Jehovini svjedoci u Gruziji uživaju slobodu vjeroispovijedi. Zakonski su priznata religija i vlasti im dopuštaju da štuju Boga bez ikakvih problema. Međutim, to nije uvijek bilo tako. U razdoblju od 1999. do 2003. vlasti su vjerskim ekstremistima dopuštale da žestoko napadaju Jehovine svjedoke i nisu željele kazneno goniti počinitelje nasilnih djela.

Zbog progona koji su doživljavali u tom mračnom razdoblju Jehovini svjedoci uložili su nekoliko žalbi Europskom sudu za ljudska prava. Jedna od žalbi, slučaj Carcidze i drugi protiv Gruzije, ticala se triju događaja koji su se zbili 2000. i 2001, a uključivali su napade nasilne svjetine, prekidanje vjerskih sastanaka, uništavanje imovine te fizičko i verbalno zlostavljanje koje su podnositeljima žalbe nanijeli pripadnici policijskih snaga.

Dana 17. siječnja 2017. Europski sud za ljudska prava donio je presudu u slučaju Carcidze te utvrdio kršenje prava Jehovinih svjedoka. Sud je potvrdio da je gruzijska policija bila izravno uključena u događaje ili da pak nije intervenirala kako bi zaštitila žrtve. Također je zaključio da gruzijski sudovi i suci nisu stali na kraj agresiji nad Jehovinim svjedocima jer su činjenice sagledali pristrano i površno.

To je već treća presuda koju je Europski sud donio protiv Gruzije u vezi s “vjerskim nasiljem koje se diljem zemlje vršilo nad Jehovinim svjedocima” od 1999. do 2003. U sve tri presude Sud je zaključio da je Gruzija prekršila Europsku konvenciju o ljudskim pravima jer nije podržala slobodu vjeroispovijedi Jehovinih svjedoka, nego je prema njima postupila diskriminatorno.

Sud je tadašnju situaciju u Gruziji opisao ovim riječima: “Preko svojih posrednika, koji su izravno sudjelovali u napadima na Jehovine svjedoke ili su tolerirali i prešutno odobravali nezakonite aktivnosti određenih pojedinaca, gruzijske su vlasti odgovorne što se u javnosti stvorilo mišljenje da krivci prolaze nekažnjeno, a ta je klima na koncu dovela do daljnjih napada na Jehovine svjedoke širom Gruzije.”

U tri događaja koja je Europski sud istražio u sklopu slučaja Carcidze žrtve su doživjele nepravdu od same policije ili pak zato što policija nije pravodobno intervenirala.

• Dana 2. rujna 2000. u gradu Kutaisiju policajci su gospodina Dzamukova odveli u postaju. Zaplijenili su mu vjersku literaturu te ga vrijeđali i tukli. Sutradan je jedan policajac napao i gospodina Gabuniju. Udario ga je u trbuh te iskidao vjersku literaturu koju je imao kod sebe.

• Dana 26. listopada 2000. u gradu Marneuliju policija je naprasno prekinula jedan vjerski sastanak Jehovinih svjedoka i prisutnima zaplijenila vjersku literaturu. Gospodin Mikirtumov, koji je držao biblijski govor, i gospodin Aliev, u čijem je domu održan sastanak, odvedeni su u policijsku postaju. Policija je kasnije nasilu ukrcala gospodina Mikirtumova u automobil i odvela ga izvan grada te mu naredila da se nikad više ne vraća. Gospodinu Alievu zabranila je da ikad više održava vjerske sastanke Jehovinih svjedoka u svom domu.

• Dana 27. ožujka 2001. u gradu Rustaviju nasilna grupa pravoslavnih ekstremista upala je u dom gospodina Gogelašvilija, u kojem se održavao vjerski sastanak. Izvrijeđali su prisutne i naredili im da odu kućama. Svima su oduzeli vjersku literaturu i sutradan je spalili na obližnjoj tržnici. Policija je odbila intervenirati te nije zaštitila žrtve nasilja.

U svakom od navedenih događaja žrtve su od gruzijskih sudova zatražile zaštitu, no sudovi su se oglušili na njihov poziv u pomoć. Kao što je Europski sud za ljudska prava zaključio, gruzijski suci bili su pristrani i naklonjeni policiji te nisu pomno istražili dokaze koje su žrtve navele. O stavovima gruzijskih sudaca u navedenim događajima Europski sud zaključio je sljedeće:

Sudstvo je površno i pristrano razmotrilo slučaj, automatski stalo na stranu policije te neutemeljeno odbacilo verziju događaja podnositelja žalbi. To je ravno prešutnom odobravanju nasilnih djela počinjenih protiv podnositelja žalbi.

Nakon što je Europski sud zaključio da su prekršena prava zajamčena člankom 9 (sloboda vjeroispovijedi) i člankom 14 (diskriminacija) Europske konvencije o ljudskim pravima, odredio je da Gruzija podnositeljima žalbi treba isplatiti odštetu od 11 000 eura te da podmiri sudske troškove u iznosu od 10 000 eura.

U svom zaključku Sud je ponovio ranije presude donesene u slučajevima Gldani i Begheluri, koji su se vodili protiv Gruzije, te u slučajevima Kuznjecov i Krupko, koji su se vodili Rusije. Gruzijske vlasti počele su uvažavati ranije donesene presude, a Jehovini svjedoci u toj zemlji zahvalni su što sada imaju bolju zaštitu, koja im omogućava da se slobodno i bez straha sastaju i prenose svoja uvjerenja drugima.

André Carbonneau, odvjetnik za međunarodna ljudska prava, koji je sudjelovao u saslušanjima održanima u Gruziji te u pripremi žalbi podnesenih Europskom sudu za ljudska prava, kazao je: “Ovom izvrsnom odlukom Europski sud za ljudska prava jasno je dao do znanja kako gleda na postupke vlasti koje su pod njegovom sudskom nadležnosti i koje promiču ili podržavaju gušenje slobode vjeroispovijedi svojih građana. Naime, otvoreno je pokazao da neće tolerirati takvo postupanje. Jehovini svjedoci sretni su što gruzijske vlasti sve više usvajaju presude Suda jer im to omogućava da u miru ispovijedaju svoju vjeru. Nadamo se da će i druge članice Vijeća Europe, primjerice Rusija, obratiti pažnju na ovaj razvoj događaja.”

Posljednja odluka Europskog suda za ljudska prava štiti dragocjenu slobodu vjerskog okupljanja i mirnog prenošenja svojih vjerskih uvjerenja drugima. Jehovini svjedoci širom svijeta nadaju se da će ova upečatljiva presuda Europskog suda za ljudska prava utjecati na slične žalbe protiv Rusije i Azerbajdžana koje još nisu riješene.