Europski sud za ljudska prava je 12. studenoga 2020. donio tri presude u korist Jehovinih svjedoka u Ukrajini. Riječ je o slučajevima Zagubnja i Tabačkova protiv Ukrajine, Migorjanu i drugi protiv Ukrajine i Kornilova protiv Ukrajine. Ti su slučajevi došli na Sud 2014. i 2015. Riječ je o nasilnim napadima na Jehovine svjedoke, na koje nije reagirala ukrajinska policija i pravosuđe. Sud je izjavio da ukrajinske vlasti nisu u potpunosti zaštitile prava naše braće i odredio je da im se isplati odšteta od 14 700 eura.

Zagubnja i Tabačkova protiv Ukrajine: Sestre Zagubnja i Tabačkova su 20. travnja 2009. propovijedale od kuće do kuće u selu Novi Mlini. Mikola Lisenko, svećenik tamošnje pravoslavne crkve, sreo je naše sestre na ulici te ih drvenim štapom brutalno istukao po glavi i leđima. On nikad nije bio kažnjen iako je priznao da ih je htio “zastrašiti” i “spriječiti da propovijedaju”.

Migorjanu i drugi protiv Ukrajine: Kad su se 5. travnja 2012. 21 Jehovin svjedok i njihovi gosti sakupili kako bi obilježili smrt Isusa Krista, svjetina na čelu s pravoslavnim svećenikom O. Grekuom prekinula je njihov skup. Svjetina je psovala prisutne i prijetila im, ne obazirući se na to što je među njima bilo djece i starijih žena.

Svećenik i njegovi pomagači nisu stali na tome. Kasnije su pretukli neku našu braću, zapalili automobil jednog brata i bacili molotovljev koktel na kuću u kojoj su spavala naša braća. Braća su sve prijavila policiji i podnijela dokaze o napadima. Neki su napadi čak snimljeni. No policija nije htjela ta kaznena djela okarakterizirati kao napade iz vjerske mržnje i tvrdila je da se napadači ne mogu prepoznati na snimkama. Ni svećenik ni njegovi pomagači nikad nisu bili kažnjeni.

Kornilova protiv Ukrajine: Sestre Kornilova i Serdjuk su 7. ožujka 2013. u gradu Nosivki pozivale svoje sugrađane na Obilježavanje Kristove smrti. Jedan čovjek počeo ih je psovati i vrijeđati na vjerskoj osnovi, a zatim ih je napao. Sestru Kornilovu tako je jako udario u lice da je dobila potres mozga, te je 11 dana provela u bolnici. Policija to nije htjela okarakterizirati kao napad iz vjerske mržnje, nego je ustvrdila da iza njega stoji “osobna netrpeljivost”. Sud je počinitelju izrekao malu novčanu kaznu.

Predstavnici ukrajinske podružnice održali su niz sastanaka s mjesnim, državnim i međunarodnim dužnosnicima kako bi im skrenuli pažnju na progon Jehovinih svjedoka. Nakon što su iscrpili sve te pravne lijekove, braća su se 2014. počela obraćati za pomoć Europskom sudu za ljudska prava. Zanimljivo je da su godinu dana ranije dužnosnici počeli zapažati vjersku netrpeljivost u Ukrajini. U izvještaju koji je 2013. podnio ukrajinski pučki pravobranitelj piše: “Budući da kaznena djela koja su motivirana vjerskom netrpeljivosti nisu procesuirana, njihovi počinitelji smatraju da mogu nekažnjeno nastaviti sa svojim zlodjelima.” Slično tome je 2013. UN-ov Odbor za ljudska prava u svom periodičnom izvještaju o Ukrajini izrazio bojazan da kaznena djela počinjena iz mržnje, među kojima su i ona protiv Jehovinih svjedoka, nisu u Ukrajini adekvatno kažnjena. Odbor je zaključio da se ukrajinske vlasti trebaju “više potruditi da navodni zločini iz mržnje budu temeljito istraženi, da počinitelji budu kažnjeno gonjeni (...) i da, ako budu proglašeni krivima, budu odgovarajuće kažnjeni, a žrtve adekvatno obeštećene”.

Posljednjih je godina ukrajinska vlada počela poduzimati korake kako bi poboljšala situaciju. Iako Jehovini svjedoci u Ukrajini imaju vjersku slobodu, nadamo se da će te tri presude Europskog suda za ljudska prava potaknuti vlasti u Ukrajini i drugim zemljama da nastave štititi vjersku slobodu naše braće i sestara. Jedva čekamo dan kad će Jehova, čiji su “putevi pravedni”, stati na kraj svim napadima na njegove sluge (Ponovljeni zakon 32:4).