Vrati se na sadržaj

Vrati se na sadržaj

Mladi koji imaju „snagu iznad onoga što je normalno“

Mladi koji imaju „snagu iznad onoga što je normalno“

Mladi koji imaju „snagu iznad onoga što je normalno“

MLAD si. Imaš samo 12 godina. Imaš porodicu koju voliš. Imaš školske drugove kojima se raduješ. Odlaziš na izlete, na plažu i u planine. Osećaš strahopoštovanje dok zuriš u noćno nebo prepuno zvezda. Imaš čitav svoj život pred sobom.

A sada imaš rak. Takva vest je udarac i kad imaš 60. Ona je totalno opustošenje kad imaš 12.

Lenej Martinez

Tako je to izgledalo dvanaestogodišnjoj Leneji Martinez. Njena nada bila je da večno živi na rajskoj zemlji. Ova nada bila je poduprta biblijskom poukom koju je dobila od svojih roditelja, koji su Jehovini svedoci. Nije li ona sama čitala u Bibliji da će zemlja zauvek ostati, da je načinjena da zauvek bude nastanjena, i da će je krotki zauvek naslediti? (Propovednik 1:4; Isaija 45:18; Matej 5:5).

Sada je bila u Dolinskoj dečjoj bolnici u Fresnu, u Kaliforniji, SAD. Tamo je bila primljena zbog onoga što je izgledalo kao infekcija bubrega. Međutim, testovi su otkrili da je imala leukemiju. Doktori koji su lečili Leneju odlučili su da treba da se transfundiraju nataložene krvne ćelije i pločice i da se odmah započne s hemioterapijom.

Lenej je rekla da ne želi nikakvu krv niti krvne produkte, da je poučena da to Bog zabranjuje, kao što je pokazano u biblijskim knjigama Levitskoj i Delima apostolskim. „Odlučismo, naime, sveti Duh i mi, da ne mećemo na vas nikakvih drugih tegoba osim ovoga potrebnoga: da se čuvate od žrtava idolskih, od krvi, od udavljenoga i od bluda“ (Dela apostolska 15:28, 29DS). Njeni roditelji su je podržali u njenom stavu, ali Lenej je naglasila da je to njena odluka i da joj je veoma važna.

Doktori su razgovarali nekoliko puta s Lenej i njenim roditeljima. Pa ipak, ponovo su došli jednog popodneva. Lenej je rekla u vezi s ovom posetom: „Osećala sam se veoma slabom od sveg tog bola i povraćala sam dosta krvi. Pitali su me ista pitanja, samo na drugačiji način. Ponovo sam im rekla: ’Ne želim bilo kakvu krv niti krvne produkte. Radije ću prihvatiti smrt, ako je potrebno, nego da prekršim svoje obećanje Jehovi Bogu da ću vršiti njegovu volju.‘“

Lenej je nastavila: „Vratili su se idućeg jutra. Broj pločica je padao, a moja groznica je još uvek bila velika. Rekla bih da me je doktor više slušao ovog puta. Iako im se nije dopadao moj stav, oni su rekli da sam vrlo zrela 12-godišnjakinja. Kasnije je ušao moj pedijatar i rekao mi da mu je žao ali da mi ništa ne može pomoći osim hemioterapije i transfuzija. Otišao je i rekao da će se vratiti kasnije.

„Kad je otišao, počela sam jako da plačem jer se on čitavog mog života brinuo o meni, i sada sam se osećala kao da me izdaje. Kad je kasnije ušao, kazala sam mu kako je učinio da se osećam — da ga više nije briga za mene. To ga je iznenadilo, i rekao je da mu je žao. Nije mislio da me povredi. Pogledao me je i rekao: ’Pa, Lenej, ako tako treba da bude, onda ću te videti na nebu.‘ Skinuo je naočare i, s krupnim suzama u očima, rekao mi da me voli i snažno me zagrlio. Zahvalila sam mu se i rekla: ’Hvala vam. I ja vas volim, dr Galespi, ali ja se nadam da ću živeti na rajskoj zemlji prilikom vaskrsenja.‘“

Zatim su došla dva doktora i jedan advokat, kazali Lenejinim roditeljima da bi želeli s njom da razgovaraju nasamo, i zamolili roditelje da izađu, što su oni i učinili. Tokom čitave ove diskusije doktori su bili veoma uviđavni i ljubazni i bili su zadivljeni Lenejinim razgovetnim načinom govora i njenim dubokim uverenjem.

