Vrati se na sadržaj

Vrati se na sadržaj

Stepenice ka nebu

Stepenice ka nebu

Stepenice ka nebu

OD DOPISNIKA PROBUDITE SE! SA FILIPINA

KAŽE se da su deset puta duže od velikog Kineskog zida. Neki govore da bi one, kad bi se njihovi delovi poređali jedan do drugog, bile dugačke 20 000 kilometara — to jest, do pola bi opkružile Zemlju! Neki ih čak nazivaju osmim svetskim čudom. Pa ipak, mnogi nikada nisu ni čuli za ovaj zadivljujući prizor na Filipinima. Šta je to? To su pirinčane terase Centralnih Kordiljera. Skrivene u visinama Luzona, terase su zadivljujuć prizor lepote i dovitljivosti.

Zašto su napravljene? Strmoglave planine Kordiljera su toliko strme da se inače ne bi mogle koristiti za zemljoradnju. Nagib nekih obronaka premašuje 50 posto. Ali drevne zemljoradnike to uopšte nije sprečavalo. Na visini od 1 200 metara i više, oni su urezali hiljade terasa u padine tih planina obraslih bujnom vegetacijom. Ponekad ih je nanizano 25, 30 ili više, poput stepenica koje dopiru do neba. I svaka terasa je obradivo navodnjavano polje, oivičeno zemljanim nasipima i poduprto kamenim zidovima. Većina je zasađena pirinčem i prati konturu planina; neki obronci su udubljeni, a neki izbočeni.

Naravno, agrikulturne terase ne postoje samo na Filipinima. Terasastih polja ima i u drugim zemljama, naročito u jugoistočnoj Aziji, Južnoj Americi i nekim delovima Afrike. Ali pirinčane terase na Filipinima su jedinstvene na mnogo načina. Mario Moviljon, iz Međunarodnog instituta za pirinač, rekao je za Probudite se!: „Pirinčana polja na Filipinima su na mnogo višem nivou nego terase iz drugih zemalja. Ona pokrivaju veliki deo planina Kordiljera.“ Veliki deo njih nalazi se u provinciji Ifugao. Čovek ne može a da ne bude impresioniran velikim brojem terasa. One daju vajarsku lepotu prirodnim konturama planina.

Svetsko čudo?

Da li je preterano kada se za njih kaže da su osmo svetsko čudo? Pa, osmotrite sledeće činjenice: one su možda najveći poljoprivredni projekat u ljudskoj istoriji. U decembru 1995, Organizacija ujedinjenih nacija za obrazovanje, nauku i kulturu odlučila je da pirinčane terase iz Ifugaoa pridoda Spisku svetskog nasleđa. Kao rezultat toga, ove terase se sada izjednačavaju s drugim mestima od istorijske i kulturne vrednosti, kao što su Tadž Mahal u Indiji, Galapagoska ostrva u Ekvadoru, veliki Kineski zid i Angkor Vat u Kambodži. Ali za razliku od drugih drevnih građevinskih projekata, kao što su egipatske piramide, ove terase su očigledno građene zajedničkim naporima — a ne uz pomoć robova. Takođe, one nisu neko napušteno mesto, nego ih i dalje aktivno obrađuju žitelji Ifugaoa.

Ukoliko posetite ove terase, možete lično videti njihovu lepotu od koje čoveku zastaje dah. Videćete ljude koji rade na terasama, koje mogu biti velike od svega nekoliko kvadratnih metara, pa do 10 000 kvadratnih metara. Neki radnici štapom prave rupe u tlu kako bi prodrla voda, i pevuše dok rade. Drugi sade pirinač, presađuju sadnice ili žanju rod. Ako ovo mesto posetite u vreme kada niče novi pirinač, terase će vam priuštiti divan mozaik različitih nijansi zelene boje.

Vlažne vrste pirinča ne mogu opstati bez velike količine vode. Zato se komplikovani sistem za navodnjavanje nalazi na pravom mestu. Koriste se planinski potoci, a voda se usmerava ka terasama putem komplikovanog sistema kanala i cevi od bambusa. Terana silom zemljine teže, stalna zaliha vode ide od terase do terase. Daleko od toga da je reč o nekom mrtvom spomeniku, terase su zaista jedno živo čudo!

Ko ih je napravio?

Izlišno je reći da hiljade ovih terasa nije moguće napraviti preko noći, pa čak ni za nekoliko godina. Setite se, ova građevina je napravljena bez ikakvih savremenih alata ili mašina. Zato se veruje da je gradnja terasa započeta pre najmanje nekoliko stotina godina.

Neki arheolozi čak veruju da je rad počeo još pre 2 000 godina. Antropolozi ukazuju na to da su graditelji migrirali iz severne Indokine ili iz Indonezije, i da su se naselili u Luzonu, donoseći sa sobom svoju kulturu gajenja vlažnog pirinča na terasama. Kada su terase bile napravljene, postepeno su se dodavali novi nivoi.

