Vrati se na sadržaj

Vrati se na sadržaj

Tajanstveni jahači nebeskih vetrova

Tajanstveni jahači nebeskih vetrova

Tajanstveni jahači nebeskih vetrova

„Ko osim Boga može zamisliti takve beskrajne prizore slave? Ko ih osim Boga može izvesti, oslikavajući nebesa u tako blistavu manifestaciju?“

ŠTA je probudilo osećanje pobožnosti u Čarlsu F. Holu (Charles F. Hall), istraživaču Arktika iz 19. veka? Jedan od onih prirodnih fenomena vidljivih za ljudsko oko koji izazivaju najveće strahopoštovanje, aurora borealis — obično poznate kao severna zora.

Očaranost ovom nebeskom svetlošću datira još iz četvrtog veka pre n. e, kad je grčki filozof Aristotel napisao svoju teoriju o ovom fenomenu. Međutim, termin „aurora borealis“ (ili, severna zora) koji mi sada koristimo nije bio uveden sve do 1621, kada ga je uveo francuski naučnik i matematičar Pjer Gasendi. Aurora je bilo ime rimske boginje zore, s roze prstima, u klasičnoj mitologiji. Ona je takođe bila majka vetrova, a severni vetar zvao se Boreja.

Šta izaziva polarnu svetlost? Da li je možda izazivaju sunčevi zraci koji se odbijaju od sićušnih kristalića leda u vazduhu? Ili sunčeva svetlost što se odbija od santi leda? Ili eksplozije izazvane susretanjem toplog i hladnog vazduha? Ništa od toga. Napredno naučno ispitivanje poreklo ovog fenomena dovodi do direktne povezanosti između aktivnosti na suncu i zemljinog magnetnog polja.

Na udaljenosti od sto pedeset miliona kilometara, u srcu našeg sunčevog sistema, započinje čudesni spektakl severne svetlosti. Nuklearne eksplozije koje se odigravaju na Suncu i unutar njega izbacuju u prostor velike količine gasa brzinama koje neki pricenjuju da dostižu 4 000 000 kilometara na čas. Ove burne sunčane oluje, koje sadrže mlazeve naelektrisanih čestica, mogu do zemljine spoljašnje atmosfere dospeti za 24 do 48 sati. Dok ulaze unutar spoljašnjih ivica zemljinog magnetnog polja, mnoge naelektrisane čestice se hvataju i povlače ka polovima. One se zatim sudaraju s molekulima azota i atomima kiseonika, pobuđujući ih i aktivirajući manifestaciju svetla. Slična reakcija odigrava se kada se pritisne prekidač za neonsko svetlo.

Ponekad izgleda kao da zavese polarne svetlosti skoro dodiruju zemlju. Međutim, ovaj fenomen se odigrava samo između 100 i 1 000 kilometara iznad zemljine površine. Sudari na manjim visinama stvaraju žute i zelene nijanse, dok na većim visinama, dolazi do crvenog i plavog zračenja. Neke manifestacije su ogromne — s dimenzijama od 3 do 5 kilometara debljine i preko 160 kilometara visine — a protežu se doslovno hiljadama kilometara.

Gde je možemo videti, i kako ona izgleda?

Na žalost, samo će veoma mali procenat zemljine populacije ikada videti polarnu svetlost. Ona je praktično nepoznata ljudima koji žive u tropskim predelima. Međutim, ako živite na južnom Grenlandu, Islandu, severnoj Norveškoj, ili severnoj Aljasci, polarna svetlost ima nastupe i do 240 noći godišnje. Severni Sibir i centralna Kanada videće ih u oko 100 noći godišnje, dok ih stanovnici južne Aljaske viđaju samo u oko 5 noći godišnje. Centralni Meksiko može biti svedok njenog pojavljivanja jednom u deceniji. Na južnoj hemisferi, ova treperava svetla, nazvana aurora australis, izvode predstave uglavnom za foke, kitove i pingvine. Međutim, Novi Zeland, delovi Australije, i Argentina spadaju u retko nastanjena područja gde se polarna svetlost vidi i zato mogu iskusiti tu nebesku manifestaciju.

Vedro noćno nebo obezbeđuje savršenu pozadinu za stalno promenljivu panoramu zavesa, lukova i figura vodopada koji se talasaju i njišu po nebu. Izgleda da je nevidljivi pojas, koji okružuje severne i južne geomagnetske polove, negde između 55 i 75 stepeni geografske širine, mesto gde je svetlo najjače. Polarni istraživač Vilijam H. Huper (William H. Hooper) priznaje: „Jezik je bespomoćan u pokušaju da opiše njene stalno promenljive i blistave faze; nijedno pero niti olovka ne može naslikati njene promenljive nijanse, njenu sjajnost i njenu veličanstvenost.“

Možemo li je stvarno čuti?

Iako naučnici ne odbacuju mogućnost da se kao rezultat neke aurore stvaraju zvukovi, nejasno je kako bi ikakav primetljiv šum mogao proizaći iz te same manifestacije. Fenomen se odigrava na znatnoj udaljenosti iznad zemlje. Zvuku je potrebno oko 3 sekunde da pređe jedan kilometar, tako da bi šum primetno kasnio nakon vidljivog bleska.

