Genocid u Ruandi koji je 1994. izvršen nad pripadnicima naroda Tutsi bio je jedan od najstrašnijih u suvremenoj povijesti. Nikad prije nije palo toliko žrtava u tako malo vremena. Ujedinjeni narodi procjenjuju da je za 100 dana pobijeno između 800 000 i 1 000 000 ljudi. Većina žrtava bili su Tutsiji, ali na meti su se našli i Hutui koji nisu htjeli podržati ubijanje. To znači da su se svi od 2 500 Jehovinih svjedoka u Ruandi našli u smrtnoj opasnosti.

U genocidu u Ruandi poginulo je oko 400 naše braće i sestara. Većina njih bili su Tutsiji. No ginula su i braća koja su pripadala narodu Hutu jer im je bilo nezamislivo da naude drugima ili da svoju kršćansku braću i sestre ostave na milost i nemilost ubojicama.

Brat Charles Rutaganira, Tutsi koji je preživio genocid, još se uvijek živo sjeća jednog nedjeljnog jutra kad je bio uvjeren da će biti ubijen. I danas kaže da su mu ljubav i požrtvovnost njegove braće spasile život.

Kad se tridesetak ljudi okupilo oko njegove kuće, bio je šokiran. Rekao je: “Većina njih bili su moji susjedi. Nije bilo dana da jedni drugima nismo poželjeli dobro jutro ili dobar dan.” No kad je svjetina to jutro okružila njegovu kuću, vidio je potpuno drugačija lica. “U očima im se vidjela mržnja. Sličili su bijesnim životinjama koje jedva čekaju napasti i proždrijeti svoj plijen.”

Svjetina je napala brata Rutaganiru mačetama, kopljima i palicama u koje su bili zabijeni čavli. Zašto su ga napali? Samo zato što je bio Tutsi. Zatim su ga izvukli na ulicu i ostavili da ondje umre. Jedva je bio pri svijesti i krvario je, a neki ljudi došli su s lopatama i htjeli ga pokopati misleći da je mrtav. Izgleda da ga je jedan od njih prepoznao i upitao: “Zašto su ubili ovog Jehovinog svjedoka?” Nitko nije odgovorio. A onda je počela padati jaka kiša, pa su ti ljudi otišli.

Samuel Rwamakuba, brat iz naroda Hutu koji je živio u blizini, čuo je što se dogodilo Charlesu Rutaganiri, pa je poslao svog sina da po tom strašnom pljusku ode po njega i dovede ga k njima u kuću. Još dva brata iz naroda Hutu hrabro su otišla po lijekove i zavoje. Ubojice su kasnije tražili brata Rutaganiru. Kad su ga našli u kući obitelji Hutua, njihov je vođa zaprijetio: “Ovaj ćemo problem riješiti sutra ujutro.”

Sva braća iz naroda Hutu znala su da mogu poginuti zato što pomažu Tutsijima. Brat Rutaganira o tome je rekao sljedeće: “Ako su nekoga planirali ubiti, a vi ste mu pokušali spasiti život, onda bi ubili i tu osobu i vas.”

Budući da je brat Rwamakuba bio Hutu, mogao je pobjeći i prijeći barikade na cesti koje su naoružani stražari nadzirali danju i noću. No on nije htio ostaviti svog brata, koji je bio Tutsi. Rekao mu je: “Neću te ostaviti. Ako ti umreš, umrijet ću i ja.”

Sutradan rano ujutro vojnici koji su bili na suprotnim stranama počeli su se na ulicama boriti jedni protiv drugih, pa su ubojice pobjegli.

Kad se brat Rutaganira oporavio od ozljeda, vratio se u skupštinu i vidio da mnoga braća žale za svojim voljenima koji su bili ubijeni bez ikakvog razloga. Mnogi su doživjeli emocionalnu i fizičku traumu jer su bili mučeni i silovani. “Prvih nekoliko mjeseci nakon genocida bilo je naročito teško”, kazao je brat Rutaganira. No braća i sestre iz naroda Hutu i Tutsi pokazivali su ljubav i razumijevanje jedni drugima i tako su polako prebrodili to strašno razdoblje. “Trudili su se svim silama da iz srca iskorijene i najmanji trag licemjerja i predrasuda koji su mogli stvoriti podjele među njima”, rekao je brat Rutaganira.

Unatoč velikim problemima Jehovini svjedoci diljem Ruande nastavili su održavati svoje vjerske sastanka i propovijedati biblijsku poruku. Razgovarali su s mnogim ljudima koji su očajnički trebali utjehu iz Božje Riječi. Neke je ljude razdirala bol jer su njihovi voljeni bili ubijeni na najnasilnije načine. Druge je mučila vlastita savjest jer su počinili strahovita zlodjela. Mnogi u Ruandi osjećali su se izdanima. Izdali su ih njihovi susjedi, njihovi vođe, a naročito crkve. (Pročitajte okvir  “Uloga crkava u genocidu u Ruandi”.)

Međutim, Jehovin miroljubivi narod bio je drugačiji. Jednu učiteljicu, pripadnicu naroda Tutsi, i njeno šestero djece sakrila je obitelj Jehovinih svjedoka koju je jedva poznavala. Ona je rekla: “Riječima ne mogu opisati koliko poštujem Jehovine svjedoke. (...) Većina ljudi vidjela je da oni nisu imali nikakve veze s genocidom.”

Nakon zvjerstava počinjenih tijekom genocida mnogi Ruanđani došli su u dvorane Jehovinih svjedoka. Svaki objavitelj u prosjeku je vodio tri biblijska tečaja. Tijekom službene 1996. godine broj Jehovinih svjedoka u Ruandi povećao se za više od 60 posto jer su ljudi bili gladni istine i željni utješne poruke o Božjem Kraljevstvu.

Za mnoge, a naročito za one koji su preživjeli genocid, 25. godišnjica vrijeme je za duboko razmišljanje. Brat Rutaganira i drugi očevici i dalje su uvjereni da je ljubav nalik Kristovoj snažnija od rasne, nacionalne i etničke mržnje. “Isus Krist učio je svoje prave sljedbenike da jedni druge trebaju voljeti više nego što vole sebe”, rekao je brat Rutaganira. “Danas sam živ upravo zato što takva ljubav vlada među pripadnicima Jehovinog naroda” (Ivan 15:13).