Nakon pomilovanja predsjednika Kazahstana, Nursultana Nazarbajeva, brat Tejmur Ahmedov pušten je na slobodu 4. travnja 2018. U zatvoru je bio ukupno 441 dan. Uhićen je samo zato što je s drugima razgovarao o svojim vjerskim uvjerenjima.

Kratko nakon što je Tejmur pušten iz zatvora, Služba za odnose s javnošću smještena u glavnom sjedištu Jehovinih svjedoka u Warwicku (New York) razgovarala je s njim i njegovom ženom Mafizom. Oni su se vratili u svoju kuću u Astani, glavnom gradu Kazahstana. Slijedi sažeti prijepis razgovora koji je dorađen isključivo zbog jasnoće.

Služba za odnose s javnošću: Za početak bismo voljeli saznati nešto više o tebi, brate Ahmedov. Kada si postao Jehovin svjedok?

Tejmur Ahmedov: Krstio sam se 9. listopada 2005. Prije nego što sam upoznao istinu, bio sam ateist. Godinama nisam vjerovao ni u što. Kasnije, kad je moja žena počela proučavati Bibliju, zanimalo me kakve to razgovore vodi s Jehovinim svjedocima. Znao sam stajati iza vrata i prisluškivati ih.

Kad sam shvatio što proučavaju, to me počelo zanimati jer su razgovarali samo o lijepim i dobrim stvarima. Kasnije su me Jehovini svjedoci upoznali s bratom Veslavom, koji je porijeklom iz Poljske, ali živi u Kazahstanu. Na našem prvom razgovoru rekao sam mu: “Postavit ću ti samo jedno pitanje. Ako budem zadovoljan odgovorom, sprijateljit ćemo se i nastaviti naše razgovore. Ali ako mi se odgovor ne svidi, neću ti ništa zamjeriti, no nećemo se više sresti.” Brata Veslava upitao sam što se događa s mrtvima. On je otvorio Propovjednika 9:5 i rekao: “Pročitaj ovaj biblijski redak i saznat ćeš što se događa.” Kad sam ga pročitao, shvatio sam da je to istina. Pristao sam da se ponovno nađemo i počnemo proučavati Bibliju.

Dakle, proučavao si Bibliju i krstio se 2005.

Prijeđimo sada na događaje koji su prethodili tvom uhićenju. U svibnju 2016. sastao si se s grupom muškaraca koji su tvrdili da ih zanimaju vjerovanja Jehovinih svjedoka. Tijekom nekoliko mjeseci našli ste se više puta i razgovarali o Bibliji. Jesu li oni ikad rekli ili učinili nešto što ti je moglo izazvati sumnje?

Tejmur Ahmedov: Da, rekao sam im da se biblijski tečaj obično vodi s jednom osobom, a ne s grupom ljudi. Predložio sam im da proučavaju zasebno, ali oni su svaki put odbili taj moj prijedlog i rekli da vole zajedničke razgovore. Isto tako, nekoliko su puta pozvali još neke da se pridruže proučavanju i molili me da ponovim ono o čemu smo razgovarali prethodni put.

Mafiza Akhmedov: Jednom sam i ja bila na tom biblijskom tečaju. Primijetila sam da razgovaraju o drugim religijama, premda su proučavali već neko vrijeme. Zapazila sam da žive u stanu koji većina studenata sebi ne bi mogla priuštiti. Rekla sam im da žive dosta luksuzno za studente. Bilo im je neugodno zbog mog komentara. Kad smo odlazili, pozvali su Tejmura sa strane i, dok sam čekala ispred stana, rekli mu da mene više ne dovodi na tečaj.

Kada si saznao da muškarci s kojima si proučavao nisu zainteresirani za Jehovine svjedoke, nego da zapravo rade za kazahstansku tajnu policiju, za Državno vijeće za domovinsku sigurnost?

Tejmur Ahmedov: Tek sam na suđenju saznao da surađuju s Državnim vijećem za domovinsku sigurnost.

Kako si reagirao kad si bio uhićen i kasnije optužen za “poticanje na vjersku neslogu” i zagovaranje “vjerske superiornosti”?

