U petak 30. kolovoza 2019. naš brat Valerij Moskalenko iznio je svoju završnu riječ na sudu. Slijedi djelomičan transkript njegovog obraćanja sudu:

Časni sude i poštovani prisutni! Imam 52 godine, a proteklu godinu proveo sam u zatvoru. Da budem precizniji, prošlo je više od godinu dana.

U svojoj završnoj riječi želim ukratko reći nešto o sebi, o tome kako gledam na svoju kaznenu prijavu i o svom pogledu na život. Časni sude, iskreno se nadam da ćete razumjeti zašto se ne želim odreći svoje vjere u Boga i zašto vjerovanje u Boga nije kazneno djelo.

Nisam oduvijek bio Jehovin svjedok. Roditelji su mi bili dobri ljudi i lijepo su me odgajali, no još dok sam bio dijete, mučilo me to što posvuda ima tako puno nepravde. Mislio sam: “Ne bi trebalo tako biti. Nije u redu da zli ljudi i varalice lijepo žive, a pošteni i dobri ljudi pate.”

S 24 godine pronašao sam odgovore na svoja pitanja nakon što sam nekoliko mjeseci temeljito istraživao i proučavao Bibliju.

Otada se trudim u svojim odlukama uzimati u obzir Božje osjećaje, zakone i načela, koji su detaljno navedeni [u Bibliji] te se mogu razaznati iz života [Božjih slugu] koji su živjeli u prošlosti.

Živim sa svojom majkom, koja je ostarjela i treba moju skrb. Prvog kolovoza 2018, dok je majka bila sama kod kuće, istražitelj Federalne službe sigurnosti (FSB-a) naredio je specijalcima da prepile šarke na ulaznim vratima našeg stana. Na taj su način htjeli ući u stan i izvršiti premetačinu.

Moja se majka jako uplašila. Kad su maskirani specijalci upali u stan, doživjela je srčani udar te je po nju došla hitna pomoć. Nakon što sam saznao da je policija u mom stanu, došao sam za 30 minuta. Čim sam vidio u kakvom je stanju moja majka, krvni tlak mi je naglo skočio. Unatoč svemu tome nisam se razljutio, nego sam se trudio ostati smiren. Bio sam ljubazan i blag, kako i dolikuje kršćanima. Moj Bog, Jehova, naučio me da budem takav i nisam ga želio razočarati.

Ispričavam se, časni sude, obično ne govorim toliko o sebi. Nemam tu naviku, ali ovog puta to moram učiniti.

Ja sam Jehovin svjedok više od 25 godina. To je velik dio mog života. Cijelo to vrijeme nikad me nitko nije smatrao ekstremistom. Baš naprotiv, poznat sam kao dobar susjed, savjestan i marljiv radnik te brižan sin.

A onda sam odjednom, 20. travnja 2017, postao ekstremist. Na temelju čega? Što se to promijenilo? Jesam li postao gora osoba? Nisam. Jesam li postao nasilan, jesam li kome nanio bol i patnju? Nisam. Jesam li izgubio pravo da se pozovem na članak 28 ruskog Ustava? Nisam ni to. Moje ime nije navedeno u odluci Vrhovnog suda. Nitko mi nije oduzeo pravo da se pozovem na Ustav Ruske Federacije, konkretno na članak 28. Zašto sam onda ovdje na optuženičkoj klupi?

Razgovori s istražiteljem dali su mi do znanja da sam uhićen i zadržan u istražnom zatvoru zato što vjerujem u Svemogućeg Boga, Jehovu, i koristim njegovo ime u molitvama i razgovorima. Ali to nije kazneno djelo. Sam je Bog izabrao to ime i pobrinuo se da ono bude zapisano u Bibliji.

Još jednom želim reći – posve mi je nezamislivo postupati suprotno Božjoj volji, koja je jasno otkrivena u Bibliji. Kakav god pritisak netko vršio na mene i kakvu mi god kaznu odredio – sve i da budem osuđen na smrt – čak ni tada neću okrenuti leđa svemogućem Stvoritelju svemira, Jehovi Bogu.

Časni sude, Jehovini svjedoci su diljem svijeta poznati kao dobri i miroljubivi ljudi. Njihova vjerska prava poštuju se u gotovo svim državama. Jako bih volio da se i u Rusiji poštuju vjerska prava svih ljudi, pa tako i moja.

Nisam kriv za kazneno djelo za koje me se tereti i stoga molim ovaj sud da me proglasi nedužnim!

Hvala vam!