Kad su bili sami s njom, kazali su joj da ona umire od leukemije i rekli: „Ali transfuzije krvi će ti produžiti život. Ukoliko odbiješ krv, umrećeš za nekoliko dana.“

„Ako uzmem krv“, upitala je Lenej, „koliko će mi to produžiti život?“

„Oko tri do šest meseci“, odgovorili su.

„Šta bih mogla da uradim za tih šest meseci?“ upitala je.

„Ojačaćeš. Mogla bi da uradiš mnoge stvari. Mogla bi da posetiš Diznijev svet. Mogla bi da vidiš mnoga druga mesta.“

Lenej se malo zamislila, i zatim odgovorila: „Služila sam Jehovi čitav svoj život, 12 godina. On mi je obećao večni život u Raju ako mu budem poslušna. Neću se sada okrenuti od njega radi šest meseci života. Želim da budem verna dok ne umrem. Onda znam da će me u svoje vreme vaskrsnuti iz mrtvih i dati mi večni život. Tada ću imati puno vremena za sve što bih želela da uradim.“

Doktori i advokat bili su vidljivo impresionirani. Pohvalili su je i izašli i kazali roditeljima da ona razmišlja i govori kao odrasla osoba i da je sposobna da donosi svoje sopstvene odluke. Preporučili su etičkom odboru Dolinske dečje bolnice da Lenej smatraju zrelim maloletnikom. Ovaj odbor, sastavljen od doktora i drugih zdravstvenih profesionalaca, zajedno s profesorom etike s Fresnovog državnog univerziteta, doneli su odluku da dopuste Lenej da donosi sopstvene odluke u pogledu njenog medicinskog tretmana. Smatrali su Lenej zrelim maloletnikom. Nije tražen nikakav sudski nalog.

Nakon duge, teške noći, u 6.30, 22. septembra 1993, Lenej je zaspala u smrti na rukama svoje majke. Dostojanstvo i mirnoća te noći urezana je u mislima onih koji su bili prisutni. Pogrebnoj ceremoniji je prisustvovalo 482, uključujući i doktore, bolničarke i učitelje, koji su bili zadivljeni Lenejinom verom i besprekornošću.

Lenejini roditelji i prijatelji bili su duboko zahvalni što su doktori i bolničarke i upravitelji Dolinske dečje bolnice imali takvu sposobnost opažanja da primete zrelost ovog maloletnika i što nije bio potreban nikakav sudski proces da donese tu odluku.

Kristal Mur

Takva obazrivost nije pružena 17-godišnjoj Kristali Mur kad je bila primljena u Kolumbijski prezbiterijanski medicinski centar u Njujorku. Ona je patila od gnojnog kolitisa. Prilikom njenog primanja u bolnicu, Kristal je, zajedno sa svojim roditeljima, više puta naglasila da odbija da prihvati krv. Ona nije želela da umre; umesto toga ona je želela medicinski tretman koji je u skladu s biblijskom zapovešću o čuvanju od krvi (Dela apostolska 15:28, 29).

Medicinski tim koji se brinuo za Kristal bio je siguran da njeno stanje zahteva transfuziju krvi. Jedan doktor je nabusito izjavio: „Ako Kristal ne primi transfuziju krvi do četvrtka, 15. juna, onda će u petak, 16. juna biti mrtva!“ Kristal 16. juna nije bila mrtva, a bolnica je priložila molbu Vrhovnom sudu države Njujork za ovlašćenje da je primoraju na transfuzije.

Na saslušanju, koje je užurbano sazvano u bolnici tog jutra, jedan od lekara je svedočio da su Kristali odmah potrebne dve krvne jedinice i da će joj možda biti potrebno najmanje dodatnih deset jedinica. Nadalje je izjavio da kad bi Kristal pokušala da se odupre transfuzijama, on bi je vezao za krevet svezama za ruke i noge kako bi sproveo proceduru. Kristal je rekla doktorima da bi ona „vrištala i vikala“ ako bi pokušali da joj daju transfuziju i da ona kao Jehovin svedok gleda na svako nasilno davanje krvi da je isto tako odvratno kao što je silovanje.

