Vrati se na sadržaj

Vrati se na sadržaj

Adi je kasno pronašla odgovor ali ne prekasno

Adi je kasno pronašla odgovor ali ne prekasno

Adi je kasno pronašla odgovor ali ne prekasno

Priča o jednoj 87-godišnjoj crnkinji u potrazi za socijalnom pravdom. Ona sedi na jednom panju pecajući na obali močvare. Njena koža je glatka, njen um je bistar a njeno držanje dostojanstveno. Ona je snažna, iskusna, razborita, ali u njenim očima možete videti dosetljivost i humor, a i prijatnu poniznost. Ona je sjajan pripovedač. Njeno afričko nasleđe je očigledno, pomešano sa uspomenama na duboki Jug. Slušajmo dok ona ponovo oživljava svoj život.

„MOJA BAKA je rođena na jednom brodu, za prevoz robova, na putu od Afrike do Džordžije. Bila je toliko slaba da niko nije očekivao da će preživeti. Tako kada je njena majka prodata, oni su jednostavno dali bolešljivo dete zajedno s njom. To je bilo otprilike 1844. godine. Dete se zvalo Rejčel.

„Djuit Klinton je vodio plantažu za svog strica. S Djuitom, Rejčel je začela mog oca, Ajzeja Klintona, koji je rođen u junu 1866. Zvali su ga Ajk. Kao dečak, on je često jahao na istom konju s Djuitom i bio je poučavan svemu što je trebalo da zna o vođenju plantaže. Nekoliko godina kasnije, Djuit je rekao Ajku: ’Došlo je vreme da se sam boriš za život.‘ Skinuo je pojas s novcem sa svog struka i dao ga Ajku.

„Nakon toga moj otac je otišao da radi za g. Skinera, postao nadglednik Skinerove plantaže i oženio se sa Elen Hauard. Rođena sam 28. juna 1892, u oblasti Berk, u blizini Vejnsboroa, Džordžija. Za mene je život bio čudesan. Jedva sam čekala da izađem ispred vrata. Majka bi me zadržavala sve dok mi ne bi vezala haljinu, i slušala sam je kako svaki dan govori: ’Mašnu joj veži i pusti je da beži.‘ Popela bih se na upravljač pluga kako bih bila blizu mog oca.

„Jednog dana tokom letnje oluje, grom je udario g. Skinera i njegovog konja na otvorenom polju. Oboje su poginuli. Gđa Skiner je bila belkinja sa severa i svi ljudi u oblasti Berk su je mrzeli zbog onoga što je general Šerman učinio kada je zapalio Atlantu. Dakle, oni su mrzeli gđu Skiner više nego što su mrzeli crnce! Gđa Skiner im nije ostajala dužna. Iz inata, kada je njen muž poginuo, prodala je plantažu mom ocu, crnom čoveku. Zamislite da u Džordžiji, pre 20. veka, crnac poseduje plantažu!“

Gospodin Nili i prodavnica mešovite robe

„Kada je tati bilo šta trebalo, odlazio je kod g. Nilija, koji je imao prodavnicu mešovite robe. Ona je posedovala sve. Ako je potreban lekar, idi u prodavnicu. Ako je potreban mrtvački kovčeg, idi u prodavnicu. Nisi plaćao ni za šta; samo to stavi na svoj račun dok ne stigne pamuk. Nili je doznao da tata ima novac u banci, tako da nam je donosio sve, stvari koje nam nisu bile potrebne — hladnjak, šivaću mašinu, puške, bicikle, dve mule. ’To nam ne treba!‘ govorio bi tata. Nilijev odgovor je bio: ’To je poklon. Staviću ga na tvoj račun.‘

