U četvrtak 23. svibnja 2019. Dennis Christensen dobio je priliku da tijekom žalbenog postupka koji se vodi protiv njega gotovo sat vremena govori u svoju obranu. Slijedi transkript snažnih riječi koje je uputio Sudu:

Prije puno godina jedan je zao čovjek rekao: “Ako se laž dovoljno puta ponovi, ona postaje istina”, odnosno ako se laž ponovi tisuću puta, postat će istina. Laž koju je taj čovjek izrekao i koju su neki pokušali prikazati kao istinu dovela je do mnogih nevolja i stradanja mnogih nedužnih ljudi.

Sve je to iza nas, a danas se često može čuti da su pametni i obrazovani ljudi u 21. stoljeću izvukli pouku iz prošlosti i da neće ponavljati iste greške.

No izgleda da to nije baš tako. Iste taktike koriste se u ovom suđenju, a i u slučaju mnogih drugih Jehovinih svjedoka u Rusiji. I danas, kao i u prošlosti, laži koje se šire o nama dovode do nevolja i stradanja mnogih nedužnih ljudi.

U mom slučaju laž je da sam, nakon raspuštanja pravnog tijela Jehovinih svjedoka u Orjolu, u tajnosti sudjelovao u njegovim aktivnostima.

Ta je optužba uvijek iznova ponavljana tijekom čitavog sudskog procesa iako za nju nema nikakvih dokaza. Tako su, izgleda, moji optužitelji tu laž pokušali učiniti istinitom.

No prava je istina da ja nikad nisam bio član pravnog tijela Jehovinih svjedoka u Orjolu.

Ja jesam vjernik, Jehovin svjedok. Moji prijatelji i ja prisustvovali smo raznim vjerskim sastancima koje su održavale grupe vjernika koje nisu imale nikakve veze s pravnim tijelom Jehovinih svjedoka u Orjolu, a naše su aktivnosti bile potpuno zakonite i u skladu s 28. člankom Ustava Ruske Federacije.

Nisam sudjelovao u aktivnostima raspuštenog pravnog tijela Jehovinih svjedoka u Orjolu i nisam prekršio nijedan ruski zakon. Nikad nisam učinio ništa što bi se moglo nazvati ekstremističkim.

Mnogi me pitaju: “Zašto se Jehovine svjedoke, miroljubive ljude, naziva ekstremistima? Što su učinili da ih se proglasi ekstremistima?” Ja im uvijek kažem: “Ne znam!”

Jehovini svjedoci ljube svoje bližnje kao same sebe. Trude se činiti dobro i doprinijeti dobrobiti društva. Oni su pošteni ljudi koji se drže zakona i plaćaju poreze. Zbog čega ih se onda proglašava ekstremistima? Ja doista ne znam, a tijekom ovog suđenja još uvijek nisam dobio odgovor na to pitanje.

Optužuju me da sam sudjelovao u aktivnostima malog pravnog tijela koje je brojalo otprilike deset ljudi. To je pravno tijelo bilo zakonski priznato, a kasnije ga je sud proglasio ekstremističkim. Kada i kako sam sudjelovao u aktivnostima tog pravnog tijela? Koji bi se moji postupci mogli nazvati ekstremističkima?

Tijekom ovog sudskog procesa nisam dobio odgovor ni na jedno pitanje. Znate li zašto? Zato što moji optužitelji žele da njihova laž postane istina tako što je uvijek iznova ponavljaju!

Ovdje u Rusiji netko se svim silama trudi miroljubive Jehovine svjedoke prikazati kao ekstremiste. To nije pošteno. To nema veze s istinom. Jehovini svjedoci nisu ekstremisti. Znate li zašto to mogu reći?

Kao prvo, Jehovini svjedoci nikad neće uzeti oružje u ruke jer oni ne sudjeluju u ratnim sukobima. Tijekom Drugog svjetskog rata Jehovini svjedoci u Njemačkoj odbili su služiti u Wehrmachtu, odnosno njemačkoj vojsci, i mnogi od njih tu su odluku platili svojom glavom. Oni nisu išli na Istočno bojište i nisu ubijali sovjetske vojnike.

U Sovjetskom Savezu Jehovini svjedoci bili su žrtve žestokog progona te su bili proglašeni protivnicima komunizma i neprijateljima naroda. Ali oni nisu mrzili svoje progonitelje.