Uprkos ponavljanim zahtevima njenog pravozastupnika na saslušanju, Kristali je uskraćena prilika da govori za sebe pred sudom kako bi pokazala svoju sposobnost donošenja odluka. Iako je Kristal upravo dobila nagradu u Super omladinskom programu (Super Youth Program) u znak priznanja njene školske odličnosti i vođstva u njenoj srednjoj školi, sudija je odbio da joj dozvoli da zvanično svedoči o njenom odbijanju krvi. To je dovelo do poricanja Kristalinih prava na zakonski sudski proces, telesno samoodlučivanje, ličnu privatnost i religioznu slobodu.

Iako prvostepeni sud nije dozvolio Kristali da zvanično svedoči, sud jeste posetio samu Kristal u njenoj sobi na nekih 20 minuta. Nakon te posete sudija prvostepenog suda je rekao da je Kristal „očigledno vrlo inteligentna“ i „vrlo razgovetna“ i objasnio je da je Kristal „zasigurno zdravog razuma“ i „sposobna da se u potpunosti izrazi“. Uprkos ovim opažanjima, prvostepeni sud je nepopustljivo odbio da Kristali pruži priliku da odluči o svojoj sopstvenoj medicinskoj brizi.

U nedelju ujutro, 18. juna, Kristali je bila neophodna hitna operacija, na koju je ona pristala, ali je nastavila da odbija krv. Samo 50-100 mililitara krvi izgubljeno je tokom ovog postupka. Ipak, lekari su tvrdili da će možda biti potrebna postoperativna transfuzija krvi. Jedan drugi doktor svedočio je kako nije potrebna nikakva transfuzija. On je rutinski lečio slične slučajeve bez krvi u proteklih 13 godina, i nikakve prateće transfuzije nikad nisu bile potrebne.

Dana 22. juna 1989, prvostepeni sud je bolnici dodelio privremeno starateljstvo nad Kristal u svrhu da se transfuzija krvi dâ samo „ukoliko je neophodna da se zaštiti i spase njen život“. Ovo starateljstvo se okončalo kad je Kristal otpuštena iz bolnice. Kristali nikada nije bila potrebna krv, i ona joj nikada nije transfundirana, ali je šokantno videti kako se sud ophodio prema Kristal.

Nakon što je otpuštena iz bolnice, Kristal je završila srednju školu dobivši pohvalnicu. Kratko posle toga kao Jehovin svedok postala je punovremeni sluga. Postala je vodič obilaska u Kongresnoj dvorani Džersi siti Jehovinih svedoka i volontirala kao član grupe koja gradi i prepravlja Dvorane Kraljevstva.

Pa ipak, doktori u Kolumbijskom prezbiterijanskom medicinskom centru su rekli da kad joj se ne bi dala transfuzija 15. juna, 16. juna bila bi mrtva i kad bi se opirala transfuziji, bila bi vezana svezama za ruke i noge. Kad doktori koji žele sudski nalog da daju krv razmetljivo izjavljuju da će ukoliko se sudija odmah ne povinuje, pacijent umreti, neka se sete slučaja Kristal Mur.

Lisa Kosak

Prva Lisina noć u torontskoj Bolnici za bolesnu decu bila je gora od noćne more. Ona se prijavila u četiri sata popodne i odmah je išla na jednu seriju ispitivanja. U svoju sobu nije došla sve do 23.15 te večeri. U ponoć — pa, neka Lisa kaže šta se dogodilo. „U ponoć je došla jedna bolničarka i rekla: ’Moram ti dati nešto krvi.‘ Uzviknula sam: ’Ne mogu primiti krv jer sam Jehovin svedok! Nadam se da to znate! Nadam se da to znate!‘ ’Pa, da, znam‘, rekla je ona, i istog trena izvukla moj aparat za infuziju i strpala vrećicu s krvlju. Plakala sam i postajala histerična.“

Kakav je bezdušan i surov tretman nametnut jednoj bolesnoj i uplašenoj 12-godišnjoj devojčici usred noći u nepoznatom ambijentu! Lisini roditelji su je odveli u torontsku Bolnicu za bolesnu decu nadajući se da će naići na ljubazne doktore, spremne za saradnju. Umesto toga, njihova kćerka bila je podvrgnuta mučnoj ponoćnoj transfuziji, uprkos i Lisinog stava i stava njenih roditelja da su krv ili krvni produkti povreda Božjeg zakona i da ih ne treba koristiti (Dela apostolska 15:28, 29).

