Mnoga naša braća koja su u Rusiji zatvorena zbog svoje vjeroispovijedi imaju ženu i djecu. To što su u zatvoru velika je kušnja za njih, ali i za njihove obitelji. Njihovim ženama i djeci teško pada što su razdvojeni od svojih muževa i očeva, a usto se moraju boriti i s drugim problemima. Deset žena naše braće koja su u zatvoru napisalo je zajedničko pismo ruskim vlastima u kojem su otvoreno rekle kako se osjećaju. Napisale su: “Ovo otvoreno pismo naš je očajnički poziv u pomoć. Ljudi koje volimo (...) stavljeni su iza rešetaka pod optužbom da su – zajedno s nama, našom djecom i prijateljima – čitali biblijske zapovijedi i molili se Bogu.”

Nekoliko naših dragih sestara objasnilo je s kakvim se poteškoćama suočavaju i kako im Jehova pomaže da se nose s njima dok su njihovi muževi u zatvoru.

Mnoge sestre ne mogu razgovarati telefonom sa svojim muževima zbog tehničkih problema. Osim toga, pisma koja šalju jako dugo putuju do njihovih muževa, a ponekad uopće i ne stignu do njih.

Muž sestre Jevgenije Lagunove, Feliks Mahamadijev, proveo je u zatvoru više od dvije godine. Znalo se dogoditi da Jevgenija jako dugo ne dobije njegovo pismo. Zbog toga joj je bilo strašno teško jer nije znala kakvo mu je zdravlje i osjeća li se zapostavljeno zato što nije dobio njena pisma.

Mnoge naše sestre moraju prevaliti velike udaljenosti da bi posjetile svoje muževe. (Vidi grafički prikaz “Udaljenosti koje su žene prevalile da bi posjetile svoje muževe”.) Naprimjer, Jevgenija kaže: “Autom sam putovala preko 800 kilometara u jednom smjeru da bih posjetila svog muža u zatvoru.” U prosjeku su joj trebala tri do četiri dana da posjeti muža i zatim se vrati kući. Druge su sestre putovale automobilom i po 1000 kilometara. Kad bi stigle do zatvora, često su morale čekati vani u dugim redovima.

Muž sestre Irine Christensen, Dennis, prvi je Jehovin svjedok u Rusiji koji je završio u zatvoru, nakon što je 2017. ondje zabranjeno naše djelovanje. Irina redovito putuje 200 kilometara iz Orjola u Lgov, kako bi posjetila Dennisa. Ona kaže: “Nije lako odlaziti u zatvor, ni u fizičkom ni u emocionalnom pogledu. Moram krenuti od kuće u 3.30 kako bih do 8 sati stigla u zatvor te predala potrebnu dokumentaciju. Zatim moram čekati u autu do 11 sati, kad počinju posjeti.” Kad je netko pita kako sve to može izdržati, Irina kaže: “Puno se molim Jehovi. Molim ga da daje snage i meni i svim mojim suvjernicima – onima koji žive u mojoj sredini, onima u zatvoru i onima koji žive diljem svijeta.”

Sestra Nadežda German odvojena je od svog muža Genadija više od dvije godine. Poput naših drugih sestara koje su u sličnoj situaciji, i ona se mora nositi s usamljenošću. Međutim, Nadežda kaže: “Skupština mi je sada još više postala poput obitelji. Jasno se vidi da braća i sestre iskreno vole mog muža i mene i da se brinu za nas.”

Muž sestre Julije Mirecke, Aleksej, nalazi se u istom zatvoru kao i Genadij. Ona kaže: “Braća i sestre pomažu mi obaviti poslove oko kuće. Utješno je znati da se mogu osloniti na svoje prijatelje i računati na njihovu pomoć.”

Sestra Tatjana Budenčuk brine se sama za dvoje djece otkad je u rujnu 2019. njen muž Aleksej završio u zatvoru. Ona kaže: “Djeca se trude razmišljati o blagoslovima koje imamo, o onome što nam Jehova daje. Razmišljaju o tome da nam on uvijek pomaže. Svjesni su da je ova kušnja samo privremena i da je sada vrijeme da pokažemo vjernost i odanost Jehovi.”

Naša sestra Natalija Filatova sama odgaja četvero djece otkad je u ožujku 2020. njen muž Sergej osuđen na šest godina zatvora. Ona kaže: “Nedostaje im tata i brinu se hoće li on biti dobro. O tome govore u svojim molitvama. Naša najmlađa kći piše tati pisma i govori mu da smo mi dobro i da se ne treba brinuti za nas. Ali bit će bolje kad nam se on vrati kući.”

Natalija i njena djeca trude se primjenjivati biblijski savjet i voditi jednostavan život. Ona kaže: “Naučili smo živjeti skromno i jednostavno. Imamo dovoljno novca za životne troškove i svoje potrebe.”

Naše sestre suočavaju se s mnogim problemima, ali zadržale su dobre duhovne navike, pa tako jačaju svoju vjeru. Julija kaže: “Trudim se biti u toku sa svom duhovnom hranom koju dobivamo. Čak bi se moglo reći da proučavam za dvoje jer kad razgovaram s Aleksejem, trudim se prisjetiti važnih misli i podijeliti ih s njim.” Nadežda kaže: “Ne postoji problem koji se ne može riješiti uz Jehovinu pomoć! Imam blizak odnos s Jehovom, znam da je uz mene 24 sata na dan. Osjećam se kao djevojčica u naručju svog svemogućeg Oca! A kad pomažem drugima, zapravo pomažem sebi.”

Natalija kaže nešto slično: “Sjećam se što je jednom rekla jedna sestra: ‘Među Božjim narodom ne postoji nitko kome ne treba utjeha, ali isto tako ne postoji nitko tko ne može utješiti druge.’ Osjećam posebno zadovoljstvo kad mogu nekoga utješiti ili ohrabriti.” Natalija dalje kaže: “Iako mi je i u emocionalnom i u fizičkom pogledu jako teško jer sam odvojena od svog muža, ne želim se sažalijevati ili pasti u depresiju. Neću dati Sotoni priliku da me obeshrabri!”

Braća i sestre širom svijeta jako cijene nepokolebljivost i ustrajnost svojih suvjernika kojima je neki član obitelji u zatvoru, bilo u Rusiji bilo u drugim zemljama. Uvjereni smo da Jehova cijeni te drage kršćane i da su mu oni dragocjeni (Izaija 43:4a).