e-mail adrese jer su htjeli ostati u kontaktu s nama.”

 Najudaljenije mjesto do kojeg smo došli bilo je Antécume Pata. Ondje je poglavica dopustio umornim Jehovinim svjedocima da na javnom mjestu razvuku svoje ležaljke za spavanje. Kupali su se u rijeci, kao što u tom mjestu svi rade.

 Odande je grupa otišla u Twenké, selo u kojem je pronašla ljude koji su bili u žalosti zbog smrti člana obitelji. “Poglavica nam je dopustio da se slobodno krećemo selom i pružimo utjehu ožalošćenima”, rekao je Éric, koji je sudjelovao u organiziranju akcije. “Poglavici i njegovoj obitelji svidjeli su se reci koje smo pročitali iz Biblije na njihovom jeziku. Pokazali smo im i filmove u kojima je prikazano kako će se ispuniti biblijsko obećanje o uskrsnuću.”

 Grupu je potom očekivao polusatni let iz Maripasoule u mali grad Grand-Santi. U utorak i srijedu članovi grupe razgovarali su s mještanima o biblijskoj poruci. U četvrtak ih je očekivalo još jedno putovanje – pet i pol sati plovidbe rijekom Maronijem do sela Apatoua.

 Pretposljednjeg dana akcije grupa je posjetila sela u šumi u kojima žive potomci afričkih robova koji su u Južnu Ameriku dovedeni tijekom kolonijalnog razdoblja susjednog Surinama. Jehovini svjedoci pozvali su sve na sastanak koji je održan u velikom šatoru podignutom posebno za tu priliku. “Bili smo presretni kad smo vidjeli koliko je ljudi došlo jer smo ih na sastanak počeli pozivati to jutro”, rekao je Claude. Karsten, koji je prvi put propovijedao u unutrašnjosti Francuske Gijane, održao je javno predavanje na jeziku aukan. Predavanje je nosilo naslov “Prolazi li sve ovim životom?” Sastanku je prisustvovao 91 mještanin.

 Na koncu se grupa vratila u Saint-Laurent du Maroni. Svi su bili presretni zbog reakcije ljudi kojima su svjedočili. Podijelili su mnogo literature i pokazali na desetke filmova Jehovinih svjedoka.

 “Riječima ne mogu opisati koliko sam sretna što sam sudjelovala u ovoj akciji”, rekla je Lisette. Cindy se složila s njom i kazala: “Kad bi se organizirala još jedna akcija, molila bih da me opet pozovu. Morate osjetiti ovu radost da biste znali o čemu govorim.”

 Neki članovi grupe poželjeli su se vratiti. “Kad ćemo opet?” rekao je Mickaël. Winsley se preselio u Saint-Laurent du Maroni. Claude i Lisette, koji su oboje prošli šezdesetu, odlučili su preseliti se u Apatou.