Kako doći do njih

Hajde sad da zamislimo kako idemo u obilazak tih terasa. Najpre sedamo u autobus s klima-uređajem i putujemo iz Manile do grada Banave, u provinciji Ifugao. Putovanje traje oko devet sati. Sad nam se pruža veći izbor. Mogli bismo da idemo peške, da iznajmimo tricikl (motocikl s bočnom prikolicom) ili da se malim autobusom vozimo do različitih mesta koja nas zanimaju. A ako želimo i imamo snage, mogli bismo da pođemo jednom od stazica koje vode do planinskih područja do kojih se stiže samo peške. One nude jedan od najspektakularnijih pogleda na terase i pružaju pravi osećaj veličine te čudesne ljudske rukotvorine.

Izabrali smo vožnju malim autobusom do sela Batad. Potrebno nam je više od sat vremena vožnje po neravnom planinskom putu da bismo došli do cilja udaljenog dvanaest kilometara. Odavde idemo peške jednom stazicom. Ona nas vodi kroz razno planinsko rastinje dok se polako penjemo do jednog grebena između dve više tačke. (Postoji i kraći put, ali je jako strm i nije preporučljiv za one koji nisu navikli na naporno penjanje.) Od ovog brežuljka se polako spuštamo do Batada jednom uskom stazom.

Nakon nekoliko sati pešačenja i uživanja u svežem planinskom vazduhu, najzad stižemo do cilja. Ovde nam terase pružaju pravi užitak za oči. Pošto se Batad nalazi naspram jedne udubljene padine, terase su u obliku velikog amfiteatra. One obrazuju zanimljive linije, jedan nivo iznad drugog, kao stepenice ka nebu. Kako se približavamo selu, vidimo starinske kuće tipične za Ifugao, raštrkane po selu poput ogromnih travom obraslih pečuraka.

Ljudi su prijatni i kako prolazimo kraj njih, izražavaju nam dobrodošlicu dok rade na terasama. Možda ćete se začuditi kad vidite kako lokalni stanovnici okretno hodaju duž ivica kamenog zida terase, koristeći ih kao puteljke od jednog mesta do drugog. Drugi se penju s nivoa na nivo stabilno kao divokoze, koristeći pažljivo raspoređeno kamenje kao stepenice. Kad ih pogledate izbliza, vidite da su bosi. I svugde su okruženi tim spektakularnim prizorom planinskih terasa — što je redak slučaj da se ljudska građevina stapa sa sredinom.

Da li vam ovo zvuči zanimljivo? Onda, ako budete posećivali Filipine, nikako nemojte propustiti priliku da vidite stepenice ka nebu, živo čudo koje nećete tako lako zaboraviti.

[Okvir/Slike na 18. strani]

Spasti terase

Uprkos sadašnjoj lepoti terasa, njihov daljnji opstanak je ugrožen. Mnogi koji pripadaju mlađoj generaciji stanovnika planine beže od gajenja pirinča i traže posao u drugim oblastima. To bi moglo dovesti do nedovoljnog broja veštih zemljoradnika koji bi održavali terase.

Aurora Amajao, koja je poreklom iz provincije Ifugao i koja je povezana s Međunarodnim institutom za pirinač, rekla je predstavniku Probudite se! za još jednu opasnost: „Terase uvek treba da budu natopljene, ali sada vlada nestašica vode, što je posledica krčenja šuma.“ Isušivanje ove vododelnice značilo bi propadanje terasa.

Ponekad probleme prouzrokuju i prirodne katastrofe. Jedan zemljotres je 1990. uništio velik broj terasa kada su se obrušile čitave planinske padine.

Međutim, preduzimaju se koraci da se spreči nestanak terasa. Godine 1996. bila je propisana jedna odredba da se obrazuje Komisija za terase u Ifugaou. Koji je zadatak te komisije? Očuvanje terasa, uključujući i podržavanje vodenog sistema i očuvanje kulture s tog podneblja, kao i popravljanje bilo koje oštećene oblasti.

Činjenica da je Organizacija ujedinjenih nacija za obrazovanje, nauku i kulturu (UNESKO) uključila ove terase u Spisak svetskog nasleđa dalje obavezuje filipinsku vladu da sačuva to mesto. A i prema Žan Tuasonu, zameniku izvršnog direktora Kancelarije Uneska u Manili, „Unesko takođe može pružiti tehničku i finansijsku pomoć za zaštitu i očuvanje pirinčanih terasa“.

[Mapa na 16. strani]

(Za kompletan tekst, vidi publikaciju)

Centralni Kordiljeri

[Slika na celoj 17. strani]