Ujutro 24. veljače 2022. probudila me glasna buka. Najprije sam pomislila da grmi jer je padala kiša, ali na kraju je ispalo da je to bilo bombardiranje.

Shvatila sam da moram pobjeći iz svog doma, koji se nalazio u centru Mariupolja. Idućeg dana otišla sam do svoje bake Irine, koja je živjela izvan centra. Kasnije se i moja majka Katerina pridružila mojoj baki, bratiću i meni. Neko vrijeme bili smo sigurni u bakinoj kući, ali morali smo nekoliko dana spavati u podrumu.

Jednom je granata pala u vrt dok smo se skrivali u podrumu. Buka je bila zaglušujuća. Usrdno sam se molila Jehovi. Nakon tjedan dana zaključili smo da više nije sigurno ostati u bakinoj kući, pa smo odlučili vratiti se u centar grada i pronaći način kako da pobjegnemo iz Mariupolja. Preklinjala sam Jehovu da nas čuva i da nam pomogne da izađemo iz grada.

Ujutro 4. ožujka bili smo u centru Mariupolja. Vlakovi više nisu vozili jer je grad bio pod opsadom. Narednih deset dana bili smo u gradskom kazalištu, u koje smo se sklonili zajedno sa stotinama drugih ljudi. Bila je tolika gužva da smo morali spavati na podu. Vladali su jako loši higijenski uvjeti i bilo je teško nabaviti hranu i toplu vodu. Satima smo morali čekati u redu.

Jednog dana u blizini kazališta eksplodirala je bomba. Od siline udarca mnogi su prozori bili uništeni, pa je u kazalište ulazila velika hladnoća.

Što mi je pomoglo u tim teškim trenucima? Izvještaj o Jobu. Kad sam vidjela da su ljudi u paničnom strahu zbog bombardiranja, počela sam čitati biblijski izvještaj o Jobu. To mi je pomoglo da se bolje osjećam. Imala sam osjećaj da sjedim u kazalištu s Jobom i da mu govorim: “Sad te još bolje razumijem!” Job je ostao bez svega – bez obitelji, zdravlja i imovine. Ja sam izgubila samo materijalne stvari. Moja obitelj bila je uz mene, svi smo bili živi i zdravi. U tom trenutku shvatila sam da nije baš sve crno. Odmah mi je bilo lakše.

Dana 14. ožujka saznali smo da je jedna grupa ljudi uspjela pobjeći iz grada. Zato smo i mi odlučili napustiti Mariupolj. Pronašli smo prijevoz s još nekim ljudima iz kazališta.

Konvoj od 20 vozila napustio je grad. Nas 14 bilo je nagurano u jednom kombiju. Dok smo se vozili, bombe su padale svuda oko nas. Stalno sam se molila. Kad smo izašli iz Mariupolja, vozač je zaustavio kombi, izašao i počeo plakati. Uspio je izbjeći sve mine duž ceste. Saznali smo da je kazalište bombardirano dva dana nakon što smo mi otišli i da je poginulo najmanje 300 ljudi.

Nakon 13 sati putovanja stigli smo u Zaporižja. Idućeg jutra ukrcali smo se na vlak za Lavov. U jedan kupe, u kojem obično putuju samo četiri putnika, naguralo se 16 ljudi. Bilo je jako vruće i zagušljivo. Skoro cijelo vrijeme stajala sam u prolazu. Jedino je tamo bilo svježeg zraka. U Lavov smo stigli 16. ožujka. Naša draga braća i sestre srdačno su nas dočekali. Sljedećih nekoliko dana bili smo smješteni u jednoj našoj dvorani. Toliko me dirnula briga naše braće i sestara da sam zaplakala. Oni su bili pravi Jehovin dar.

Dana 19. ožujka odlučili smo napustiti Ukrajinu i otići u Poljsku, gdje su moju baku, majku, bratića i mene ponovno dočekali naši suvjernici. Dali su nam sve što nam je bilo potrebno. Bili smo okruženi ljubavlju.

Imam samo 19 godina, ali nakon svih ovih kušnji koje sam doživjela, naučila sam koliko je važno jačati vjeru još dok nam sve ide dobro u životu. Vjera čovjeku pomaže da preživi. Da prije rata nisam redovito proučavala, bilo bi mi puno teže.

Jehova nas voli poput brižnog oca. Cijelo vrijeme imala sam osjećaj da me drži za desnicu i da me vodi. Nikad neću moći u potpunosti zahvaliti Jehovi za sve što je učinio za mene (Izaija 41:10).