Interesantno je da je tokom jedne svetle aurore, jedan čovek bio povezanih očiju, i „skoro pri svakom briljantnom naletu svetla aurore, on uzvikivao: ’Zar je ne čujete?‘“. Jedan astronom amater je rekao: „Zvučala je kao gužvanje celofana i kao šištanje pare. Bio je to jedan od najtajanstvenijih trenutaka mog života.“ Jedan domorodac Inuit iz Fort Čimoa, u Ungavi, u Kanadi, bio je zamoljen da ispriča šta je čuo jedne vedre noći dok je sa zapregom svojih pasa išao kući. „Ona su zvučala kao h-u-u-š, h-, h-u-u-š. To nije bio vetar. Noć je bila veoma mirna... I psi su se uplašili. Toliko su se uplašili da su se razbežali na sve strane.“

Jesu li takvi zvukovi halucinacije — šumovi u glavi? Neki misle da je tako. Međutim, naučnik Vilijam Petri (William Petrie) u svojoj knjizi Keoeeit—The Story of the Aurora Borealis nudi jedno moguće rešenje. On razmišlja: „Pokvaren prekidač za svetlo može proizvesti slab šištav ili pucketav zvuk kad električni naboji pobegnu umesto da slede uobičajenu putanju kroz prekidač. Pa pošto je polarna svetlost posledica ulaska naelektrisanih čestica u atmosferu, može se očekivati da se uslovi naelektrisanja blizu zemljine površine promene. U stvari nedavno je ustanovljeno da se ti uslovi suštinski menjaju, s posledicom da naboji elektriciteta ’cure‘ s površine, i čineći to, verovatno generišu slab zvuk.“

Koliko je ona jaka? Tromesečnik Aurora Borealis—The Amazing Northern Lights u izdanju Alaska Geographica iz 1979 izveštava da „je električna snaga povezana s pražnjenjem aurore ogromna, oko 1 000 milijardi vati, ili godišnje 9 000 milijardi kilovat-časova — više nego što je sadašnja godišnja potrošnja električne energije Sjedinjenih Američkih Država, koja je malo manja od 1 000 milijardi kilovat-časova!“ Aurora emituje talase nazvane radio šumovi koji se mogu uhvatiti radio prijemnikom ali ih ljudi ne mogu čuti. Na sreću, jonosfera nas štiti od ovih šumova pa smo u stanju da koristimo radio.

Divlje oluje aurore prekidaju komercijalne medije komunikacija. Jednom prilikom su grubi telefonski pozivi upali u prenos prijatne muzike jedne radio stanice. Jednom je cevovod Trans-Aljaska bio zbog aurore naelektrisan naelektrisanjem od 100 ampera. Čak se i radarski sistemi prevare izveštavajući napade nuklearnim projektilima. Jedna džinovska manifestacija nad Severnom Amerikom 1941. probudila je, kako se izveštava, galebove na dokovima Toronta, u Kanadi.

Trajne impresije

Eduard Elis (Edward Ellis), avanturista i pisac iz 19. veka, kad je posmatrao auroru borealis, bio je prisiljen da kaže: „Žalim čoveka koji kaže, ’Bog ne postoji‘ ili koji u samim dubinama svoje duše izgleda nedirnut takvim manifestacijama beskrajne moći.“ Biti očevidac ovih tajanstvenih jahača nebeskih vetrova prvi put, izaziva superlative, kao što su zastrašujuće! spektakularno! veličanstveno! Ovaj fenomen je takva atrakcija da ljudi čak iz Japana iznajmljuju letove do Jelovnajfa, Severozapadnih teritorija, Kanade, samo da bi videli severnu zoru. Jedan lokalni stanovnik rekao je o jednoj takvoj grupi: „Posle su neki od njih plakali; smatrali su da je bilo tako divno.“

Zaista, samo delo našeg Majstorskog Dizajnera može na tako divan način ganuti naše emocije. Upravo je tako kao što je psalmista bio pokrenut da napiše: ’Nebesa slavu Božju objavljuju, dela ruku njegovih nebeski prostor glasi‘ (Psalam 19:2 [19:1, DK])

[Okvir na 26. strani]

Aurora borealis Legende i praznoverja

Generacijama severne kulture su verovale da su aurore:

„Baklje koje u rukama drže duhovi da bi odveli duše onih koji su upravo preminuli u zemlju sreće i obilja“

„Duhovi umrlih koji se igraju lopte s morževom glavom“

„Loš predznak rata i pomora“

„Duhovi njihovih pobijenih neprijatelja“

Pokazatelj „da će se vreme promeniti na gore“

„Vatre na kojima su veliki ljudi medicine i ratnici... polako kuvali svoje mrtve neprijatelje u ogromnim loncima“

„Zračeća zmija koja igra na nebu“

„Duhovi dece koja su umrla na porođaju“

„Korisne u lečenju srčanih bolesti“

[Izvor slike na stranama 24, 25]

Foto NASA