Tejmur Ahmedov: Iskreno, kad su me uhitili, mislio sam da će me, kako su i rekli, odvesti do policijske postaje da razjasnimo neke stvari i onda pustiti. Bio sam spreman braniti se i objasniti o čemu sam razgovarao s tim ljudima.

Jako sam se iznenadio kad sam vidio kako se situacija razvija, ali nisam se bojao. Optužbe o poticanju na vjersku mržnju i ekstremizam stvarno su me iznenadile. Jehovini svjedoci su ljudi koji drugima prenose svoje znanje o Jehovi. Oni nikad nisu imali veze s mržnjom i neslogom. Dobro sam znao da sam nedužan i bio sam uvjeren da će me Jehova podupirati. Istina, bio sam zabrinut, ali sjetio sam se biblijskog savjeta: “Sve svoje brige bacite na [Jehovu], jer se on brine za vas” (1. Petrova 5:7).

Drugog svibnja 2017, nakon što si u pritvoru bio više od tri mjeseca, Okružni sud u Astani osudio te na pet godina zatvora i dodao trogodišnju zabranu sudjelovanja u aktivnostima povezanima s poučavanjem drugih o Bibliji. Kako je ta presuda djelovala na tebe?

Tejmur Ahmedov: Kad je sud izrekao presudu, pomirio sam se s činjenicom da ću odslužiti cijelu kaznu bude li potrebno. Razmišljao sam: “Ako je ovo kušnja, onda Jehova ima sve pod kontrolom i zna kada će ona završiti.” Čvrsto sam odlučio čekati koliko god bude potrebno.

Čuli smo da si se, kad si završio u zatvoru, borio s teškim zdravstvenim problemima. Je li to točno?

Tejmur Ahmedov: Jest. Bio sam bolestan i liječio sam se prije nego što sam završio u zatvoru. Kad su me uhitili, liječenje je prekinuto i bolest je počela napredovati nagore.

Mafiza, kako si se ti tada osjećala?

Mafiza Ahmedov: Jako sam se bojala i bila sam strašno depresivna. Kad je Tejmur završio u zatvoru, bilo mi je teško donositi odluke jer se u 38 godina braka nikad nismo razdvajali. Ali Tejmur me tješio. Govorio je: “Ne brini! Jehova će nam ovih 5 godina razdvojenosti nadoknaditi s 25 godina zajedničkog života, i to u novom svijetu!”

Što ti je još pomoglo dok ti je muž bio u zatvoru?

Mafiza Ahmedov: Puno su mi pomagali braća i sestre. Kad je Tejmur završio u zatvoru, zbilja sam mislila da nitko neće imati hrabrosti doći k meni zbog cijele priče povezane s njegovim uhićenjem. Državno vijeće za domovinsku sigurnost nadziralo je našu kuću i naše kretanje.

A onda su mi jednog dana jedan starješina i njegova žena došli u posjet. To me neopisivo ojačalo. Kad sam ih pitala: “Zar vas nije bilo strah doći?” rekli su: “Zašto bi nas bilo strah? Danas nas vlasti mogu pratiti preko mobitela. Ako žele, začas će nas naći.”

Na jednom pastirskom posjetu starješine su me potaknuli da ostanem duhovno jaka i ne popustim u kušnji.

Tejmure, što je tebi pomoglo da podneseš kušnju i ostaneš pozitivan?

Tejmur Ahmedov: Molitva Jehovi! Svakog sam se dana molio za vodstvo, razumijevanje i snagu kako bih mogao ostati radostan te odan i vjeran Jehovi u toj kušnji. Jasno sam vidio da Jehova uslišava moje molitve. Podupirao me, te nisam imao osjećaj da sam u zatvoru sam.

Pomoglo mi je i čitanje Biblije. U jednom od zatvora mogao sam stalno imati Bibliju. U jednom drugom Biblija je stajala u zatvorskoj knjižnici pa sam jednom tjedno mogao otići tamo i čitati je.

Podsjećao sam se i na riječi brata koji je proučavao Bibliju sa mnom. Znao je reći da se ne trebamo bojati poteškoća koje će nas snaći. Sjećam se da sam ga pitao: “Kako to da se ne trebamo bojati? Što ako nas zadesi nešto teško i zastrašujuće?” Rekao je da Jehova neće dopustiti da budemo iskušani više nego što možemo podnijeti i da će nam dati snage da savladamo svaku kušnju (1. Korinćanima 10:13). Dok sam bio u zatvoru, tu sam biblijsku misao uvijek imao na umu.