Idućeg jutra bolnica je zatražila sudski nalog za davanje transfuzija. Sudski proces kojim je predsedavao sudija Dejvid R. Mejn trajao je pet dana. Bio je održavan u jednoj sobi u bolnici, uz Lisino prisustvo svih pet dana. Lisa je imala akutnu mijeloidnu leukemiju, stanje koje je obično fatalno, iako su doktori svedočili da je stopa izlečenja 30 posto. Oni su prepisali višestruke transfuzije krvi i intenzivnu hemioterapiju — lečenje koje uključuje izuzetan bol i popratne pojave koje iscrpljuju.

Četvrtog dana sudskog procesa, Lisa je dala svedočanstvo. Jedno od pitanja koja su joj postavljena bilo je kako je nasilna ponoćna transfuzija izazvala da se oseća. Ona je objasnila da je ona učinila da se oseća kao pas koji se koristi za neki eksperiment, da je osećala da je silovana, i da je to što je maloletna navelo neke ljude da misle da joj mogu učiniti bilo šta. Mrzela je da vidi kako krv nekog drugog ide u nju, pitajući se da li će dobiti sidu ili hepatitis ili neku drugu zaraznu bolest od nje. A prvenstveno, ona je bila zabrinuta za to šta će Jehova misliti o njenom kršenju njegovog zakona protiv uzimanja tuđe krvi u njeno telo. Rekla je da kad bi se to ponovo dogodilo, ona „bi udarala i šutirala stub za infuziju i iščupala aparat bez obzira koliko bi je to bolelo, i izbušila rupe na vrećici s krvlju.“

Njen pravozastupnik je upitao, „Šta misliš o tome što Društvo za pomoć deci traži da se starateljstvo oduzme tvojim roditeljima i da njima?“

„Pa, to me mnogo, mnogo ljuti; izaziva u meni da mislim kako su oni surovi jer me moji roditelji nikada nisu tukli, oni me vole i ja njih volim, i kad god sam bila bolesna od streptokokne angine ili prehlade ili bilo čega, oni su se brinuli o meni. Njihov čitav život bio je usredsređen oko mene, a sada da neko, samo zato što se oni ne slažu, dođe i jednostavno me odvoji od njih mislim da je vrlo, vrlo svirepo, i to me mnogo iritira.“

„Da li želiš da umreš?“

„Ne, mislim da to niko ne želi, ali kad bi stvarno umrla, ne bih se plašila, jer znam da imam nadu u večni život u raju na zemlji.“

Malo je bilo suvih očiju kad je Lisa hrabro govorila o svojoj predstojećoj smrti, svojoj veri u Jehovu, i svojoj odlučnosti da ostane poslušna njegovom zakonu o svetosti krvi.

„Lisa“, nastavio je njen pravozastupnik, „da li bi ti nešto značilo kad bi znala da ti sud naređuje da primiš transfuzije?“

„Ne, jer ja ću još uvek ostati verna svom Bogu i slušati njegove zapovesti, jer je Bog daleko superiorniji nego bilo koji sud ili čovek.“

„Lisa, šta bi volela da sudija presudi u ovom slučaju?“

„Pa, ono što bih ja volela da sudija presudi u ovom slučaju je da me samo pošalje natrag mojim roditeljima i da im ponovo dâ starateljstvo nada mnom kako bih mogla biti srećna, i kako bih mogla da idem kući i da budem u srećnom ambijentu.“

I to je ono što je sudija Mejn presudio. Slede izvaci iz njegove presude:

„L. je rekla ovom sudu jasno i na činjeničan način da, ukoliko se učini pokušaj da joj se transfundira krv, ona će se boriti protiv te transfuzije svom svojom snagom koju bi mogla prikupiti. Ona je to rekla, i ja joj verujem, da će vrištati i boriti se i da će izvući aparaturu za ubrizgavanje iz svoje ruke i da će pokušati da uništi krv u vrećici nad njenim krevetom. Odbijam da dam bilo kakav nalog koji bi ovo dete gurnuo u takvo teško iskušenje.“

U vezi s nasilnom ponoćnom transfuzijom, on je rekao:

„Moram utvrditi da je bila izložena diskriminaciji na osnovu svoje religije i svog uzrasta u skladu s čl. 15(1). U ovim okolnostima, time što joj je data transfuzija krvi, njeno pravo na bezbednost njene ličnosti u skladu s čl. 7 jeste narušeno.“

