Uvečer 15. studenoga 2018. brat Aleksandr Ursu, koji je tada imao 78 godina, izašao je iz svoje kuće u Džankoju (Krim) kako bi pozdravio svog sina Viktora. Iznenadio se kad je ispred svoje ograde ugledao jaka svjetla. Počeo je oprezno prilaziti svjetlima, a onda je začuo kako je netko povikao: “Stani! Policija!”

Isprva je mislio da se neka braća šale s njim, ali ubrzo je shvatio da se ne radi o šali. Jedan maskirani policajac zgrabio je Aleksandra za ruke i savinuo mu ih iza leđa, a drugi ga je udario šakom u lice. Šest pripadnika Federalne službe sigurnosti, koji su bili naoružani automatskim puškama, pretražilo je Aleksandra i Viktora. Zatim su upali u kuću.

Aleksandrova žena Nina bila je u kuhinji. Jedan policajac oteo joj je mobitel iz ruke i upitao je što gleda. Policajci su nekoliko sati pretraživali kuću, ali nisu pronašli literaturu koja je na popisu ekstremističkih publikacija.

Naš ostarjeli brat Aleksandr nije bio uhićen. No on i svi drugi Jehovini svjedoci u Rusiji i na Krimu znaju da policija može svaki čas upasti u njihov dom i uhititi ih. Nije lako živjeti iz dana u dan u takvoj neizvjesnosti, no Aleksandru pomaže to što razmišlja o svom bogatom duhovnom nasljeđu i o svemu što je proživio za vrijeme sovjetske vlasti.

Dana 6. srpnja 1949., kad je Aleksandr imao devet godina, sovjetski vojnici su usred noći upali u dom njegove obitelji i izvršili premetačinu. Pobacali su im stvari nasred sobe i rekli da se počnu pakirati. Aleksandr kaže: “Kad vojnici nisu gledali, moja majka je među naše stvari sakrila biblijsku literaturu, između ostalog i knjigu Harfa Božja.” Vojnici su cijelu obitelj odveli na željezničku postaju.

Zajedno s drugim Jehovinim svjedocima ukrcali su ih u vlak. Dok su putovali prema svom novom domu u Sibiru, svi su pjevali teokratske pjesme i nisu dopustili da ih slomi ono što im se događalo. Oni su samo neki od tisuća naše braće i sestara koji su bili izgnani u Sibir između 1949. i 1951.

Tijekom 1950-ih naša braća u Sibiru potajno su se sastajala na farmama kako bi održavala sastanke. Neke obitelji pješačile su i po 20 kilometara da dođu na sastanke.

Na Aleksandra je snažno utjecao dobar primjer članova njegove obitelji. Njegov pradjed Makar, s očeve strane, te djed Maksim, prastric Vladimir i otac Pjotr ostali su vjerni Jehovi unatoč teškim kušnjama.

Aleksandrov otac je 1944. bio osuđen na deset godina zatvora zato što nije htio ići u vojsku. No nakon tri godine izašao je iz zatvora jer je zbog prijeloma kralježnice ostao paraliziran. Aleksandr se sjeća da mu je pričao biblijske priče o Davidu i Golijatu te o Davidovom prijateljstvu s Jonatanom.

Osim toga, Aleksandr kaže: “Djedov brat Vladimir stalno je slušao radiopostaju WBBR i dobivao biblijsku literaturu. Budući da je u to vrijeme bilo zabranjeno imati radio, sagradio je podzemnu prostoriju u kojoj su on i interesenti mogli bez straha slušati program na WBBR-u.”

Negdje 1940-ih jedan takozvani interesent izdao je gdje se nalazi ta podzemna prostorija. Aleksandrov prastric i djed bili su uhićeni i odvedeni u zatvor u Kotin, u zapadnoj Ukrajini. Taj grad nalazio se otprilike 80 kilometara od njihovog sela.

“Baka je pješačila do zatvora kako bi ih posjetila. Rekla nam je da su radosni jer imaju jaku vjeru. No vidjela je na njima da su ih tukli.” Nažalost, Aleksandrov prastric i djed umrli su u zatvoru.

Aleksandr kaže: “Još uvijek ne znamo što im se točno dogodilo, kako su postupali s njima, kako su umrli i gdje su sahranjeni. Ali tješi nas što znamo da su ostali vjerni Jehovi do smrti.”

Dobar primjer članova njegove obitelji kao i ono što je sam doživio u Sibiru pripremili su ga za kušnje koje sada doživljava. On kaže: “Naviknut sam na premetačine jer ih doživljavam još od djetinjstva. Jehova se brinuo za nas tada, a znam da će to i dalje činiti.

Pomaže mi i to što svaki dan čitam Bibliju i razmišljam o pročitanome, što redovito idem na sastanke i razgovaram s drugom braćom i sestrama.”

Isto tako, Aleksandr redovito čita o kušnjama koje doživljavaju druga braća i sestre te crpi snagu iz njihove hrabrosti. On kaže: “Pročitao sam što su rekla neka braća na sudu u svojim završnim riječima. Zbog njihovog odvažnog svjedočenja ispunjavaju se Isusove proročanske riječi: ‘Zbog mene će vas izvoditi pred upravitelje i kraljeve, pa ćete njima i neznabošcima svjedočiti o onom u što vjerujete’” (Matej 10:18).

Naša braća i sestre ustrajno služe Jehovi i iz svake kušnje izlaze još jači jer im on s puno ljubavi pruža podršku. Oni su živi dokaz koliko su istinite Davidove riječi: “Radovat će se svi koji kod [Jehove] traže utočište, uvijek će radosno klicati” (Psalam 5:11).