„Jednog dana Nili je stigao na našu farmu s velikim crnim Studbejkerom. Tata je rekao: ’Gospodine Nili, nama to ne treba! Niko ne zna kako da ga vozi ili kako da se brine o njemu i svi ga se plaše!‘ Nili nije obraćao pažnju. ’Zadrži ga Ajk. Staviću ga na tvoj račun i poslaću jednog od mojih momaka da te nauči kako da ga voziš.‘ Nismo imali nikakvu korist od njih. Jednog dana sam preklinjala tatu da me pusti da idem s jednim najamnikom da kupimo benzin. Tata je rekao; ’Ne pokušavaj da ga voziš; znam te!‘ Čim smo bili van vidika, rekla sam: ’Pusti me da probam. Tata zna da ću to učiniti.‘ Kola su iznenada krenula, skrenula sam levo onda desno kroz žbunje i drveće. Zaustavila sam ga u potoku.

„Pitala sam tatu zašto nismo odbili te stvari, a on je odgovorio: ’To bi bila velika greška, uvreda. Osim toga, KKK [Kju Kluks Klan] ne maltretira ni jednog od g. Nilijevih crnaca.‘ Tako smo platili sve te stvari koje nam nisu bile potrebne. I razmišljala sam o onome što je tata uvek govorio: ’Ne kupuj ono što ti ne treba, inače će ti uskoro biti potrebno ono što ne možeš kupiti.‘ Mrzela sam g. Nilija!

„Kada su svi slavili promenu veka, 1. januara 1900, moja majka je umrla dok je rađala svoje četvrto dete. U to vreme imala sam samo osam godina, ali sam na groblju rekla tati da ću se ja brinuti o njemu.

„Moja baka s mamine strane nam je pomagala oko dece. Zvala se Meri. Bila je veoma religiozna, pamtila je kao slon, ali nije mogla da čita ni da piše. U kuhinji bih je saletala pitanjima. ’Zašto beli ljudi ne žele da budu braća sa obojenim ljudima, pošto kažu da su svi jednaki u Božjim očima? Kad odemo na nebo, da li će svi beli ljudi takođe biti tamo? Da li će g. Nili biti tamo?‘ Meri bi odgovarala: ’Ne znam. Svi ćemo uživati.‘ Nisam bila tako uverena u to.

„’Bako, šta ćemo raditi na nebu?‘ ’Oh, šetaćemo ulicama popločanim zlatom! Dobićemo krila i letećemo od drveta do drveta!‘ Mislila sam u sebi: ’Više bih volela da se igram napolju.‘ Ionako nikada nisam želela da odem na nebo, ali nisam želela ni da odem u pakao. ’Bako, šta ćemo jesti na nebu?‘ Ona je odgovorila: ’Oh, ješćemo mleko i med!‘ Uzviknula sam: ’Ali ja ne volim mleko, i ja ne volim med! Bako, crći ću od gladi! Crći ću od gladi na nebu!‘“

Započinjem svoje obrazovanje

„Tata je želeo da steknem obrazovanje. Godine 1909. poslao me je na institut Taskidži u Alabami. Buker T. Vašington je bio glava i srce škole. Učenici su ga zvali tata. Dosta je putovao prikupljajući novac za školu, od koga je veći deo bio od belaca. Kada je bio u školi propovedao je svoju poruku za nas: ’Stecite obrazovanje. Stecite posao i čuvajte vaš novac. Onda imajte vaše parče zemlje. I nikada ne dozvolite da kada vas posetim nađem nepokošenu travu, neokrečenu kuću ili razbijene prozore zapušene krpama koje zadržavaju hladnoću. Imajte ponos u sebi. Pomozite svom narodu. Pomozite im da se izvuku. Vi možete biti primer.‘

„Njima je sigurno trebalo ’izvlačenje‘. Oni su dobri ljudi — mnogo dobra ima u njima. Postoje stvari kojih belac treba da se seti u vezi s prošlošću kada uzima u obzir crnce. Crncu nije bila pružena prilika da uči. Bilo je protivno pravilima ropstva da se crnac poučava. Mi smo jedini ljudi koji su u ovu zemlju došli protiv svoje volje. Drugi su žudeli da je dostignu. Mi nismo. Stavili su nas u lance i doveli ovde. Primoravali su nas 300 godina da besplatno radimo. Radili smo 300 godina za belca, a on nam nije dao dovoljno da jedemo ni da se obučemo. Terao nas je da radimo od jutra do mraka, bičujući nas iz najmanjeg hira. I kada nas je oslobodio, još uvek nam nije dao šansu da učimo. Želeo je da radimo na farmi i da i naša deca takođe rade a u školu da idu tri meseca godišnje.