Interesantan je njegov utisak o samoj Lisi:

„L. je divna, izuzetno inteligentna, razgovetna, učtiva, osećajna i, što je najvažnije, hrabra osoba. Ona poseduje mudrost i zrelost koje su daleko ispred njenih godina i smatram da bi se sasvim moglo reći da ona ima sve pozitivne osobine koje bi svaki roditelj želeo kod svoje dece. Ona ima dobro razrađeno, čvrsto i jasno religiozno uverenje. S moje tačke gledišta, nijedna količina savetovanja iz ma kojeg izvora ili pritisak od strane njenih roditelja ili bilo kog drugog, uključujući i nalog ovog suda, ne bi uzdrmao ili promenio njena religiozna uverenja. Verujem da L. K. treba biti pružena mogućnost da se bori s ovom bolešću s dostojanstvom i duševnim mirom.“

„Molba odbijena.“

Lisa i njena porodica napustili su bolnicu tog dana. Lisa se zaista borila sa svojom bolešću s dostojanstvom i duševnim mirom. Umrla je tiho kod kuće, na rukama punim ljubavi njene majke i njenog oca. Čineći to ona se priključila redovima mnogih mladih Svedoka Jehove koji Boga stavljaju na prvo mesto. Kao rezultat, ona će se, zajedno s njima, radovati ispunjenju Isusovog obećanja: „Ko izgubi život svoj mene radi, opet će ga naći“ (Matej 10:39).

Ernestina Gregori

U njenoj 17. godini, Ernestini je postavljena dijagnoza da pati od leukemije. Prilikom primanja u bolnicu ona je odbila da pristane na upotrebu krvnih produkata za podržavanje hemioterapije koju su doktori želeli da primene. Zbog Ernestininog odbijanja i zbog toga što je majka podržavala njen izbor beskrvnog lečenja, bolnica je prijavila stvar socijalnim radnicima iz Čikaga, u Ilinoisu, SAD, koji su pak zatražili sudski nalog da upotrebe krv. Učinjene su pripreme za saslušanje, u kojem je prvostepeni sud čuo svedočanstvo Ernestine, jednog doktora, jednog psihijatra i jednog pravozastupnika, kao i drugih ljudi koji su bili uključeni.

Ernestina je rekla svom doktoru da ona ne želi krv. Da je to njena lična odluka zasnovana na njenom čitanju Biblije. Da bi prisilna transfuzija koja bi bila data po sudskom nalogu ipak bila nepoštovanje Božjeg zakona i da je u njenim očima pogrešna, bez obzira na autoritet suda. Da se ne suprotstavlja medicinskom lečenju i da ne želi da umre. Da njena odluka nije želja za smrću, nije samoubilačka; ipak, ona se ne plaši smrti.

Stenli Jaknen (Stanley Yachnin), svedočio je da je „impresioniran Ernestininom zrelošću, njenom svesnošću o samoj sebi“, i iskrenošću njenih religioznih uverenja. On je takođe rekao da Ernestina razume prirodu i posledice njene bolesti. Zbog njenog razumevanja, dr Jaknen nije video nikakvu potrebu da poziva nekog psihijatra ili psihologa.

Uprkos tome, jedan je pozvan, Nir Litner (Ner Littner), psihijatar, koji je nakon razgovora s Ernestinom bio mišljenja da ona ima zrelost nekoga ko ima između 18. i 21. godine. On je izjavio da je Ernestina ispoljila razumevanje o implikacijama prihvatanja ili odbijanja transfuzija krvi. Rekao je da je to prihvatila, ne zato što je bila pod nadzorom drugih, već zato što to ona sama veruje. Dr Litner je rekao da Ernestini treba biti dopušteno da donosi svoje sopstvene odluke u ovoj stvari.

Džejn Makati (Jane McAtee), pravni zastupnik za bolnicu, svedočila je da je nakon saslušanja Ernestine, ona verovala da je Ernestina razumela prirodu svoje bolesti i da je „izgledala potpuno sposobna da razume svoju odluku i prihvati njene posledice“.

Sud je takođe bio vrlo impresioniran Ernestininim svedočanstvom. Sud je utvrdio da je Ernestina zreli 17-godišnjak, da je Ernestinina odluka donesena nezavisno, i da ona razume strašnu situaciju u kojoj se nalazi. Ipak, iako je ona pokazala da je zrela devojka sposobna da donosi informisane, inteligentne medicinske odluke za sebe dosledno svojim duboko ukorenjenim vrednostima i ubeđenjima, prvostepeni sud je, neverovatno, dao nalog za dopuštanje transfuzija krvi.

