UN-ov Odbor za ljudska prava u deset je odluka, koje je donio 2015. i 2016, potaknuo turkmenistanske vlasti da ispoštuju svoje obveze i zaštite ljudska prava svojih državljana. * Odbor je objasnio da Turkmenistan mora prestati kažnjavati osobe koje ulažu prigovor savjesti na služenje vojske te da se mora držati UN-ovog Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, koji je i potpisao.

Odluke Odbora temeljile su se na žalbama koje je u rujnu 2013. uložilo deset Jehovinih svjedoka. Oni su bili kažnjeni zato što na temelju prigovora savjesti nisu željeli služiti vojsku. Devetorica mladića u zatvoru su trpjela krajnje nehumane uvjete. Tuklo ih se, ponižavalo i zlostavljalo. Po nesnosnim vrućinama bili su zatvoreni u prljavim i pretrpanim ćelijama te izloženi zaraznoj bolesti.

Odbor je u svakoj odluci zaključio da je osobama koje su uložile prigovor savjesti Turkmenistan oduzeo “slobodu mišljenja, savjesti i vjeroispovijedi”. Za devetoricu mladića koji su bili kažnjeni zatvorom Odbor je kazao da se država prema njima nije “ophodila humano ni s poštovanjem”, da ih je “izvrgnula mučenju te da su morali trpjeti okrutno, nehumano i ponižavajuće postupanje ili kaznu”.

Odbor je rekao da turkmenistanske vlasti mogu ispraviti svoje pogreške ako Jehovinim svjedocima izbrišu kaznene dosjee, isplate im odgovarajuću odštetu te izmijene zakon kako bi “onima koji ulažu prigovor savjesti na služenje vojske zajamčile poštivanje njihovih prava”. Vlasti također trebaju nepristrano i temeljito ispitati pritužbe o zlostavljanju te kazneno goniti svakoga tko je za to odgovoran.

Godine 2013. još je pet Jehovinih svjedoka uložilo žalbe Odboru. I oni su bili kažnjeni jer su uložili prigovor savjesti i nisu željeli ići u vojsku. Njihovi odvjetnici vjeruju da će presuda Odbora biti jednaka kao u slučaju desetorice mladića koji su ranije uložili žalbe.

Jedna od odluka Odbora, donesena 15. srpnja 2016, tiče se Navruza Nasirlajeva. Kad je u travnju 2009. u dobi od 18 godina prvi put dobio poziv za novačenje, vlastima je objasnio da mu savjest ne dopušta ići u vojsku. Ujedno je rekao da je spreman odslužiti civilnu službu. Kasnije je optužen za izbjegavanje vojske i osuđen na dvije godine kazne u zatvoru LB-E/12, u Seidiju. Često su ga slali u samicu, a maskirani čuvari brutalno su ga tukli.

U siječnju 2012, mjesec dana nakon što je pušten na slobodu, gospodin Nasirlajev ponovno je dobio poziv za vojsku. I taj je put kazao da želi obavljati civilnu službu, no opet je osuđen za izbjegavanje vojske. Dobio je dvije godine u strogo čuvanom zatvoru u kojem su vladali krajnje loši uvjeti. I taj su ga put čuvari tukli i davali mu ponižavajuće poslove.

Ni obitelj gospodina Nasirlajeva nije prošla nekažnjeno. Kratko nakon što je Odbor poslao svoje odluke turkmenistanskim vlastima, policija je izvršila premetačinu u njihovoj kući u Daşoguzu te maltretirala obitelj i njene goste. Na taj su se način vlasti nesumnjivo željele osvetiti za žalbu koju je uložio gospodin Nasirlajev.

On je u svibnju 2014. pušten na slobodu, no još uvijek osjeća posljedice zatvaranja. Odbor je kazao da je trpio okrutno zlostavljanje te da je dvaput bio osuđen i kažnjen “zbog čvrste odluke koju je donio na temelju svoje savjesti”. Odbor je zaključio: “[Gospodin Nasirlajev] odbio je ići u vojsku na temelju svojih vjerskih uvjerenja (...), a kazna koja mu je dosuđena predstavlja kršenje njegove slobode mišljenja, savjesti i vjeroispovijedi.”

UN-ov Odbor još je 2012. sastavio izvještaj o kršenju ljudskih prava u Turkmenistanu u kojem je potaknuo vlasti da “zaustave progon osoba koje na temelju savjesti odbijaju ići u vojsku i da pusti na slobodu one koji trenutno služe zatvorsku kaznu”. Turkmenistanske vlasti djelomično su uvažile odluke Odbora te su u veljači 2015. oslobodile i zadnjeg Jehovinog svjedoka koji se nalazio u zatvoru zbog prigovora savjesti. Otada više nijedan Jehovin svjedok nije zatvoren iz tog razloga.

Međutim, samim time što ima običaj kazneno goniti i zatvarati one koji ulažu prigovor savjesti Turkmenistan i dalje krši međunarodne obveze po kojima mora štititi ljudska prava.

• Jehovine svjedoke koji ulažu prigovor savjesti vlasti od kraja 2014. šalju u radni logor. Osim prisilnog rada optuženici trebaju tijekom jedne ili dvije godine državi davati 20 posto svoje plaće. Trenutno dvojica Jehovinih svjedoka služe kaznu u radnom logoru.

• U drugim slučajevima vlasti su Jehovine svjedoke izložile strašnom pritisku kako bi ih prisilile da pogaze svoja vjerska uvjerenja kojih se drže iz iskrenih pobuda.

Naprimjer, 16. lipnja 2016. načelnik policije i dva predstavnika vojnog povjerenstva otišli su u kuću Artura Jangibajeva, Jehovinog svjedoka koji je poslao zahtjev za obavljanje civilne službe. Odveli su ga tužitelju i ondje ga toliko psihički zlostavljali da je na koncu bio primoran napisati pismo u kojem opoziva zahtjev za civilnu službu. Gospodin Jangibajev kasnije se žalio zbog te prisile. Nakon tri tjedna pritvora izašao je na slobodu, s tim da je dobio dvije godine uvjetne kazne. *

Osim što zlostavlja osobe koje ulažu prigovor savjesti, Turkmenistan ograničava obavljanje vjerskih aktivnosti i kažnjava osobe koje ispovijedaju vjeru. U siječnju 2017. UN-ov Odbor protiv mučenja apelirao je na turkmenistanske vlasti i zatražio da “odmah pokrenu nepristrane istrage (...) u vezi s mučenjem kojemu je Bahram Hemdemov, Jehovin svjedok, navodno bio izvrgnut u zatvoru u svibnju 2015. [te] u vezi s uhićenjem, brutalnim batinanjem i prisilnim zatvaranjem Mansura Mašaripova, također Jehovinog svjedoka, koji je u srpnju 2014. zatvoren u centar za rehabilitaciju ovisnika”. Gospodin Mašaripov pušten je na slobodu nakon što je odlužio godinu dana zatvorske kazne. Ni gospodin Hemdemov, koji je osuđen zbog navodne protuzakonite vjerske aktivnosti, ni gospodin Mašaripov, koji je zatvoren na temelju lažne optužbe za ispovijedanje vjere, nisu krivi za prijestupe za koje ih se tereti.

Jehovini svjedoci u Turkmenistanu nadaju se da će vlasti uskoro poduzeti potrebne korake kako bi zaštitile slobodu vjeroispovijedi i savjesti. Time će Turkmenistan pokazati da poštuje one koji slušaju glas svoje savjesti i da želi doći na dobar glas kao država koja cijeni ljudska prava.