„A da li znate kakva je to škola bila? Mala crkva jer nije postojala škola za crnce. Sedišta od dasaka. Jun, jul i avgust, najtopliji meseci u godini. Nema zavesa na prozorima. Deca sede na podu. Sto tri učenika na jednog učitelja i mnoštvo buba koje ulaze. Čemu možeš naučiti dete za tri meseca? Jednog letnjeg raspusta od instituta Taskidži, poučavala sam 108 učenika, a svi su bili različitog uzrasta.

„Diplomirala sam 1913. kao medicinska sestra. Godine 1914. udala sam se za Samjuela Montgomerija. Kasnije je otišao u Prvi svetski rat, a ja sam bila u drugom stanju s mojim jedinim detetom. Kratko nakon što se Samjuel vratio, umro je. S mojim sinčićem, otputovala sam vozom da posetim moju sestru u Ilinoisu, očekujući da tamo pronađem posao kao medicinska sestra. Svi obojeni su bili upućeni u vagon baš iza lokomotive. Bilo je vruće, prozori su bili otvoreni a mi smo bili prekriveni garežom i pepelom. Drugog dana naši sendviči su nestali i nije bilo mleka za bebu. Pokušala sam da uđem u vagon-restoran, ali me je zaustavio kondukter crnac. ’Ne možete ući ovamo.‘ ’Da li biste mi samo prodali malo mleka za moju bebu?‘ Odgovor je bio ne. Nili je bio prva nepravda koja je pogodila moju dušu. Ovo je bila druga.

„Godine 1925. udala sam se za Džona Fjua, konduktera u vozu. On je živeo u Sent Polu, Minesota, tako da sam se tamo preselila. To mi je donelo treću nepravdu koja je pogodila moju dušu u vezi sa socijalnom pravdom. U Sent Polu, bila sam daleko na severu, ali predrasude su bile gore nego na Jugu. Lokalna bolnica nije htela da me registruje kao medicinsku sestru. Rekli su da nikada nisu čuli za medicinsku sestru crnkinju. U Tuskidžiju smo bile dobro uvežbane, i pacijenti su uvek bili na prvom mestu, ali u Sent Polu, boja kože je bila lakmus test. Tako sam prodala malu kuću koju sam još uvek imala u Vejnsborou i iskoristila novac za avans za plac i zgradu. Započela sam s poslom u garaži, iznajmivši četiri mehaničara, i uskoro je posao dobro krenuo.“

Pronalazim NAACP-u

„Bilo je to oko 1925. kada sam pronašla NAACP-u [Nacionalno udruženje za poboljšanje položaja crnačkog naroda] i odlučno joj se priključila. Zar nije Buker T. Vašington rekao: ’Pomozite svom narodu. Pomozite im da se izvuku?‘ Prva stvar koju sam učinila bila je da sam otišla do guvernera države s dugom listom crnih glasača koji su posedovali kuće i plaćali takse. Slušao je, i dao je posao mladoj crnoj medicinskoj sestri u istoj lokalnoj bolnici iz koje su me vratili. Međutim, medicinske sestre belkinje postupale su tako loše s njom — čak sipajući mokraću po svim njenim uniformama — da je ona otišla u Kaliforniju i postala lekar.

„Što se tiče mog posla s garažom, išao je veoma dobro sve do jednog dana 1929. Upravo sam deponovala 2 000 $ u mojoj banci, i dok sam išla dalje ljudi su počeli da viču da su te banke propale. Ostale su mi još dve uplate za garažu. Potpuno sam je izgubila. Podelila sam s mojim mehaničarima novac koji sam spasla.

