Vrati se na sadržaj

Vrati se na sadržaj

Jedan dan mog života u prenaseljenom Hongkongu

Jedan dan mog života u prenaseljenom Hongkongu

Jedan dan mog života u prenaseljenom Hongkongu

Hongkong je jedno od najgušće naseljenih mesta na svetu. Sa 5,8 miliona ljudi koji stanuju na površini od 1 070 kvadratnih kilometara, ima 5 592 ljudi po kvadratnom kilometru. Pošto je nastanjeno samo 10 posto zemlje, to predstavlja prosek od oko 54 000 ljudi na jedan kilometar kvadratni! Ipak, izgleda da se lokalno stanovništvo izvrsno prilagodilo toj gužvi i žurbi prenaseljenog grada, s njegovim skučenim životnim prostorom, bučnim saobraćajem i zagađenošću.

PROBUDIO sam se na prodoran poziv mog budilnika u 7.30 ujutro, ustao sam sa kreveta i brzo se obukao. Živim u malom stanu sa roditeljima i tri mlađe sestre, koji svi rade. Zato uvek postoji red za kupatilo, i vreme nam je ograničeno. Nakon brzog doručka, zgrabim svoj bicikl i vozim se do železničke stanice. Teška dnevna kušnja je započela. Postao sam jedan od silnog mnoštva koje kreće na posao u jako prometnom Hongkongu.

Moj voz juri pored gusto stisnutih stambenih zgradurina i gusto naseljenih solitera. Zatim presedam na autobus kako bih prešao na drugu stranu luke. Putujemo kroz tunel, u gustoj koloni automobila. Kakvo je olakšanje pojaviti se na ostrvu Hongkong, gde je u glavnoj finansijskoj četvrti smeštena moja kancelarija. Celo putovanje može potrajati od sat do sat i po, zavisno od saobraćaja. Konačno stižem u kancelariju do 9.30. Ali nemam vremena za opuštanje — telefon počinje da zvoni. Moj prvi dnevni klijent. I to postaje priča mog dana — jedan poziv za drugim, telefonska slušalica retko na svom mestu. Zatim kratka pauza za ručak.

Sada je problem naći mesto u jednom od brojnih restorana na tom području. Izgleda kao da svako pokušava da jede u isto vreme i na istom mestu, a često i za istim stolom! Još jednom sedim za stolom sa potpuno nepoznatim osobama. Takav je život u prenaseljenom Hongkongu. Zatim se, nakon svog brzog ali hranljivog kineskog jela, vraćam natrag u kancelariju.

Moj radni dan trebalo bi da završi u 17.30, ali to je retko izvodljivo. Zaista, kada konačno odahnem i pogledam na sat, na njemu je već 18.15. Ponekad dan završavam tek posle devetnaest sati. A onda sledi povratak kući.

Prvo autobus, onda voz. Konačno se on zaustavlja na mojoj stanici i ja krećem prema svom biciklu. Dok se vozim kući, prisećam se kako je naš mali grad postao jako prometan, prenaseljen moderan grad. Niske seoske kuće zamenili su visoki soliteri, od 20 do 30 spratova. Velike, široke glavne ulice zauzele su velike otkose terena, a ogromni nadvožnjaci strče sa neprekidnom rekom bučnog saobraćaja. Stari ležeran način života zauvek je nestao.

Naš stan zauzima malu površinu — manju od 28 kvadratnih metara za nas šestoro, i nemam svoju sobu. Zato spavam na krevetu u dnevnoj sobi. Barem moji roditelji imaju svoju sobu, a moje tri sestre spavaju na ležajevima u svojoj sobici. Privatni život je za nas luksuz.

Pa iako je naš stan mali, on je veliko poboljšanje prema onome što smo imali pre, kada smo svi zajedno živeli u jednoj sobi u naselju s društvenim stanovima. Ali čak je i to dobro kada se uporedi sa mnogim hiljadama ljudi koji žive u oblasti Mong Kok i koji plaćaju najamninu za „stanarske kaveze“, poslagane po tri u visinu i sa dimenzijama 1,8 metara dužine, 0,80 metara širine i 0,80 metara visine. Oni imaju prostora za dušek i nekoliko ličnih stvari. Bez nameštaja.

Oko dvadeset i jedan sat su svi kod kuće i tada večeramo. Nakon večere neko pali televizor. To mi ubija nadu da ću malo čitati i proučavati u miru. Čekam dok svi ne odu u krevet do 23 sata, i tada imam sobu za sebe, kao i malo mira i tišine za koncentraciju. Oko ponoći sam i ja spreman za spavanje.

Radim otkako sam završio školu pre 12 godina. Jednog dana bih hteo da se oženim, ali moram toliko naporno raditi za život da nemam vremena čak ni da dovoljno dobro upoznam ženu. A pronaći mesto za stanovanje teže je, kako mi kažemo, nego popeti se na nebo. Iako smo naučili da savladavamo poteškoće, ovakav grozničavi gradski život ne izgleda mi prirodno. Ipak, priznajem da mi je daleko bolje nego milionima i možda milijardama u drugim delovima sveta koji žive bez pristojnog doma, električne energije, tekuće vode ili odgovarajućih sanitarija. Nama je zaista potreban bolji sistem, bolji svet, bolji život. (Ispričao Kin Keung.)