Kad je počeo rat u Ukrajini, Irina Makuha, 46-godišnja neudana sestra, krenula je prema željezničkom kolodvoru u Harkivu. Zaključila je da će se osjećati sigurnije ako napusti Ukrajinu. Mase ljudi u panici su preplavile kolodvor i ukrcavale se u vlakove, premda nisu znali koje im je odredište. Vlak u koji se ukrcala Irina krenuo je s kolodvora s prekrivenim prozorima kako bi se smanjila opasnost od napada. Tek kad je vlak krenuo, Irina je saznala da putuje prema Slovačkoj.

Ona sada živi u Češkoj Republici. U glavni grad Prag stigla je 3. ožujka 2022. Radi kao čistačica i dijeli stan s još dvije sestre koje su također napustile Ukrajinu. Irina uči češki jezik te je nastavila s punovremenom službom, u kojoj je već 20 godina.

“Na svojoj sam koži osjetila kako se Jehova brine za nas preko svojih slugu. To je jako ojačalo moju vjeru”, kaže Irina.

Skoro 23 000 naše braće i sestara napustilo je Ukrajinu. Zemlje u kojima sada žive možda im pružaju veću sigurnost, no pred njima su neki drugi izazovi – moraju pronaći posao i smještaj, dobiti potrebne dokumente, upisati djecu u školu te naučiti novi jezik. Svi oni uvjerili su se da im dobre duhovne navike te njihovi brižni suvjernici pružaju osjećaj stabilnosti u ovom teškom i neizvjesnom vremenu.

Anatolij, Olena i 17-godišnja Alina Perceac započeli su novi život u Rumunjskoj nakon što je u bombardiranju Mikolajivske oblasti uništeno mjesto u kojem su živjeli. Budući da je Anatolij državljanin Moldavije, mogao je sa svojom obitelji napustiti Ukrajinu te otići u Rumunjsku. Onamo su se preselili 6. ožujka 2022. Kako je to preseliti se u drugu zemlju? Olena kaže: “To je kao da iščupate stablo s korijenjem i presadite ga na neko skroz drugo mjesto.”

Uz pomoć braće u Rumunjskoj obitelj Perceac pronašla je stan. Anatolij i Olena su se zaposlili, a Alina je putem interneta pohađala nastavu u Ukrajini.

Braća i sestre u Rumunjskoj ne pomažu im samo oko nekih praktičnih stvari nego im ujedno pružaju emocionalnu i duhovnu pomoć. Redovito provode vrijeme s njima da se ne bi osjećali usamljeno u novoj zemlji. Olena i Alina uče rumunjski pomoću aplikacije JW Language te tako što idu u službu propovijedanja s objaviteljima iz svoje nove skupštine. Anatolij odmalena govori rumunjski.

“Od samog početka vidjeli smo Jehovinu ruku u svom životu”, rekao je Anatolij. “Zahvaljujući našoj organizaciji te podršci braće i sestara osjećamo da nas Jehova voli.”

Alina Havriljuk (37), koja je ostala udovica prije rata, i njen 16-godišnji sin Vladislav stigli su u poljski grad Suwałki. Onamo su doputovali 27. veljače iz ukrajinskog grada Vinicje. “U početku sam se pitala gdje ćemo moj sin i ja živjeti i kako ćemo se financirati, ali bila sam uvjerena da će se Jehova brinuti za nas”, rekla je Alina.

Odmah je počela tražiti posao uz koji će moći redovito prisustvovati sastancima. Zaposlila se kao čistačica u jednoj školi. “Najvažnije mi je što mi taj posao omogućava da više sudjelujem u službi propovijedanja i da uzdržavam svoju obitelj”, kazala je.

Alina i Vladislav uče poljski i služe kao stalni pomoćni pioniri u skupštini koja djeluje na poljskom jeziku. Vladislav se upisao u srednju školu.

Naša braća i sestre iz Ukrajine suočavaju s ogromnim poteškoćama i promjenama, ali Jehova im i dalje daje iznimnu snagu. Svi oni uvjerili su se koliko su istinite riječi iz 2. Korinćanima 4:8: “Pritisnuti smo sa svih strana, ali nismo stjerani u kut. U nedoumici smo, ali nismo bez ikakvog izlaza.”