Jehovinih svjedoka ima po čitavom svijetu. Oni su poput velike obitelji koju čine pojedinci iz različitih naroda i zemalja. Među njima vladaju mir i sklad. To je dokaz da je, unatoč svim razlikama, moguće prevladati podjele koje stvaraju netrpeljivost među ljudima.

Kao drugo, ni u jednoj drugoj zemlji Jehovini svjedoci nisu optuženi za ekstremizam. To se događa samo u Rusiji. U više od 200 zemalja širom svijeta Jehovini svjedoci slobodno i u miru služe svom Bogu. Poznati su kao miroljubivi ljudi koji nemaju apsolutno nikakve veze s ekstremizmom.

Među njima vlada jedinstvo jer se svi drže istih učenja, koja se temelje na Bibliji. Ta ih učenja potiču da u životu pokazuju lijepe osobine – ljubav, radost, mir, strpljivost, dobrostivost, dobrotu, vjeru, blagost i samosvladavanje.

Biblija te osobine naziva “plodovima duha”. Te osobine ne uzrokuju probleme koji razdiru današnje društvo. One nemaju nikakve veze s ekstremizmom. Dapače, one su na dobrobit svih ljudi.

Kao treće, borci za ljudska prava u Rusiji osudili su to što se ruski Zakon o suzbijanju ekstremizma primjenjuje na Jehovine svjedoke. Mnogi od njih jasno su rekli da se time nanosi sramota Rusiji kao demokratskoj državi u kojoj vrijedi vladavina zakona. Ti uvaženi zagovornici ljudskih prava sigurno ne bi osudili primjenu tog zakona da postoji i najmanja naznaka da su Jehovini svjedoci povezani s ekstremizmom.

Kao četvrto, i međunarodna zajednica osudila je primjenu ruskog Zakona o suzbijanju ekstremizma na Jehovine svjedoke u Rusiji. Parlamentarna skupština Vijeća Europe naložila je ruskim vlastima da prestanu primjenjivati taj Zakon na Jehovine svjedoke. Osim toga, UN-ov Odbor za ljudska prava više je puta izrazio zabrinutost da je u Rusiji Zakon o suzbijanju ekstremizma usmjeren protiv Jehovinih svjedoka te da se zbog toga progoni miroljubive ljude koji ništa nisu skrivili.

Isus Krist svoje je sljedbenike upozorio: “Ako su mene progonili, progonit će i vas” (Ivan 15:20). a On je na kraju bio osuđen i pogubljen na temelju lažnih optužbi za ekstremizam, što je bila teška nepravda.

Ali mi ne živimo u 1. stoljeću. Ne živimo ni u srednjem vijeku. Mi živimo u 21. stoljeću, u vrijeme kad bi se trebala poštovati ljudska prava i vjerska sloboda svakog pojedinca.

Je li doista moguće zabraniti nekome da vjeruje u Boga, a onda ga baciti u zatvor ako i dalje vjeruje? Smatram da je to pogrešno. To se događa samo u totalitarnim zemljama, a ne u demokratskim državama, što se nadam da Rusija jest ili da barem nastoji biti.

Tijekom ovog sudskog procesa čuo sam kako neki u Rusiji kažu da je ekstremist onaj tko smatra da je njegova vjera jedina prava i tko to otvoreno zastupa. No to nema nikakvog smisla jer svi vjernici smatraju da je njihova religija jedina prava. Zašto bi se inače izjašnjavali kao pripadnici te religije?

Ako je to dovoljno da se nekoga proglasi ekstremistom, onda je i Isus Krist bio ekstremist. On je Ponciju Pilatu rekao: “Ja sam se zato rodio i zato sam došao u svijet, da svjedočim za istinu. Svatko tko je na strani istine sluša moj glas” (Ivan 18:37).

Te riječi znače da istina postoji. Ona je zapisana u Bibliji. Isus je propovijedao o toj istini i poučavao je svoje učenike o njoj. On nije mislio na neku općenitu istinu. On je govorio o istini o Božjim naumima, a Božji je naum da Isus, “sin Davidov” (odnosno Davidov potomak), služi kao veliki svećenik i bude kralj Božjeg Kraljevstva.

