Vrati se na sadržaj

Vrati se na sadržaj

Tešenje odraslih koji su preživeli traumu u detinjstvu

Tešenje odraslih koji su preživeli traumu u detinjstvu

Tešenje odraslih koji su preživeli traumu u detinjstvu

ONI su bili jedan društven mlad par, veoma poštovan u skupštini. Ali njegov ton je odavao hitnost kad je pitao da li bi starešina mogao da navrati kod njih, a ona je bila uplakana. Ona je patila od epizoda jake depresije i mržnje prema sebi, i čak od misli o samoubistvu. Bila je seksualno zlostavljana kao dete. Zahvalan što je Jehovina organizacija obezbedila vođstvo u tome kako pomoći žrtvama takvog zločina, starešina je proučio pismo Zajednice starešinama kao i članke iz Probudite se! od 8. januara 1992. i iz Kule stražare od 1. oktobra 1983. (engl.) koji su govorili o toj temi. Evo nekoliko korisnih tačaka izvučenih iz ovih izvora.

1. Slušajte, slušajte, slušajte. Kad dete oguli koleno, njegov prvi poriv je da trči kod mame ili tate radi utehe. Ali jedno zlostavljano dete možda čak nikada nije ni imalo takvu mogućnost. Zato, kao odrasla osoba, ona još uvek ima tu istu potrebu — da govori, da se do kraja ispriča, da ga saosećajni slušač uteši. (Uporedite Job 10:1; 32:20.) Kad je starešina posetio gore spomenuti par, muž je bio iznenađen time koliko je starešina malo govorio a koliko puno slušao. Taj muž, jedan veoma praktičan, uslužan čovek, utvrdio je da je on pokušavao rešiti problem tako što je logikom odgovarao na emocije, pokušavajući da koriguje osećanja koja su mu izgledala iracionalno. On je naučio da je njegovoj ženi bilo potrebno uživljavanje više nego odgovori. (Uporedite Rimljanima 12:15.) Njoj je bilo potrebno da čuje da ona ima valjane razloge da se oseća na način na koji se oseća.

2. Raskrinkajte laži. Zlostavljanje uči decu da su ona prljava, nedostojna ljubavi, bezvredna. Kao i lažne religiozne nauke, ove zamisli mogu zdrav odnos s Jehovom učiniti veoma teškim. Zato raskrinkajte laži, i zamenite ih istinom — nežno, uvek iznova, strpljivo. Rezonujte na temelju Pisma (2. Korinćanima 10:4, 5). Na primer: „Ja razumem da se osećaš prljavo. Ali šta Jehova oseća prema tebi? Ako je dozvolio da njegov Sin umre i osigura otkup za tebe, zar to ne znači da te on voli? [Jovan 3:16] U Njegovim očima, da li je zlostavljanje učinilo tebe prljavim, ili je zlostavljača učinilo prljavim? Upamti, Isus je rekao: ’Ništa nema što bi čoveka moglo opoganiti da dođe spolja u njega, nego što izlazi iz njega ono pogani čoveka.‘ [Marko 7:15] Da li je zlostavljanje stvarno poteklo od tebe, malog deteta? Ili ga je zlostavljač osmislio u svom sopstvenom umu?“

3. Govorite utešno. Svaki pojedinac je jedinstven, pa se Pavlov savet da ’utešavamo malodušne‘ u svakom slučaju različito primenjuje (1. Solunjanima 5:14). Međutim, kako se čini, preterano uprošćen govor retko utešava. Na primer, reći onome ko je preživeo zlostavljanje samo da više čita Bibliju, da više propoveda, ili da ’samo baci svoje breme na Jehovu‘ — koliko god ovi predlozi bili ponekad korisni — može da ne donese rezultate. (Psalam 55:22NW; uporedite Galatima 6:2.) Mnogi ove stvari već čine što bolje mogu i nemilosrdno se kore što ne čine bolje. (Uporedite 1. Jovanova 3:19, 20.)

Slično tome, reći onima što su preživeli zlostavljanje da jednostavno zaborave prošlost može učiniti više štete nego koristi. Da su to mogli da urade, verovatno bi tako i uradili — i ne bi im bila potrebna pomoć da dođu do tako prostog rešenja. a Zapamtite, ono što su oni doživeli jeste jaka emocionalna trauma. Radi upoređenja, samo zamislite kako nabasavate na žrtvu automobilskog sudara koja leži stenjući usred olupine. Da li biste joj rekli da jednostavno ne misli na bol? Očigledno, potrebno je više.

Ako niste sigurni da je ono što govorite utešno i korisno, zašto ne upitate tu depresivnu osobu? Konačno, čak i savet koji je istinit i biblijski treba da bude pravovremen i takođe prikladan. (Uporedite Poslovice 25:11.)

Nakon nekoliko poseta, sestra je počela da vidi izvesna poboljšanja u svom stavu prema životu, i njen suprug je bio sposobniji da joj pomogne tokom kriza. Oboje su otada bili kadri da utešno govore s drugima što prolaze kroz slične traume. Kako to jača veru videti Jehovu, ’Boga svake utehe‘ kako radi kroz svoju Reč i svoj narod da ’zavije u srcu ranjene‘ u ovim teškim vremenima (2. Korinćanima 1:3; Isaija 61:1).

[Fusnota]

a Istina, apostol Pavle jeste savetovao hrišćane da ’što je za nama, zaboravljamo‘ (Dimitrije Stefanović). Ali Pavle je ovde ukazivao na njegov bivši prestiž i svetski uspeh, što su sada za njega „trice“. On nije ukazivao na svoje prošle nevolje, o kojima je slobodno govorio (Filipljanima 3:4-6, 8, 13; uporedite 2. Korinćanima 11:23-27).