Kako si se osjećao kad si saznao da braća i sestre širom svijeta znaju za tvoju situaciju i da se mole za tebe?

Tejmur Ahmedov: Odmah sam znao da je to Jehovino djelo jer organizacija pripada njemu. To me uvjerilo da neću biti ostavljen i da će me Jehova jednog dana izbaviti.

Zanimljivo je da sam se zatvora najviše bojao. Užasavao sam se toga. Kad sam čitao o našoj braći u zatvoru, često bih se molio Jehovi: “Jehova, molim te, sve samo ne zatvor!” Ali u isto vrijeme jako sam želio prenijeti istinu zatvorenicima. Kad sam pitao za svjedočenje u zatvorima, braća su mi rekla da zasad nemamo dopuštenje da posjećujemo zatvore u Kazahstanu. I tako, kad me zadesila kušnja, osjećaji su mi bili podijeljeni. Bojao sam se, ali u isto vrijeme osjećao sam kao da mi se ostvario san da propovijedam zatvorenicima.

Jesi li imao priliku svjedočiti nekome dok si bio u zatvoru?

Tejmur Ahmedov: Jesam. Jednom me jedan policajac pozvao na razgovor. Kad sam došao u njegov ured, rekao je: “Znam da si Jehovin svjedok. Nemoj slučajno da ti padne napamet da mi propovijedaš.” Nato sam odgovorio: “Nisam vam ni mislio propovijedati.” Onda me upitao: “Kako se Bog zove?” Rekao sam: “Bog se zove Jehova.” Nato je on kazao: “A tko je onda Isus? Zar on nije Bog?” Odgovorio sam: “Ne, on je Božji sin.” Potom me on upitao: “Zašto onda Pravoslavna crkva vjeruje da je on Bog?” Rekao sam mu: “To pitajte njih.”

Jednom drugom prilikom razgovarao sam s oko 40 ljudi u isto vrijeme. U posjet nama zatvorenicima došla je jedna psihologinja. Razgovarali smo o braku i ona nas je pitala što mislimo o poligamiji. Svi su dobili priliku da kažu svoje mišljenje.

Kad je došao red na mene, rekao sam da nemam osobno mišljenje o tome, ali da mi se sviđa mišljenje jedne druge osobe i da bih ga volio podijeliti s njima. Tada sam rekao: “Zato će čovjek ostaviti oca svojega i majku svoju i prionut će uza ženu svoju i njih dvoje postat će jedno tijelo” (1. Mojsijeva 2:24). Psihologinja je upitala: “Čije je to mišljenje?” Rekao sam: “To je mišljenje Jehove Boga, koji je stvorio ljude. On spominje samo dvoje ljudi, a ne više njih.”

Upitala je: “Postoji li još neki razlog zašto misliš da muškarac treba imati samo jednu ženu?” Citirao sam Mateja 7:12, gdje piše: “Sve, dakle, što želite da ljudi čine vama, činite i vi njima.” Rekao sam: “To su Isusove riječi. Pitajte ove muškarce koji ovdje sjede bi li dijelili svoju ženu s nekim drugim. Ako muškarci ne žele da njihova žena ima još jednog muža, onda sigurno ni žene ne žele da njihovi muževi imaju više žena.” Psihologinja je rekla da joj se od svih odgovora moj najviše svidio.

Zaista je ohrabrujuće što si i u teškim okolnostima našao priliku da svjedočiš!

Nakon što je nekoliko sudova, pa tako i Vrhovni sud Kazahstana, odbacilo zahtjeve u kojima si tražio da te se pusti na slobodu, s pravnog stajališta činilo se da su sve opcije iskorištene.

No mogao si izaći iz zatvora da si potpisao priznanje. Možeš li nam reći nešto o tome i zašto ga nisi potpisao?

