Dana 26. lipnja 2014. Europski sud za ljudska prava donio je presudu u korist Jehovinih svjedoka kojom je potvrdio da su ruske vlasti prekršile njihovo zakonski zajamčeno pravo na neometano ispovijedanje vjere. Sud je jednoglasnom odlukom presudio da je Rusija prekršila članak 5 (Pravo na slobodu i sigurnost) te članak 9 (Sloboda misli, savjesti i vjeroispovijedi) Europske konvencije o ljudskim pravima kad je policija 12. travnja 2006. u večernjim satima nezakonito prekinula vjerski sastanak Jehovinih svjedoka.

Te su se večeri Jehovini svjedoci diljem svijeta okupili kako bi obilježili godišnjicu smrti Isusa Krista. Dvije skupštine u Moskvi za taj su poseban skup unajmile dvoranu u jednoj školi jer se očekivalo više od 400 prisutnih. Tijekom sastanka pred školu je stiglo deset policijskih automobila i dva minibusa s pripadnicima snaga interventne policije, naoružanom specijalnom policijskom jedinicom (OMON) i desetak naoružanih policajaca. Brzo su opkolili zgradu i bez sudskog naloga prekinuli vjersko okupljanje. Svim su prisutnima zapovjedili da napuste zgradu, a onda su pretražili dvoranu u kojoj se održavao sastanak, zaplijenili vjersku literaturu i nasilu odveli 14 muškaraca u obližnju policijsku postaju. Odvjetnik koji je zastupao privedene Jehovine svjedoke stigao je u postaju kako bi im pomogao. Međutim, policajci su ga pretražili, bacili na tlo, stavili mu nož pod vrat i zaprijetili da će njegova obitelj, bude li uložio žalbu na postupanje policije, imati vrlo neugodnih posljedica. Otprilike četiri sata kasnije svi privedeni bili su pušteni kućama.

Nikolaj Krupko, s još trojicom Jehovinih svjedoka koje je policija privela, tužio je vlasti zbog protupravnog prekidanja vjerskog okupljanja i nezakonitog privođenja u policiju. Nakon što su Okružni sud moskovske općine Ljublino i moskovski Gradski sud odbacili tužbu, spomenuta su četvorica Jehovinih svjedoka u lipnju 2007. uložila žalbu Europskom sudu za ljudska prava.

Dana 26. lipnja 2014. Europski sud za ljudska prava donio je presudu u slučaju Krupko i drugi protiv Rusije. U njoj je stajalo sljedeće: “Dosljedno mišljenje Suda glasi: ‘Ako sudionici nekog javnog skupa nisu prijetnja javnom redu, prekidanje tog mirnog okupljanja policijskom intervencijom ne može se smatrati “neophodnim u demokratskom društvu”, čak ni kad vlasti nisu odgovarajuće obaviještene o tom okupljanju. (...) Ovaj se zaključak a fortiori odnosi na slučaj koji se razmatra jer nije riječ o bučnom okupljanju na otvorenom, nego o svečanom vjerskom obredu u dvorani koji očito nije predstavljao nikakvu prijetnju javnom redu i miru. Intervencija brojnih naoružanih policijskih snaga koja je bila izvršena u cilju prekidanja obreda, nakon koje su tužitelji bili privedeni u policijsku postaju i ondje zadržani tri sata, nesrazmjerna je potrebi za zaštitom javnog reda, neovisno o tome što su vlasti zbilja mislile da je okupljanje nezakonito budući da one o njemu nisu bile unaprijed obaviještene.’”

To je četvrta presuda protiv Rusije zbog kršenja prava Jehovinih svjedoka. Godine 2007. presudom u slučaju Kuznjecov i drugi protiv Rusije Europski sud za ljudska prava presudio je da je Rusija postupila suprotno Konvenciji kad su lokalne vlasti protuzakonito prekinule vjersko okupljanje gluhih Jehovinih svjedoka u Čeljabinsku. Godine 2010. Sud je donio presudu u slučaju Moskovski Jehovini svjedoci protiv Rusije i time potvrdio da se moskovsko tužilaštvo oglušilo na zakon kad je raspustilo skupštine Jehovinih svjedoka iz toga grada i zabranilo njihovo djelovanje. Godine 2013. u slučaju Avilkina i drugi protiv Rusije Sud je zaključio da je Rusija prekršila pravo na privatnost, jedno od temeljnih ljudskih prava, kad je ured tužitelja u Sankt Peterburgu izdao nalog za otkrivanjem povjerljive medicinske dokumentacije.

Presude Europskog suda za ljudska prava samo su jedan u nizu dokaza da su ruske vlasti, u namjeri da zabrane djelovanje Jehovinih svjedoka u Rusiji, pogazile slobode zajamčene Ustavom Ruske Federacije te Europskom konvencijom o ljudskim pravima.