Na nalog prvostepenog suda najpre je uložena žalba Apelacionom sudu Ilinoisa. U presudi od dva naprama jedan, Apelacioni sud je smatrao da se Ernestina ne može prisiliti da se podvrgne transfuzijama krvi protiv njene volje. Ovaj sud je rezonovao da Ernestinin prvi amandman prava na slobodno izražavanje religije zajedno s njenim ustavnim pravom na privatnost štiti njeno pravo da kao zreli maloletnik odbije transfuzije krvi iz religioznih razloga.

Socijalni radnici za decu su zatim uložili žalbu na presudu Apelacionog suda Vrhovnom sudu Ilinoisa. Vrhovni sud Ilinoisa je dao potvrdu, donevši odluku da iako je Ernestina maloletnica, ona ima pravo da odbije medicinski tretman kojem ona zamera. Ovaj vrhovni sud zasnivao je svoju odluku na opštezakonskom pravu na samoodlučivanje o svom telu i pravilu o zrelim maloletnicima. Standard koji treba primenjivati u slučajevima zrelih maloletnika u Ilinoisu Vrhovni sud Ilinoisa sažeo je u sledećoj izjavi:

„Ukoliko je dokaz jasan i uverljiv da je maloletnica dovoljno zrela da shvati posledice svojih postupaka, i da je maloletnica dovoljno zrela da pokaže rasuđivanje jedne odrasle osobe, onda joj doktrina o zrelom maloletniku pruža opštezakonsko pravo da pristane na medicinski tretman ili da ga odbije.“

Ernestina nije primila nikakvu hemioterapiju niti transfuzije, pa ipak nije umrla od leukemije kako su doktori želeli da u to uvere sud. Ernestina je stajala čvrsto i stavila Boga na prvo mesto, kao i drugi mladi koji su ranije spomenuti. Svaki je dobio ’snagu iznad onoga što je normalno‘ (2. Korinćanima 4:7NW).

[Okvir na 13. strani]

Opasnosti od transfuzija krvi

Publikacija The New England Journal of Medicine, izdanje od 14. decembra 1989, izvestila je da jedna jedina jedinica krvi može nositi dovoljno virusa side da izazove i do 1.75 miliona slučajeva infekcije!

U 1987, nakon što je postalo poznato da se sida prenosi preko zaliha krvi dobrovoljnih davalaca, knjiga Autologous and Directed Blood Programs jadikovala je: „Ovo je najteža od svih medicinskih ironija; da se ispostavilo da je dragoceni životodajni dar krvi instrument smrti.“

Dr Čarls Hagins (Charles Huggins), upravnik službe za transfuzije krvi u jednoj bolnici u Masačusetsu, SAD, rekao je: „Ona je najopasnija supstancija koju koristimo u medicini.“

Žurnal Surgery Annual je zaključio: „Jasno je da je najsigurnija transfuzija ona što nije data.“

Zbog toga što postoji mnogo češće ponovno pojavaljivanje raka nakon operacije tamo gde su korišćene transfuzije krvi, dr Džon S. Sprat (John S. Spratt) je rekao u listu The American Journal of Surgery, izdanje od septembra 1986: „Može biti potrebno da hirurg za rak postane beskrvni hirurg.“

Žurnal Emergency Medicine rekao je: „Naše iskustvo s Jehovinim svedocima može se protumačiti da znači da ne treba da se oslanjamo na transfuzije krvi, sa svim njihovim potencijalnim komplikacijama, koliko smo to nekada mislili.“

Žurnal Pathologist ukazao je na odbijanje Jehovinih svedoka da uzmu krv i rekao: „Postoji značajan dokaz koji podupire njihovo argumentovanje, uprkos protestima bankara krvi.

Dr Šarl H. Baron (Charles H. Baron), profesor prava u Bostonskoj koledžskoj pravnoj školi, rekao je u vezi s odbijanjem Jehovinih svedoka da prime krv: „Svi u američkom društvu imaju koristi. Danas je manje verovatno da će se nepotrebne transfuzije krvi dati ne samo Jehovinim svedocima, već pacijentima uopšte, zahvaljujući radu njihovih Odbora za kontaktiranje s bolnicama.“