Vrati se na sadržaj

Vrati se na sadržaj

Kartografija neba — nekad i sad

Kartografija neba — nekad i sad

Kartografija neba — nekad i sad

OD DOPISNIKA PROBUDITE SE! IZ HOLANDIJE

PRIZOR crnog, baršunastog neba prepunog zvezda, često ispunjava čoveka strahopoštovanjem, i oduvek ga je navodio da izrazi svoje divljenje prema Stvoritelju takve lepote. Davno pre, jedan pesnik je uzviknuo: „Nebesa slavu Božju objavljuju, dela ruku njegovih nebeski prostor glasi“ (Psalam 19:2). Međutim, drevni posmatrači noćnog neba nisu videli samo lepotu.

Pronalaženje likova na nebu

Astronomi su u prošlosti primetili da se sve zvezde kreću na izgled pravilnom putanjom. Iako su se zvezde na nebu kretale od istoka ka zapadu, one nisu menjale svoj međusobni položaj. a Drugim rečima, svako veče se videla ista grupa zvezda. Pošto je čovek želeo da sve ove bezbrojne svetleće tačkice dovede u red, on ih je grupisao. Uz malo mašte, ove grupe su ličile na životinje, ljude ili nežive stvari. Tako je nastala praksa da se skup zvezda u određenom sklopu naziva sazvežđe.

Neka sazvežđa koja danas poznajemo bila su prvi put opisana u drevnom Vavilonu. U njih spada i 12 sazvežđa koja predstavljaju znake zodijaka. Oni su igrali — i još uvek igraju — važnu ulogu u astrologiji, u predskazivanju navodnog uticaja zvezda na događaje kod ljudi. Međutim, Biblija osuđuje gatanje po zvezdama (Ponovljeni zakoni 18:10-12). Ipak, obožavaoci Jehove Boga znali su da postoje sazvežđa. Na primer, biblijska knjiga o Jovu govori o Jehovi kao o onome koji je ’Velika kola zvezdana i Orion i Plejade načinio‘ (Jov 9:9).

Imena mnogih sazvežđa koja danas poznajemo potiču iz Grčke mitologije. Imena kao što su Kefej, Kasiopeja, Andromeda i Herkul, još uvek se mogu pronaći na savremenim zvezdanim mapama.

Zvezdane mape iz prošlosti

Oko 150. n. e., grčki astronom Ptolemej sakupio je astronomsko saznanje svog vremena. Ovaj sažetak pod nazivom Almagest, sadrži spisak od 48 sazvežđa. Mape i atlasi neba koji su pravljeni u vekovima nakon Ptolemeja obično su navodili tih istih 48 sazvežđa. U stvari, otprilike sve do 16. veka broj sazvežđa se nije menjao. b Kasnije je bilo dodato još 40 sazvežđa. Godine 1922, Međunarodna astronomska unija službeno je prihvatila ovaj spisak od 88 sazvežđa.

Osim sazvežđa, Ptolemejeva publikacija uključuje i spisak koji sadrži više od hiljadu zvezda, s podacima o njihovom sjaju i položaju na nebu. Ptolemej ne samo što je pružio informacije o položaju neke zvezde na nebeskoj dužini i širini već je dodao još više detalja. Na primer, jedna zvezda u sazvežđu Ursa Major, to jest u sazvežđu Velikog medveda, opisana je kao „zvezda na početku repa“, a za lokaciju jedne komete piše da je „levo od Andromedinog desnog kolena“. Stoga je, zapaža jedan priručnik, „svaki dobar astronom morao poznavati ovu nebesku anatomiju“!

Međutim, zašto se većina drevnih sazvežđa nalazi na severnom nebu? Zato što ovaj običaj posmatranja određenih grupacija zvezda kao sazvežđa potiče s područja Mediterana, gde je vidljivo severno nebo, objašnjava jedan uranograf, to jest kartograf neba. Kasnije, kada je čovek počeo da istražuje i južno nebo, identifikovana su nova sazvežđa. Neka od ovih novijih sazvežđa nose imena kao što su Hemijska peć, Sat s klatnom, Mikroskop i Teleskop.

„Hrišćansko zvezdano nebo“

Godine 1627, nemački naučnik Julius Šiler objavio je jedan zvezdani atlas koji se zvao Kolum stelatum kristianum (Hrišćansko zvezdano nebo). On je verovao da je došlo vreme da se nebesa očiste od paganstva. Stoga, počeo je da uklanja paganske figure s neba i da ih zamenjuje likovima iz Biblije. Knjiga The Mapping of the Heavens objašnjava da je on „severnom nebu dodelio Novi zavet a južnom Stari zavet“. „Šilerova južna hemisfera se pretvorila u povorku likova iz Starog zaveta — Jov stoji na mestu Indijca i pauna, a Kentaur je preobražen u Avrahama i Isaka.“ Na Severnoj hemisferi „Kasiopeja postaje Marija Magdalena, Persej postaje sveti Pavle, a dvanaest znakova zodijaka prelaze u dvanaest apostola“.