„Niko nije imao novac. Prvu kuću sam kupila unovčivši moju polisu životnog osiguranja za 300 $. Kupila sam kuću za 300 $. Prodavala sam cveće, piliće i jaja; imala sam podstanare; a dodatni novac sam iskoristila da kupujem prazne placeve, svaki za 10 $. Nikada nisam bila gladna i nikada nisam dobijala socijalnu pomoć. Jeli smo jaja. Jeli smo piletinu. Mleli smo pileće kosti da bi hranili svinje.

„Kasnije sam postala prijateljica sa Elenor Ruzvelt i veoma blizak prijatelj s Hjubertom Hamfrijem. Gospodin Hamfri mi je pomogao da kupim veliku stambenu zgradu u centru Sent Pola gde su živeli belci. Agent za nekretnine se zbog toga plašio za svoj život, tako da me je naterao da obećam da 12 meseci neću ništa raditi s tim mestom.“

Prekretnica u mom životu

„Nešto neobično što nikada neću zaboraviti dogodilo se 1958. Dva belca i jedan crnac došli su kod mene tražeći mesto gde će prespavati jednu noć. Mislila sam da je to bio neki trik koji bi me doveo u sukob sa zakonom, tako da sam ih nekoliko sati ispitivala. Njihova priča je bila da su oni Jehovini svedoci koji putuju kroz zemlju na kongres u Njujorku. Pokazali su mi šta Biblija kaže o Božjoj nameri za rajsku zemlju gde neće biti predrasuda. Bratstvo ljudi. Razmišljala sam ’da nemaju oni ono što sam sve ove godine tražila?‘ Izgledali su kao da su ono što su tvrdili — braća. Nisu želeli da ostanu u zasebnim sobama tokom noći.

„Onda sam nekoliko godina kasnije posetila jednu moju stanarku za koju sam znala da je na samrti. Zvala se Mini. Kada sam pitala šta bih mogla da učinim za nju, ona je rekla: ’Molim te, čitaj mi iz te male plave knjige tamo.‘ Bila je to Istina koja vodi do večnog života, knjiga koju su distribuirali Jehovini svedoci. Tako sam u svakoj poseti čitala sve više i više iz te male plave knjige. Jednog dana Mini je umrla, i kada sam došla u njen stan, jedna dama belkinja po imenu Dejzi Gerkin bila je tamo. Bila je skoro potpuno slepa. Rekla mi je da je ona studirala s Mini malu plavu knjigu. Dejzi me je pitala da li je tu bilo ičega što bih želela da imam. Rekla sam: ’Samo njenu Bibliju i malu plavu knjigu.‘

„Znala sam da bih ako težim za stvarima iz te plave knjige, morala da napustim sav moj rad za moj narod. Ne bih mogla opisati sve stvari koje sam uradila za koje sam smatrala da su vredne truda. Organizovala sam savez konduktera. Za neke sam kroz sudske bitke stekla građanska prava. Organizovala sam demonstracije, ponekad istovremeno u nekoliko delova grada. Morala sam se pobrinuti da moj narod ne krši zakon, a kada su to činili, morala sam da ih izvlačim iz zatvora. Bila sam član preko deset klubova ali samo onih koji su obavljali građanski posao.

