“Moji roditelji već su služili Jehovi kad sam se ja rodila”, kaže Rachel, koja sada živi u Dominikanskoj Republici. “Nažalost, kad sam imala sedam godina, moj tata prekinuo je veze s Jehovinim narodom i počeo se jako protiviti istini. Pravio mi je velike probleme i bio nasilan. Nagovarao me da okrenem leđa Jehovi i obećavao mi svašta – mobitel, put u Disneyland i kreditnu karticu. Nekoliko puta htio mi je šakama ‘izbiti Jehovu iz glave’. Govorio je da neću moći ići na sastanke ako ne budem mogla govoriti i hodati. No ništa od toga nije me zaustavilo. Uvijek sam išla na sastanke.

 Tata je pazio da me nikad ne tuče pred mamom, a meni je govorio da će nju istući ako joj kažem što mi radi. Našao je dobru izliku za moje modrice – rekao bi da sa mnom vježba borilačke vještine.

 Bila sam premala i previše uplašena da mami kažem istinu, ali od Jehove nisam ništa skrivala. Često sam se išla šetati šumom u blizini naše kuće u Marylandu. Jednom prilikom naišla sam na ogroman hrast, koji mi je postao utočište. Popela bih se na njega, našla neku zgodnu granu, sjela i molila se Jehovi. Govorila sam mu kako se osjećam i što ću raditi za njega kad odrastem – ako uspijem preživjeti do tada. Molila sam ga za pomoć i snagu. Govorila sam mu i što ću raditi u novom svijetu, kakvu ću obitelj imati i koliko ću uživati u miru i radosti bez ikakve boli i straha.

 Kad god bi me tata pokušao odvratiti od istine mitom ili batinama, uvijek sam osjećala da me Jehova tješi i daje mi snage. On mi je pomogao da mu ostanem vjerna i jaka.

 Krstila sam se kad sam imala deset godina, a s pionirskom službom počela sam dvije godine nakon toga. Moj tata isprva nije znao za to. Međutim, kad je saznao, udario me tako jako da mi je iščašio čeljust.

 Neki su me odgovarali od pionirske službe jer sam bila još mala. Mislili su da ne razumijem koliko je ta odluka ozbiljna. S druge strane, mnogi mladi Jehovini svjedoci koje sam poznavala nisu bili baš zainteresirani za duhovne stvari. Zabava im je bila važnija od Boga. Njihov život bio mi je privlačan i ponekad sam i sama htjela živjeti kako oni žive. Mislila sam: ‘Zašto propovijedam? Najbolje da se ostavim toga i zabavljam se kao drugi mladi.’ Ali kad god bih u sebi prepoznala takve misli, razgovarala bih s Jehovom o tome.

 Kad sam imala 15 godina, dobila sam jako dobru ponudu jedne agencije za modele iz Milana. Moram priznati da je bilo lijepo čuti da bih mogla postati model, pojavljivati se u časopisima i nositi skupu odjeću na revijama. Tada sam već tri godine bila u stalnoj pionirskoj službi i mislila sam: ‘Uz ovaj posao imat ću dovoljno novca da dugo vremena budem pionir.’ Tata nas je ostavio, pa sam mislila da ću tim novcem pomoći mami.

 Naravno, odluku nisam donijela bez molitve. Po svom običaju, otišla bih do svog hrasta i ondje se molila Jehovi. Osim toga, razgovarala sam s mamom, koja je puno godina i sama bila pionir, i s jednim dragim starješinom. Jehova je odgovorio na moje molitve preko jednog biblijskog retka koji mi je taj starješina pročitao. Bile su to riječi iz Propovjednika 5:4: ‘Kad daš zavjet Bogu, izvrši ga. Ono na što si se zavjetovao, izvrši.’ Jehovi sam dala zavjet – obećala sam da ću mu služiti najbolje što mogu. Bilo me strah da bi mi ona poslovna ponuda mogla štetiti u duhovnom pogledu, pa sam je odbila.

 U djetinjstvu sam doživjela svašta, ali preživjela sam! Sada sam u sretnom braku s Jaserom. Naš sin, Connor, ima devet godina. Jaser je starješina, Connor nekršteni objavitelj, a ja sam u punovremenoj službi već skoro 27 godina.

 Često razmišljam o dugim molitvama koje sam upućivala Jehovi s onog hrasta u šumi blizu naše kuće. Usrdno sam ga molila da mi pomogne i on je to učinio na predivan način. Davao mi je snage, tješio me i vodio. Puno mi je puta pokazao da je predivan otac. Sretna sam što sam odlučila služiti mu cijelim srcem. To je najmudrija odluka koju sam ikad donijela.”