Samo je jedno malo sazvežđe preživelo ovu čistku. To je Kolumba (Golub), koji navodno predstavlja goluba kojeg je poslao Noje da pronađe suvo tlo.

Preobražaj mapa

S vremenom se promenio i izgled zvezdanih mapa. U 17. veku, nakon pronalaska teleskopa, nastala je potreba za mapama koje tačnije određuju položaj zvezda. Osim toga, kitnjasti ukrasi koji su pretrpavali ranije mape, postali su manje važni i na kraju su iščezli. Danas većina zvezdanih atlasa sadrži samo zvezde, zvezdana jata, magline, galaksije i druge predmete koji su zanimljivi za posmatrača noćnog neba.

Sredinom 19. veka, počelo se s detaljnijom katalogizacijom. Jedan od pionira na ovom polju bio je nemački astronom Fridrih Vilhelm Argelander. Zajedno s većim brojem asistenata, on je započeo veliki poduhvat katalogizacije zvezda na severnom nebu. Pomoću teleskopa, oni su locirali oko 325 000 zvezda i odredili položaj i sjaj svake od njih. Pošto se opservatorija u kojoj su radili nalazila u nemačkom gradu Bonu, katalog je postao poznat pod nazivom Bonner Durchmusterung (Detaljni bonski premer), i bio je objavljen 1863. Nakon Argelanderove smrti, njegovo delo je nastavio jedan od njegovih asistenata. Ovaj asistent je preneo na kartu južno nebo i objavio svoj rad pod nazivom Südliche Bonner Durchmusterung (Južni detaljni bonski premer). Konačni premer je bio objavljen 1930, i izdat u Kordobi, u Argentini. Ovi katalozi su zadržali svoju vrednost sve do današnjih dana.

Danas i sutra

Nakon dela Argelandera i njegovih sledbenika nastali su još bolji katalozi. Međutim, nedavnih godina, nakon pojave svemirskih teleskopa, kartografiji su omogućene do sada nečuvene stvari. Pomoću Hablovog svemirskog teleskopa, astronomi su načinili katalog koji sadrži otprilike 15 miliona zvezda!

Nedavni razvoj kartografije neba predstavljen je s dva nova kataloga koje je objavila Evropska svemirska agencija. Oni se temelje na zapažanjima do kojih se došlo pomoću svemirskog teleskopa na satelitu Hiparkos. Tačnost ovih kataloga je besprekorna. Na temelju njih štampani su novi zvezdani atlasi. Jedan od njih je i trotomni opsežni atlas koji se zove Milenijski zvezdani atlas (Millennium Star Atlas).

Ovaj naslov možda podseća čitaoce Biblije na Milenij, to jest na Hristovu hiljadugodišnju vladavinu mira o kojoj se govori u Bibliji (Otkrivenje 20:4). Tokom tog vremena, čovek će bez sumnje saznati mnogo više o zadivljujućem svemiru, o kojem čak i današnji najveći zvezdani atlasi mogu da zabeleže samo delić.

[Fusnote]

a Nepoznato drevnim narodima, ovo prividno kretanje zvezda prouzrokovano je okretanjem zemlje oko svoje ose. Iz istog razloga, izgleda kao i da sunce izlazi i zalazi.

b Ovih 48 sazvežđa bila su poznata u Mesopotamiji, na Mediteranu i u Evropi. Kasnije su ih poznavali i u Severnoj Americi i Australiji, zahvaljujući ljudima koji su imigrirali u ta područja. Međutim, drugi narodi, kao što su Kinezi i severnoamerički Indijanci poznavali su drugačiju podelu neba.

[Slika na 25. strani]

Apijanova zvezdana mapa iz 1540.

[Izvor]

Uz dozvolu British Library (Maps C.6.d.5.: Apian’s Star Chart)

[Slika na 26. strani]

Mapa južne hemisfere iz 19. veka

[Izvor]

© 1998 Visual Language

[Slika na 27. strani]

Sazvežđe Orion predstavljeno onako kako se pojavljuje u savremenoj zvezdanoj mapi

[Izvor slike na 27. strani]

Pozadina na stranama 25-7: Ljubaznošću ROE/Anglo-Australian Observatory, photograph by David Malin