Osmi srpnja 1985. ni po čemu nije bio poseban dan za troje djece koja su sa svojim roditeljima živjela u jednom malom gradu u Kerali, saveznoj državi na jugozapadu Indije. Tog su dana, kao i obično, krenuli u školu, ali onda su saznali da je ravnateljica odlučila da se u učionicama pjeva državna himna “Jana Gana Mana”. Svi su trebali ustati i pjevati himnu. No petnaestogodišnji Bijoe i njegove mlađe sestre Binu Mol (13) i Bindu (10) nisu to učinili. Savjest im je branila da pjevaju himnu jer su kao Jehovini svjedoci iskreno vjerovali da je to oblik idolopoklonstva i čin kojim pokazuju da nisu odani svom Bogu, Jehovi.

Njihov otac V. J. Emmanuel razgovarao je s ravnateljicom i nekim profesorima. Svi su se oni složili da djeci treba dopustiti pohađanje nastave iako nisu pjevala himnu. Međutim, jedan djelatnik škole slučajno je čuo njihov razgovor i cijeli je događaj prijavio vlastima. Na koncu je jedan član Zakonodavne skupštine saznao za taj slučaj te je pred Skupštinom otvorio raspravu jer je bio uvjeren da su se Bijoe, Binu Mol i Bindu ponijeli nedomoljubno. Nedugo nakon toga viši školski inspektor naredio je ravnateljici da izbaci djecu iz škole ako ostaju pri odluci da neće pjevati državnu himnu. Gospodin Emmanuel uzalud se žalio školskim vlastima tražeći da se njegovu djecu ponovno primi u školu. Čak je poslao pisanu žalbu Visokom sudu Kerale. Sud je razmotrio slučaj njegove djece i odbacio žalbu. Potom se gospodin Emmanuel žalio Vrhovnom sudu Indije.

Dana 11. kolovoza 1986. Vrhovni sud poništio je odluku koju je Visoki sud Kerale donio u slučaju Bijoe Emmanuel protiv savezne države Kerale. U objašnjenju odluke Sud je naveo da se izbacivanjem djece iz škole zbog njihovih “vjerskih uvjerenja koja duboko utječu na njihovu savjest” krši Ustav Indije. Sudac Chinnappa Reddy rekao je: “Ne postoji nijedna zakonska odredba (...) koja nekoga obvezuje na pjevanje himne.” Sud je zaključio da u slobodu govora i izražavanja spada i pravo na šutnju te da djeca pokazuju dolično poštovanje već i time što dostojanstveno stoje tijekom sviranja himne. Također, Sud je odredio da školske vlasti moraju izbačenu djecu ponovno primiti na nastavu.

Sudac Reddy istaknuo je sljedeće: “Oni [Jehovini svjedoci] ne pjevaju državnu himnu neovisno o tome je li riječ o indijskoj himni ‘Jana Gana Mana’ [Duh narodnih masa], britanskoj ‘God Save the Queen’ [Bože, čuvaj kraljicu] ili američkoj ‘The Star-Spangled Banner’ [Zastava posuta zvijezdama] itd. (...) Oni himne ne pjevaju samo zato što iskreno vjeruju da im njihova religija ne dopušta sudjelovati ni u jednom obredu osim u molitvi njihovom Bogu, Jehovi.”

Slučaj Bijoe Emmanuel protiv savezne države Kerale izuzetno je značajan jer se njime potvrđuje da se nikoga ne može zakonskim putem natjerati da prekrši svoja vjerska uvjerenja koja formiraju njegovu savjest. Iako je priznao da temeljna prava nisu apsolutna i da su uvjetovana vrednotama kao što su javni red, moral i zdravlje, Sud je ograničio ovlasti Države i time joj onemogućio da svojim građanima nametne proizvoljne i prestroge restrikcije. U odluci Suda pisalo je: “Prisiliti sve učenike da pjevaju državnu himnu unatoč njihovim iskrenim vjerskim uvjerenjima koja duboko utječu na njihovu savjest (...) značilo bi pogaziti prava zajamčena člankom 19(1)(a) i člankom 25(1) [indijskog Ustava].”

Ta presuda štiti ustavna prava manjinskih skupina. Sud je u nastavku objašnjenja priznao: “Mogućnost da čak i relativno beznačajne manjinske skupine potvrde svoj identitet pod okriljem Ustava istinski je test svake prave demokracije.” Sudac Reddy zaključio je i sljedeće: “Naša osobna gledišta i osjećaji nisu mjerodavni. Ako je neko vjerovanje iskreno i ako duboko utječe na savjest pojedinca, treba ga zaštititi člankom 25 [Ustava naše države].”

O slučaju Bijoe Emmanuel protiv savezne države Kerale naveliko se govorilo u indijskim medijima i Parlamentu. Na pravnim fakultetima ta je presuda dio nastavnog programa o ustavnom zakonu. Još i danas spominje se u pravnim časopisima i novinskim člancima kao presuda od velike važnosti jer je postala presedan koji promiče toleranciju u Indiji. Ta je presuda odigrala važnu ulogu u definiranju slobode vjeroispovijedi u pluralističkim društvima. Ona je presudna za zaštitu slobode govora i izražavanja u Indiji kad god se dogodi da netko ospori to dragocjeno pravo svakog ljudskog bića.

Prije tridesetak godina obitelj Emmanuel podnijela je podsmijeh i porugu, pritisak vlasti, pa čak i prijetnje smrću. Ipak, ni najmanje ne žale što su se čvrsto držali svojih vjerskih uvjerenja. Bindu, jedna od kćeri koja sada i sama ima dijete, rekla je: “Jako sam se iznenadila kad mi je jedan odvjetnik rekao da je na fakultetu čuo za moj slučaj. Izrazio je iskreno cijenjenje za to što Jehovini svjedoci vode pravne bitke kojima žele sačuvati ljudska prava.”

V. J. Emmanuel priča: “Nedavno sam upoznao suca Thomasa, nekadašnjeg suca Vrhovnog suda. Kad je čuo da sam otac troje djece zbog kojih je bio pokrenut slučaj o pjevanju državne himne, čestitao mi je i rekao da u svakom susretu s odvjetnicima govori o tom slučaju zato što je uvjeren da je to bila velika pobjeda za ljudska prava.”

Od presude u slučaju Bijoe Emmanuel protiv savezne države Kerale prošlo je gotovo 30 godina. No taj je slučaj još uvijek jedan od temelja slobode govora u Indiji. Jehovini svjedoci sretni su što su dali svoj doprinos zaštiti ustavnih prava od kojih korist imaju svi građani Indije.