Vrati se na sadržaj

Vrati se na sadržaj

Očarani umiljatim koalom

Očarani umiljatim koalom

Očarani umiljatim koalom

Od dopisnika Probudite se! iz Australije

JEDNO od najprivlačnijih iznenađenja u nepoznatim, neistraženim zemljama u prošlosti sigurno je bilo otkriće uzbudljivih i neobičnih životinja. To je sigurno bio slučaj u Australiji nakon godine 1788.

Tada su kažnjeničke kolonije oko Port Džeksona (danas Sidnej) bile naseljene osuđenicima dovedenim iz Engleske u Australiju. Deset godina kasnije, jedan oslobođeni osuđenik koji je postao istraživač krenuo je prema južnom brdovitom predelu, 130 kilometara prema unutrašnjosti. Doživeo je prijatno iznenađenje kada je prvi video australijskog koalu. To je bila, pisao je, „još jedna životinja koju urođenici [Aboridžini] zovu ’kulavin‘, koja je veoma slična lenjivcima u Americi“.

Da li biste voleli da istražite taj zadivljujući dlakavi zamotuljak koji je, dve stotine godina kasnije, postao prava atrakcija za turiste u suncem oprženoj Australiji? Nesumnjivo biste želeli, jer je odmah iza molbe da se vidi kengur jedan od najčešćih zahteva koje postavljaju posetioci Australije: „Moram videti i dodirnuti vašeg nežnog medu.“

U stvari nije medved

Koala je bez sumnje mala nežna životinja. On naraste samo do nekih 80 centimetara u dužinu i izgleda kao neki meda, s nosom koji je sličan dugmetu i nežnim, lepim krznom. Ali, možda će vas iznenaditi kada saznate da on uopšte ne pripada grupi medveda.

Ah, da, često ga nazivaju medved koala ili australijski domaći medved. Međutim, to su sve pogrešna imena. Umesto da pripada grupi medveda, koala je mnogo sličniji vombatu, jednom drugom australijskom torbaru koji je veoma sličan dabru.

The Australian Encyclopaedia rečima divno opisuje to očaravajuće i umiljato stvorenje: „Koala ima krupno telo, debelo vuneno krzno koje je sivo do smećkasto odozgo i žućkasto-belo odozdo, velike okrugle krznene uši i kožnati, široki nos koji gotovo liči na rilo... Životinja se penje vrlo sigurno, ali je nezgrapna na tlu.“

Kada su potpuno odrasli, koale su teški oko 14 kilograma. U divljini mogu živeti oko 20 godina. Neki su u zatočeništvu živeli do 12 godina.

Poput australijskog kengura, koala je torbar (marsupial, od latinske reči marsupium, što znači „torba“ ili „tobolac“) i ima proces rođenja jedinstven za torbare. Maleni kada se rode, mladunci koale nisu potpuno razvijeni i bez ičije pomoći odlaze do majčine torbe, gde se pričvrste za jednu od njene dve bradavice.

Nakon šest meseci, malo stvorenje je potpuno razvijeno mladunče i u stanju je da na kratko vreme napusti torbu. Ali nakon približno dva meseca, on je preveliki da bi se vratio unutra. Šta sada da radi? To nije neki problem! On jaše na majčinim leđima, čvrsto se držeći nje dok se ona penje i silazi s drveća.

Međutim, te besplatne vožnje ne mogu trajati večno, tako da se nakon sledećih pet ili šest meseci mali mora brinuti sam za sebe. Ali, u tom kratkom razdoblju privlačno je videti majku koalu koja srećno nosi svoje mladunče, koje visi na njenim krznenim leđima. Nakon što napusti svoju majku, mladi koala vodi dosta usamljen život i s drugima stupa u vezu samo za vreme parenja.

Ishrana lišćem

Ime koala izvedeno je iz reči na urođeničkom jeziku koja ukazuje da ta životinja veoma malo pije. Ali, kako mogu živeti bez vode? Uzimajući rosu i od vlage iz ishrane lišćem kaučukovca.

Lišće kaučukovca? Da, koale brste na oko 50 različitih vrsta drveća eukaliptusa, ali manje od tuceta tih vrsta je njihova posebna poslastica. Drveće eukaliptusa više je poznato po imenu kaučukovac, kao što su šumski crveni kaučukovac, sivi kaučukovac i tasmanijski plavi kaučukovac.

