Vrati se na sadržaj

Vrati se na sadržaj

Dan kada je padao pesak

Dan kada je padao pesak

Dan kada je padao pesak

Od dopisnika Probudite se! sa Filipina

SUBOTA 15. juna 1991. bio je dan koji će stanovnici središnjeg Luzona teško zaboraviti. Koliko god to može zvučati neverovatno, to je bio dan kada je padao pesak poput kiše na bujne zelene planine i polja pirinča filipinskih provincija Pampanga, Tarlak i Zambales. To što se tog dana dogodilo i kako je to pogodilo više od dva miliona stanovnika tog područja, uključujući oko 2 900 Jehovinih svedoka, i bolno je i fascinira.

Malo njih je izgubilo život, jer su vulkanolozi koji su pratili seizmičke aktivnosti planine Pinatubo pravovremeno upozoravali. Hiljade urođenika plemena Aeta napustile su obronke planine pre nego što su usledile glavne erupcije vulkana, i svi stanovnici u krugu od 20 kilometara oko planine Pinatubo bili su pozvani da potraže sigurnost u drugim područjima. Samo dva dana pre prve velike erupcije, 12. juna, američko vojno vazduhoplovstvo evakuisalo je većinu svog osoblja iz vazduhoplovne baze Klark na podnožju Pinatuba u pomorsku bazu blizu Olongapo Sitija, što je najveći poduhvat takve vrste od drugog svetskog rata. Geolog Ričard Dž. Perser (Richard J. Purser) dao je priznanje za upozorenja u jednom otvorenom pismu Filipincima, rekavši: „Dosada vam je Phivolcs [Filipinski institut za vulkanologiju i seizmologiju] izvrsno poslužio, a njegovo saopštenje bilo je jasno, razumno i naučno ispravno.“

Izveštaj očevica

Ester Manrik, stalni propovednik Jehovinih svedoka koja živi u Subiku, Zambales, oko 30 kilometara od planine Pinatubo, izveštava kako je bilo tokom danâ kada je padao pesak. Ona kaže: „Sve je počelo u sredu ujutro 12. juna. Kada smo pošli u službu, videli smo da se većina ljudi zagledala u zapanjujući prizor. Oblak u obliku pečurke, kao nakon eksplozije atomske bombe, dizao se iznad planine Pinatubo. Nakon nekoliko minuta počelo je padati — ali to nije bila voda; umesto vode padao je sitni pesak.

U četvrtak je opet padao pesak. U petak po podne oko dva sata odjednom se smračilo a pesak i mulj padali su nad celim područjem. Radnici i školska deca poslati su odmah kući. Oni koji su išli bez kišobrana izgledali su kao stene zbog peska i mulja koji je padao.“

U subotu ujutro oko sedam sati, nebo je za otprilike jedan sat postalo mračno. Čelestino Lajug iz Poraka, Pampanga, govorio je o neobičnom fenomenu koji je posmatrao te noći: „Takve munje kao u subotu uveče još nikad pre nisam video. Pored uobičajenih belih i plavkastih nijansi, mogle su se videti crvene i ružičaste boje. Istovremeno, osetili su se više puta zaredom zemljotresi.“

Šta se dogodilo

Geolog Ričard Perser je pisao: „Da je Holivud napisao tekst niko ne bi smatrao uverljivim scenario od 10 jakih erupcija, 3 tektonska potresa i jednog jakog tajfuna u istoj noći. Stvarnost može zaista biti neobičnija od izmišljene priče.“ U jednom televizijskom intervjuu direktor Phivolcsa, Remundo Punonbajan (Raymundo Punongbayan) je na temelju veličine kratera procenio da su oko dva kubna kilometra vulkanskog materijala bila izbačena u atmosferu.

Kolika je snaga bila potrebna da izbaci toliku količinu materijala? Geolog Perser je rekao: „Energija potrebna da se pokrene 2 milijarde kubnih metara (5 milijardi tona) u proseku 17,5 kilometara uvis odgovara 25 megatona nuklearnog oružja (1 500 puta jače od bombe bačene na Hirošimu).“

Naravno nije sav pepeo i pesak pao samo na Filipine. Izveštaji o laganim padavinama pepela stizali su iz područja s druge strane Južnog kineskog mora, iz Vijetnama i Kampučije, kao i iz Singapura i Malezije. Čak i u Kini je to uticalo na vremenske prilike. „Meteorolozi navedeni u službenim [kineskim] novinama rekli su da su dim, pepeo i atmosferski plinovi poremetili normalne vremenske prilike, prouzročivši da su se bujne južne provincije suočile sa sušom, dok su jake kiše pogodile sever.“