„Tako sam mislila da ne mogu da brinem o drugom svetu. Moj narod je sada patio! Imala sam veliki personal u NAACP-i, uključujući sekretaricu belkinju. Od 1937. do 1959. služila sam kao potpredsednik NAACP-e u Sent Polu, a od 1959. do 1962. kao predsednik. Organizovala sam četiri veća u konferenciju i poslužila tamo dok je NAACP-a konačno održala nacionalni kongres u Sent Polu. Bilo je mnogo bitaka na tom putu, svaka je priča za sebe. Pre nego što sam se povukla u svojoj 70-oj godini, 1962. posetila sam predsednika Džona F. Kenedija. Žalosno je reći, u to vreme sam bila toliko uključena u težnju ka pravdi na svoj način da ne bi bilo mesta za Božji način.“

Konačno sam pronašla jedini način za socijalnu pravdu

„Dejzi Gerkin i ja uvek smo bile u kontaktu putem telefona, i ona je dolazila da me vidi svake godine. Nedugo nakon što sam otišla u Tuson, Arizona, moja poklon pretplata na Kulu stražaru je istekla. Bolesno koleno me je ograničavalo, tako da sam srećom bila kod kuće kada je došla Adel Semonjan, jedna od Jehovinih svedoka. Zajedno smo započele da proučavamo Bibliju. Konačno, istina je postala očigledna za mene. Shvatila sam da ne bih mogla rešiti sve probleme mog naroda i stvarno ih ’izvući‘. Problem je bio veći nego g. Nili. Veći nego Jug. Veći nego Sjedinjene Američke Države. U stvari, veći nego ovaj svet.

„To je univerzalno pitanje. Ko ima pravo da vlada svetom? Da li je to čovek? Božji neprijatelj Sotona? Ili je to Stvoriteljevo pravo? Njegovo, naravno! Kada se jednom to pitanje reši, tada će simptomi socijalne nepravde protiv koje sam se borila celog svog života nestati. I bez obzira šta sam učinila, za crnce ili belce, mi još uvek starimo i umiremo. Bog će načiniti zemaljski raj sa socijalnom pravdom u društvu za sve. Bila sam oduševljena izgledom večnog života, brigom za biljke i životinje i ljubavlju prema bližnjem kao prema sebi — time će se ispuniti Božja prvobitna namera koju je imao prilikom stvaranja čoveka i žene ovde na zemlji (Psalam 37:9-11; 29; Isaija 45:18). Takođe sam bila uzbuđena što sam naučila da ne moram ići na nebo i živeti na mleku i medu ili crći od gladi!

„Zbog nekih stvari mi je žao, ponajviše zato što sam potrošila najveći deo svog života tražeći socijalnu pravdu iz pogrešnog izvora. Volela bih da sam snagu svoje mladosti dala Bogu. U stvari, mislim da jesam, pomažući drugim ljudima. Ja još uvek pomažem, ali sada upućujući ljude na nadu Božjeg Kraljevstva pod Hristom Isusom, jedinim imenom danim pod nebom pomoću kojeg možemo biti spaseni (Matej 12:21; 24:14; Otkrivenje 21:3—5). Moj otac je obično govorio dok mi je pokazivao pesnicu: ’Ako držiš svoju ruku tako stisnutom, onda ništa ne može ni ući ni izaći iz nje.‘ Ja želim da otvorim svoju ruku da pomognem drugima.

„Krštena sam kao Jehovin svedok u 87-oj godini. Ne mogu usporiti jer je moje vreme kratko. Još uvek sam aktivna ali ne kao pre. Propustila sam možda samo dva skupštinska sastanka u poslednje dve godine. Moram naučiti sve što mogu tako da mogu poučiti moju porodicu onoliko koliko mogu kada uskrsnu. Mesečno provodim između 20 i 30 sati u službi na terenu, uz Adelinu pomoć.

„Eto, ove stvari koje sam ispričala jesu najvažniji događaji iz mog života. Nisam vam mogla reći sve, jer bismo sedeli ovde na ovom panju sedmicama samo pričajući.“

Baš tada je velika vodena mokasinka izmilela preko panja, i Adi je uzviknula: „Odakle je došla ta zmija?“ Zgrabila je svoj štap za pecanje i nanizane ribe koje je ulovila i odmaglila. Intervju je bio završen. (Ispričala Adi Klinton Fju reporteru „Probudite se!“. Kratko nakon ovog intervjua, Adi je umrla u 97-oj godini.)