Potpuno odrasli koala pojede dnevno oko 1 kilogram lišća, žvaćući ga lagano ali temeljno. Većinu svog vremena provode visoko na drveću kaučukovca, silazeći samo da bi prešli na drugo drvo. Na tlu se kreću nezgrapno i nespretno.

Budući da su noćne životinje, veći deo dana provedu spavajući, nesigurno sedeći na rašljama drveća dosta visoko iznad tla. Da li im je neudobno? Izgleda da oni ne misle tako, jer im takvo mesto pruža izvanrednu zaštitu od bilo kojih tobožnjih grabežljivaca.

Mogu li se pripitomiti?

Kada se nabave kao veoma mladi, koale se pripitome, postajući odani kućni ljubimci. Jedan bračni par u Nort Kvinslendu je počeo da pripitomljava takvog kućnog ljubimca kada je imao samo tri meseca. To malo žensko „mladunče“ plakalo je svake večeri dok se konačno nije utešilo komadom krzna koale koje je bilo omotano oko jastuka i stavljeno uz njega u korpu kao zamena za njegovu majku. To mladunče nazvali su Tedi, i dok nije bilo dovoljno staro da započne s tvrdom ishranom lišćem kaučukovca, raslo je na kravljem mleku koje je laptalo kao mače.

Problem je bio u tome što se Tedi tako navikla na ljude da je mrzela da bude sama i volela je da se nosi okolo kao neko dete. Zaista je postala prava napast. Njen zadovoljni život trajao je 12 godina. Prema tome, koale mogu biti pripitomljeni, ali je danas u Australiji protivzakonito držati ih kao kućne ljubimce.

Desetkovani ali sada zaštićeni

Na prelazu veka, bilo je tako mnogo koala da se izvestilo da ih na kontinentu ima na milione. Ali, bili su tako lake mete, dok su spavali po danu u rašljama drveća eukaliptusa, da su hiljade bile ustreljene iz čiste zabave.

Zatim je, kada je porasla potražnja za njihovim mekim, srebrno-sivim krznom, počeo ozbiljan pokolj. Na primer, 1908. je samo u Sidneju prodato skoro 60 000 krzna koale. A 1924. je iz istočnih država Australije izvezeno više od dva miliona krzna.

Srećom, australijska savezna vlada uvidela je da tim umiljatim stvorenjima preti istrebljenje, tako da je 1933. donesen zakon koji zabranjuje izvoz koala i proizvoda od koale. Koala je sada zaštićena životinja.

Druge zemlje su pokušale da drže koale u svojim zoološkim vrtovima, ali sa slabim uspehom. Teško je održavati specijalizovanu ishranu svežim lišćem eukaliptusa. Međutim, u američkoj državi Kaliforniji postignut je uspeh, u velikoj meri zbog klime koja je pogodna za rast drveća eukaliptusa. Danas zoološki vrtovi u San Dijegu i Los Anđelesu imaju zdrave koale koje dobro napreduju. U poslednje vreme, koale su poslati u Japan, gde su upotrebljene pažljivo proučene metode kako bi se obezbedilo da ostanu zdravi. (Vidi Probudite se!, 22. avgusta 1986. [engl.].)

Da li će umiljati koala opstati?

Čini se da razuman pristup sprečavanju obesnog ubijanja može povećati njegove izglede za opstanak. Autor Elis Troton (Ellis Troughton) zaključuje svoju knjigu Furred Animals of Australia sledećom željom punom nade: „Zadivljujući koala je svuda krajnje bezopasan. Kakve velike radosti za sve kada bi ih bilo dovoljno da posećuju imanja i predgrađa često kao oposumi! Neka se njihov broj čudesno poveća da miroljubivo brste u zaštićenim šumskim rezervatima.“

Ljubitelji životinja svuda ponavljaju tu plemenitu nadu, ne samo za umiljatog koalu, već i za sva divna stvorenja koja žive s nama na planeti Zemlji i koja su tu smeštena za našu radost i zadovoljstvo.

[Slika na 16. strani]

Potpuno odrastao koala jede dnevno oko 1 kilogram lišća eukaliptusa, žvaćući ga lagano ali temeljno