Sam Isus rekao je da je došao na Zemlju zato da objavi istinu o tom Kraljevstvu. To je bio glavni cilj njegove zemaljske službe. Da li ljudi danas Isusa smatraju ekstremistom zato što je propovijedao o toj istini?

Jehovini svjedoci postupaju po uzoru na njega i propovijedaju o istini koja je zapisana u Bibliji, o tome da će jedino Božje Kraljevstvo riješiti probleme čovječanstva. Oni svim ljudima govore o onome što je zapisano u Božjoj Riječi, Bibliji.

Isus je jednom prilikom u molitvi Bogu rekao: “Posveti ih istinom! Tvoja je riječ istina” (Ivan 17:17). Dakle, neizmjerno je važno da svi ljudi saznaju istinu iz Biblije. Ona donosi samo dobro i nema nikakve veze s ekstremizmom.

Jehovini svjedoci nisu jedini koji cijene Bibliju. Ruski znanstvenik Mihail Vasiljevič Lomonosov rekao je: “Stvoritelj je ljudskom rodu dao dvije knjige. U jednoj je otkrio svoju veličanstvenost, a u drugoj svoju volju. Prva je knjiga svijet koji vidimo oko sebe, koji je On stvorio (...). Druga je knjiga Sveto pismo.”

Lomonosov je nesumnjivo dobro poznavao Sveto pismo i bio je u pravu. O Bogu možemo puno naučili ako promatramo ono što je stvorio. Ali još više možemo saznati ako čitamo i proučavamo njegovu Riječ, Bibliju.

Biblija sama za sebe kaže: “Sve je Pismo nadahnuto od Boga i korisno za poučavanje, (...) za odgajanje u pravednosti, da Božji čovjek bude posve sposoban i potpuno opremljen za svako dobro djelo” (2. Timoteju 3:16, 17). Za svako dobro djelo!

Na kršćanskim sastancima kojima sam prisustvovao i u kojima sam sudjelovao, sastancima koje su održavale grupe vjernika koje nisu imale nikakve veze s pravnim tijelom Jehovinih svjedoka u Orjolu, razmatrali smo upravo to kako možemo činiti dobra djela koja su na dobrobit svih ljudi.

U sudnici su bile prikazane dvije snimke naših vjerskih sastanaka koji su se održali 19. i 26. veljače 2017. Te su snimke jasno pokazale da u onome što se događa i o čemu se govori na tim sastancima nema ni traga ekstremističkim idejama. Na našim se sastancima razmatraju biblijske misli koje su itekako korisne za sve ljude. Na njima vladaju radost i mir, a tako izgledaju svi sastanci Jehovinih svjedoka bilo gdje u svijetu.

Biblijske misli koje razmatramo na našim sastancima nisu nikakva prijetnja društvu. Upravo suprotno! One mogu pomoći i utješiti mnoge. Naprimjer, Biblija može pružiti veliku utjehu onima kojima je smrt oduzela nekog voljenog, jer u njoj piše: “Kao posljednji neprijatelj bit će uništena smrt” (1. Korinćanima 15:26).

Smrt je neprijatelj svakog čovjeka, ali nije jača od Boga. On u Izaiji 25:8 obećava: “Uništit će smrt zauvijek i obrisat će Svevišnji Gospodin Jehova suze sa svakoga lica.”

Zamislite to! Uskoro više neće biti groblja ni sprovoda. Nitko više neće plakati od tuge, nego će mu niz lice teći suze radosnice kad Bog ispuni svoje predivno obećanje i uskrsne mrtve. Sva bol i patnja koje smrt uzrokuje bit će zaboravljene.

Te su biblijske misli i meni osobno jako dragocjene jer sam izgubio mnogo dragih ljudi. Dok sam bio u pritvoru umrla je osoba koju sam jako volio, koja mi je puno značila u životu – moja baka, Helga Margrethe Christensen.

Ona je prva u mojoj obitelji počela proučavati Bibliju i postala Jehovin svjedok. Ona je biblijskoj istini poučavala mog oca, a onda i mene. Mnogi koji su je poznavali – susjedi, radni kolege, članovi obitelji – svi su je voljeli i cijenili.

I ona je voljela i poštovala druge, bez obzira na njihovu vjeru, nacionalnost ili boju kože. Pomagala je svakome koliko je mogla i činila je dobra djela za svoje bližnje. Nažalost, neki bi je danas proglasili ekstremistom. Ali većina razumnih ljudi ne bi se složila s time.