Na Havajima je trebalo da 11. jul donese dugo očekivano pomračenje sunca. Međutim, fina prašina koja se nagomilala u zemljinoj atmosferi kao posledica erupcije planine Pinatubo razočarala je neke naučnike. Donald Hol (Donald Hall), direktor instituta za astronomiju na havajskom univerzitetu, rekao je: „Naprosto je bolno da vulkan, nakon 600 ili 700 godina mirovanja, nije mogao sačekati još sedmicu ili dve s erupcijom.“

Posledice i dobijena pomoć

Najmanje 18 gradova i 2 velegrada u blizini planine Pinatubo postali su žrtva dugih padavina pepela i peska. Hiljade zgrada, uključujući osam Kraljevskih dvorana Jehovinih svedoka, bile su znatno oštećene kad su se krovovi srušili pod teretom peska i vode tajfuna. a Predsednica Filipina, Korason Akino, rekla je u svojoj izjavi o stanju nacije 22. jula: „Erupcija planine Pinatubo najveća je u ovom veku... Tako je razorno delovala da je uništila 80 000 hektara plodne zemlje i onemogućila trgovački promet u najmanje tri provincije... Bio je to tako snažan događaj da je razorio najveću vojnu bazu u Pacifiku.“

Hiljade, uključujući i stotine Jehovinih svedoka, morali su da napuste svoje domove i radna mesta. Kad je podružnica Watch Tower Societya 15. juna kasno uveče primila prve pozive za pomoć, osnovani su centri za izbeglice u obližnjim Kraljevskim dvoranama i u dve Kongresne dvorane. U ponedeljak ujutro otišla su dva tima Svedoka iz podružnice da razgledaju opustošena područja. Nakon što su sledeći dan podneli izveštaje, upućene su putujuće sluge da obave duže posete kod pogođenih Svedoka te da im uz to ponesu hranu, vodu i lekove. Istovremeno je u podružnicu stizala pomoć od Svedoka iz glavnog grada Manile kao i iz drugih područja zemlje koja nisu bila pogođena erupcijom. Pojedinci koji nisu bili Jehovini svedoci zapazili su pomoć koja je bila pružena. Jedna osoba je rekla: „Vi Svedoci ste zaista pažljivi, reagujete odmah.“

Lahari — stalna opasnost

Stanovništvo središnjeg Luzona brzo je svom rečniku dodalo jednu novu reč, lahar, koja se odnosi na blatnjavi potok koji sadrži mnogo vulkanskih ostataka. Na planini Pinatubo nalaze se izvori najmanje 13 potoka i reka. Iako planina nije jako visoka, samo 1 760 metara, gomila od dve milijarde kubnih metara peska i pepela na njenim strminama pokazala se za područja duž reka razornom. U stvari u subotu 15. juna, kad je usledila najjača erupcija, blatnjave bujice opustošile su već Porak, Guagua, Bakolor i Anheles Siti. Lahar koji se spustio niz reku Abakan srušio je u Anheles Sitiju tri mosta i zakrčio auto-put, dok su u Bakoloru Kraljevska dvorana Jehovinih svedoka kao i stotine stanova bili puni blata. Do kraja jula bilo je preko 36 000 domova razoreno i 61 000 oštećeno, a nije se nazirao kraj.

Iako je pustošenje koje je pogodilo to područje strahovito i mogućnost daljnjeg razaranja velika, izvanredan stav Filipinaca koji su se prisebno suočili s nesrećom zaslužuje pohvalu. Novine Manila Bulletin, dale su u svom uvodnom članku od 29. juna 1991. sledeći komentar: „Iako niko nije očekivao erupciju Pinatuba, izgleda da su ljudi u tom području, vladina zastupništva i javnost bili dorasli tom izazovu. Kao i u poslednjem zemljotresu, svedoci smo sposobnosti našeg naroda da se suoči s nesrećom. Možemo se samo diviti njegovoj hrabrosti i duševnoj snazi.“

[Fusnota]

a Na Filipinima je ovaj tajfun dobio ime Diding. Brzinom od 130 kilometara na sat prohujao je 15. juna 1991. preko središnjeg Luzona.

[Mape na 19. strani]

(Za kompletan tekst, vidi publikaciju)

FILIPINI

Kina

[Mapa]

FILIPINI

Planina Pinatubo

Olongapo Siti

Manila

Južno kinesko more

[Slike na 20. strani]

Krovovi Kraljevskih dvorana srušili su se pod teretom pepela, peska i kiše