Tejmur Ahmedov: Nekoliko puta dolazili su mi s tom ponudom. Iako je to izgledalo kao nešto pozitivno, zapravo je bila riječ o dokumentu u kojem je pisalo da sam kriv za optužbe koje su iznesene protiv mene i da se ispričavam za svoje postupke. Kasnije su mi rekli da mogu napisati vlastito priznanje i zatražiti oprost. Vlasti su predložile neka napišem da sam pogriješio kad sam s drugima razgovarao o svojim uvjerenjima, da mi je sada žao zbog toga i da tražim da me se pusti na slobodu zbog lošeg zdravlja.

Sve sam to odbio i rekao da ću radije sjediti u zatvoru čiste savjesti nego izaći na slobodu i osjećati grižnju savjesti.

Dao si nam divan primjer svojom jakom vjerom i time što nisi želio pogaziti svoju savjest.

No s vremenom se dogodilo nešto neočekivano. Možeš li nam reći kako si saznao da ćeš biti pomilovan i da ćeš izaći iz zatvora?

Tejmur Ahmedov: Jednog dana u moju je ćeliju došao zatvorski čuvar i rekao mi da imam telefonski poziv. Sjećam se da sam pomislio: “Pa tko bi mene zvao?” Kad sam se javio, predstavila mi se neka žena i rekla da dolazi u zatvor kako bi me oslobodila. Stvarno nisam znao kako reagirati na taj poziv. Kad smo završili razgovor, odlučio sam javiti sinu za to jer nisam htio ženu šokirati takvom vijesti niti joj davati lažnu nadu.

Kad sam spustio slušalicu, čuvar me pitao: “Što su ti rekli?” Kazao sam mu da se sigurno netko šali sa mnom jer mi je neka žena rekla da dolazi u zatvor osloboditi me.

Čuvar mi je rekao da se nije šalila, nego da mi je rekla istinu.

Mafiza, kako si ti reagirala na tu divnu vijest?

Mafiza Ahmedov: Kad mi je sin to rekao, mislila sam da se šali. Tako smo dugo čekali takvu vijest!

Možemo samo zamisliti kako ste se vas dvoje osjećali kad ste opet bili zajedno nakon što je od Tejmurovog uhićenja prošlo preko godinu dana.

Što ste naučili iz ove kušnje?

Mafiza Ahmedov: Sjećam se da sam plakala zbog situacije u kojoj su se našli brat Bahram [Hemdemov] i [njegova žena] Gulzira. [Brat Hemdemov uhićen je u ožujku 2015. u Turkmenistanu. Dana 19. svibnja 2015. osuđen je na četiri godine zatvora na temelju lažnih optužbi za “poticanje na vjersku mržnju”. Još uvijek je u zatvoru.] I prije nego što je Tejmur bio uhićen, razmišljala sam koliko je Gulziri teško. Rado bih je zagrlila, pokazala joj koliko mi znači i pružila podršku. Budući da sam prošla slično što i ona, voljela bih joj reći da dobro razumijem njenu bol. Znam da se i ona, kao i ja, oslanja na podršku Jehove i braće.

Jako sam zahvalna svoj braći koja su nas podupirala, braći u skupštini i svim skupštinama širom svijeta, Vodećem tijelu, odvjetnicima i našim sinovima.

Tejmur Ahmedov: Mogu reći samo jedno. Svatko se mora suočiti s nekom kušnjom. Naravno, to neće svima biti zatvor. Nekima kušnja može biti protivljenje članova obitelji koji ne služe Jehovi. Drugima problemi s nekim bratom ili sestrom iz skupštine koji ima tešku narav. Kakva god bila naša kušnja, svi možemo odlučiti hoćemo li se držati Božjih načela ili ćemo ih ignorirati. Ako ih se držimo, onda možemo izdržati kušnje. Najbolje je prihvatiti kušnje i imati na umu da će nam Jehova dati snage da ih prebrodimo.

Jako sam zahvalan svojoj obitelji i svojim sinovima koji su me podupirali. Iskoristili su svaku priliku da me posjete i to mi je pomoglo da ostanem jak.

Još bih zahvalio braći i sestrama za sve što su učinili. Puno su mi značile njihove molitve i ohrabrujuća pisma. Ni minutu nisam imao osjećaj da sam zaboravljen. Zbog onog što mi se dogodilo sada još više volim svoju braću i sestre te imam bolji odnos s Jehovom.