Jedva čekam kad će Bog moju baku vratiti u život pa da ponovno budemo zajedno. Nažalost, nisam mogao ići na njen sprovod. Nisam mogao biti sa svojom obitelji niti ih tješiti tijekom tog tužnog perioda jer sam bio u pritvoru zbog sulude optužbe za ekstremizam.

Biblijska nada u uskrsnuće pruža mi utjehu i jamstvo da nisam zauvijek izgubio svoju baku te da ćemo se jednog dana ponovno vidjeti, da ćemo pod vlašću Božjeg Kraljevstva živjeti na Zemlji na kojoj više neće biti ni traga zlu. Ta mi nada pomaže i tješi me, a uvjeren sam da može pomoći i drugim ljudima i utješiti ih.

Na našim sastancima često smo govorili o još jednoj misli iz Biblije, o budućem raju koji će biti uspostavljen na Zemlji, u kojem će biti dovoljno hrane za sve, u kojem će svi ljudi živjeti u miru, u kojem nitko neće biti bolestan, kao što kaže proročanstvo zapisano u Izaiji 33:24: “Nitko od stanovnika neće reći: ‘Bolestan sam.’ Narodu što živi ondje oprostit će se prijestup njegov.”

Kako ta divna obećanja mogu biti štetna za društvo? Upravo suprotno! Ona ljudima mogu pružiti nadu i radost. Sam je Isus rekao: “Sretni su oni koji slušaju riječ Božju i drže je!” (Luka 11:28).

Svatko sam za sebe odlučuje hoće li povjerovati u to ili neće. Bog nikoga ne prisiljava da mu služi. U Jeremiji 29:11 piše: “‘Ja dobro znam kakvi su naumi moji s vama’, kaže Jehova, ‘naumi o miru, a ne o nevolji, da vam dam budućnost i nadu.’”

Bog želi da svi ljudi žive smislenim životom – želi da se zbliže s njim. Jehovini svjedoci pozivaju ljude da izaberu takav život, da postanu Božji prijatelji i dobiju vječni život. Zar to ima veze s ekstremizmom? Za koje sam to ekstremističke aktivnosti optužen i zašto me moji optužitelji žele baciti u zatvor na šest godina?

Ja nisam kriminalac niti ekstremist. Moji susjedi, lokalna policija i zatvorski čuvari dobro govore o meni. Zato ponavljam isto pitanje: Za koje sam to ekstremističke aktivnosti optužen i zašto me moji optužitelji žele baciti u zatvor na šest godina?

Ja to naprosto ne razumijem, a ni posljednje dvije godine nisu mi pomogle da to razumijem. Možda prizivni sud može odgovoriti na moja pitanja jer prvostupanjski sud nije.

Kao što sam već rekao, živimo u 21. stoljeću, a ne u srednjem vijeku. Čovječanstvo je u određenoj mjeri napredovalo. No žalosno je da se u Rusiji ljude progoni zbog njihove vjere, da ih se čak muči zbog njihove vjere.

Petnaestog veljače 2019. vlasti u Surgutu uhitile su sedmoricu Jehovinih svjedoka. Odveli su ih u Istražni ured na ispitivanje, gdje su ih mučili kako bi ih natjerali da im kažu ono što su oni htjeli čuti. Tim je Jehovinim svjedocima bilo uskraćeno pravo koje im jamči 51. članak Ustava Ruske Federacije, naime pravo da odbiju svjedočiti protiv sebe i članova svoje obitelji, iako to pravo imaju svi ruski građani.

Prisilili su ih da kleknu i dignu ruke iznad glave, udarali su ih i po glavi i po tijelu, ponižavali su ih i vrijeđali na vjerskoj i nacionalnoj osnovi. Stavili su im vrećice na glavu i zalijepili ih selotejpom oko vrata, pa nisu mogli disati. Vezali su im i ruke i noge. Vikali su na njih i prisiljavali ih da daju netočne izjave. Neki od njih mislili su da će umrijeti jer su izgubili svijest zbog nedostatka kisika. A onda bi ih polili vodom po glavi i mučili elektrošokerima.

Sve je to pažljivo dokumentirano u stručnim analizama, ali protiv članova Istražnog ureda u Surgutu nije podignuta nikakva optužnica. Odgovorne osobe naprosto zatvaraju oči pred tim zvjerskim postupanjem ili kažu da su ti Jehovini svjedoci sami sebi nanijeli ozljede. No to nema veze sa zdravim razumom! To je očita i bezočna laž!

Time se kalja ugled današnje Rusije i nadam se da će počinitelji biti osuđeni i kažnjeni za svoja zlodjela. Kako se mogu tako iživljavati na ljudima? Kako mogu posegnuti za istim groznim, zvjerskim metodama koje su koristili Hitler i Staljin? Nadam se da im se neće progledati kroz prste i da će ta nepravda uskoro biti ispravljena!

Presuda prvostupanjskog suda glasi: “Nastavljanje s aktivnostima vjerske zajednice koja je pravomoćnom sudskom presudom raspuštena zbog ekstremističkih aktivnosti kriminalno je djelo koje podliježe kazni.” To je sasvim razumljivo. Ali kakve to veze ima sa mnom?

Nikakve! Ja nikad nisam bio član pravnog tijela Jehovinih svjedoka u Orjolu. Ni na koji način nisam sudjelovao u aktivnostima tog pravnog tijela.

Svi moji postupci povezani su s kršćanskim načinom života. A grupa vjernika kojoj sam pripadao nema nikakve veze s pravnim tijelom Jehovinih svjedoka u Orjolu. Svi moji postupci bili su zakoniti i u skladu s 28. člankom Ustava Ruske Federacije.

Ne smatram da se moji postupci mogu okarakterizirati kao nastavljanje sa zabranjenim aktivnostima pravnog tijela Jehovinih svjedoka u Orjolu. U jednom telefonskom razgovoru, koji smo imali prilike čuti i u sudnici, svom sam prijatelju rekao: “Mi smo samo grupa vjernika. Mi nismo povezani s pravnim tijelom u Orjolu ni s Administrativnim centrom Jehovinih svjedoka.”

Prvostupanjski sud zanemario je to i umjesto toga iskoristio lažno svjedočanstvo agenta Državne službe sigurnosti, koji se predstavljao lažnim imenom A. P. Jermolov. Prizivni sud može potvrditi da je A. P. Jermolov zapravo Oleg Genadijevič Kurdjumov.

Oleg Kurdjumov najprije je istražitelju rekao da ne zna ništa te se pozvao na pravo koje mu jamči 51. članak ruskog Ustava. No sutradan je promijenio iskaz i svjedočio pod pseudonimom A. P. Jermolov. Kasnije je pod tim pseudonimom dao još izjava.

Kad smo u sudnici gledali dvije snimke naših kršćanskih vjerskih sastanaka koji su se održali 19. i 26. veljače 2017, i koji ni na koji način nisu bili povezani s pravnim tijelom Jehovinih svjedoka u Orjolu, bilo je sasvim očito da je upravo Oleg Kurdjumov potajno snimao te vjerske sastanke. To je bilo smiješno. Kamera se micala kad bi se on pomaknuo, a kad bi mu netko prišao, na snimci se jasno može čuti kako kaže: “Zdravo, ja sam Oleg.”

Dakle, on je kao tajni agent Državne službe sigurnosti najprije snimao naše vjerske sastanke. Zatim je, koristeći svoje pravo ime, tvrdio da ništa ne zna. No sutradan je pod pseudonimom dao lažne izjave i te laži ponovio na sudu. Je li to pravedno?

Zakon ne dopušta agentima Državne službe sigurnosti da svjedoče na sudu pod lažnim imenom. No tužitelji, državno tužiteljstvo i sudac prvostupanjskog suda naprosto su zatvorili oči pred time i dopustili mu da svjedoči. A sada se njegov lažni iskaz koristi protiv mene. Ne mogu razumjeti kako prvostupanjski sud može to dopustiti.

Još mi je manje jasno kako tužitelji – državno tužiteljstvo – mogu to dopustiti. Oni se trebaju pobrinuti da sve bude u skladu s ruskim zakonima i ne smiju dopustiti da se ijedan zakon zloupotrijebi. Ali oni nisu izvršili svoju dužnost jer su zatvorili oči pred očitim izvrtanjem pravde.

Molim vas, nemojte me krivo shvatiti. Ja nemam ništa protiv tih ljudi osobno. Siguran sam da su oni dobri ljudi s kojima bih danas-sutra volio sjesti na kavu i smijati se svemu ovome. Ali nezadovoljan sam njihovim radom, koji je, u najmanju ruku, užasan.

Izgleda da je prvostupanjski sud vrlo rado iskoristio tog tajnog agenta kao lažnog svjedoka protiv mene jer taj čovjek koji se predstavlja lažnim imenom očito nema savjesti, nije mu problem lagati, izvrtati istinu i reći na sudu bilo što kako bih ja završio u zatvoru.

Takvom svjedoku ne može se vjerovati, on ne može biti vjerodostojan izvor informacija. Očita je nepravda koristiti takvog svjedoka da se nedužne ljude pošalje u zatvor.

Prije otprilike dvije godine na jednom od mnogih saslušanja u vezi s produženjem mog pritvora rekao sam sudu: “Molim vas, vratite mi moj život!” I dalje vas to molim.

Što se tiče mog boravka u pritvoru, imam osjećaj da me ne žele samo izolirati od društva i osuditi me. Žele me maknuti što dalje od očiju javnosti kako se ovom suđenju ne bi poklanjala pažnja.

Svoj boravak u pritvoru i prije i tijekom suđenja smatram protuzakonitim i nečovječnim. Bio sam zatvoren jer mi se željela oduzeti prilika da dobro pripremim svoju obranu i da medijima kažem svoju stranu priče. Ali siguran sam da će doći vrijeme za to!

Želim da me pustite da živim u miru u ovom prekrasnom gradu i ponovno budem sa svojom voljenom ženom Irinom. Već gotovo dvije godine moj je život u tuđim rukama i radim ono što drugi žele.

Državna služba sigurnosti ocrnila me, bacila je ljagu na moje ime. Krivotvorili su dokumente i stručne analize te su poslali lažne svjedoke da pod lažnim imenom protiv mene daju lažne izjave na sudu.

Sve su to učinili kako bi miroljubivog čovjeka i kršćanina proglasili ekstremistom i prikazali ga kao prijetnju društvu i nacionalnoj sigurnosti. No te su optužbe smiješne i apsurdne.

Žalosno je što je prvostupanjski sud podržao te optužbe i zanemario dokaze. Poštovani suče, molim vas, zaustavite tu nepravdu i stanite na stranu istine. Molim vas, vratite mi moj život!

Ponavljam isto što sam prije tri mjeseca rekao na prvostupanjskom sudu: “Želim da me sud oslobodi svih optužbi i pusti na slobodu. To je jedini ishod ovog sudskog procesa koji mi je prihvatljiv. Ne pristajem ni na što drugo!” Još uvijek stojim pri tome.

Bilo koja druga presuda bila bi nepravedna i na nju ću uložiti Europskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu. Ondje ću sigurno pobijediti.

A nakon što Europski sud za ljudska prava presudi u moju korist, ljudi širom svijeta, a siguran sam i mnogi visokopozicionirani političari u Rusiji, uključujući i ruskog predsjednika Vladimira Vladimiroviča Putina, bit će iznenađeni i pitat će se kako sud u Orjolu nije mogao vidjeti ono što je sasvim očito – da je ovo suđenje protiv mene temeljeno na laži koju su moji optužitelji stalnim ponavljanjem htjeli prikazati kao istinu.

Je li doista potrebno ići tako daleko da pravda pobijedi? Ako me prizivni sud danas osudi, onda želim reći vama i ostalim prisutnima, a i svima koji prate ovaj slučaj, da sam spreman učiniti što je god potrebno da dobijem pravdu.

Neću odustati zato što znam da nisam kriv za ono za što me optužuju i da je istina na mojoj strani. Ne bojim se onoga što me čeka. Znam da ću, ako danas budem osuđen, biti poslan u kažnjeničku koloniju, iako je to čista nepravda.

Ne bojim se, nisam zabrinut. Osjećam unutarnji mir i spokoj. Znam da me moj Bog Jehova nikad neće ostaviti. Već sada vidim ispunjenje ovih predivnih riječi:

Jer Bog moj ljubi pravdu,

svu moju ljubav on dobro zna.

Stog uvijek je uz mene,

sa Jehovom ja nisam sam.

On čuva me i štiti

i s njime dijelim ja brige sve.

Bog Jehova moj je Otac,

moj Prijatelj.

To je sve od mene. Hvala vam na pažnji.