Vrati se na sadržaj

Vrati se na sadržaj

Savladavanje ubice

Savladavanje ubice

Savladavanje ubice

Od dopisnika Probudite se! iz Kanade

ON VREBA u šumi, i ignorišući mlade napada starije. Krvnik je sićušan u poređenju sa svojom žrtvom. Kreće se brzo i nije zadovoljan sve dok uništenje ne bude potpuno. Kad žrtva pokuša da istera uljeza, dolazi do borbe na život i smrt. Na kraju ubica pobeđuje.

Ko je ovaj neprijatelj? Napadač je majušni planinski borov potkornjak čija je postojbina zapadni deo Severne Amerike. Njegova žrtva je veličanstveni usukani bor, uobičajen na području pokrajine Britanska Kolumbija (Kanada).

Usukani bor čini otprilike 35 posto šume u ovoj pokrajini — pravi rasadnik za valjkastog planinskog borovog potkornjaka od samo 3-8 milimetara dužine. U početku su njegova meta bili bolesni, stari borovi. Međutim, pošto se populacija ovih potkornjaka uvećala, napad se proširio i na zdravo, odraslo drveće. (Vidi okvir „Životni ciklus planinskog borovog potkornjaka“.) Nedavne epidemije u Britanskoj Kolumbiji dovele su do izumiranja 30 miliona borova samo u jednoj godini. Procenjeno je da se iz jednog napadnutog drveta može izroditi dovoljan broj potkornjaka da sledeće godine ubije dva drveta iste veličine.

Planinski borov potkornjak je prirodna komponenta ekosistema, i zajedno s požarima služi da se šuma usukanog bora koja je dostigla zrelost reciklira. Međutim, ljudsko mešanje kroz otkrivanje i suzbijanje požara, doprinelo je da se velika područja odraslih i starih stabala sačuvaju. I iako je to sačuvalo prebivališta divljih životinja i migracione puteve, kao i šume koje služe za rekreaciju i u industrijske svrhe, javila se i potreba da se planinski borov potkornjak savladava. Ali, kako se ovim malim štetočinama ulazi u trag u ogromnoj divljini? Šta se uopšte može učiniti da bi se izborilo sa opustošenjem koje ostaje iza njih?

Traganje i otkrivanje

Savladavanje planinskog borovog potkornjaka počinje s njegovim pronalaženjem. Ogromna područja šume bivaju pretražena iz vazduha u potrazi za drvećem čije su krošnje pocrvenele. Takvo drveće signalizira da je napadnuto i lako ga je zapaziti na zelenom baldahinu. Lokacija najezde i broj crvenih stabala se identifikuju uz pomoć sistema za globalno pozicioniranje (GPS). Podaci se zapisuju i pažljivo prenose u ručni kompjuter. Kasnije se prebacuju u kancelarijske kompjutere, a onda se uz pomoć moćnih geografskih informacionih sistema preko njih prevlači detaljna mapa šume. Svaka najezda zatim dobija broj, a onda se pravi spisak koji sadrži koordinate svakog područja. Ovo je važno za terenski tim koji se šalje da proveri u kojoj meri je najezda napredovala.

Doduše, pravu pretnju šumi ne predstavlja drveće koje je postalo crveno već zeleno koje je tek napadnuto. To drveće se obično prepoznaje po smoli oko rupe gde su potkornjaci ušli i po trunčicama strugotine, to jest piljevine, u podnožju drveta. Drveće preplavljeno insektima se obeleži plastičnom trakom i numeriše bojom. Karakteristike terena i broj napadnutog drveća se zapisuje kao i sve potrebne informacije koje mogu pomoći odgovornim agencijama da odluče šta je potrebno uraditi da bi se sprečila daljnja najezda.

Metode kontrole

Ako je napadnuto područje prilično veliko da iziskuje seču, šalje se druga ekipa da to područje unese u kartu. Zatim se nacrt za seču podnosi ministarstvu za šume na odobrenje. Kompanija koja je zadužena za seču takođe je odgovorna za pošumljavanje tog područja, i brine se za sadnice sve dok ne budu mogle samostalno da rastu. Ovaj postupak ne samo da omogućava iskorišćavanje drveća, već takođe služi da se spreči širenje najezde, kao i da se stvore nove mladice.

Međutim, ako se seča ne isplati, preporučljivo je tretirati svako drvo ponaosob. To bi moglo da uključuje ubrizgavanje pesticida u napadnuto drvo ili njegovo obaranje i spaljivanje na licu mesta. Kasnija metoda kontrole, koja se obavlja kasno zimi ili u rano proleće pre nego što se potkornjaci pojave, veoma je efikasna ali takođe zahteva naporan rad. Dejl, jedan stručnjak za otkrivanje i kontrolisanje ovakvih najezdi, opisao je za Probudite se! jedan tipičan dan.

„Prva etapa je manevrisanje na putevima s jednom trakom, koje koriste i ogromni kamioni s masivnim tovarima stabala. Radi bezbednosti koristimo primopredajnike da bismo mogli da nadgledamo aktivnosti na putu. Kada dođemo do kraja puta, istovarimo naše motorne i obične sanke i zalazimo duboko u šumu. Naš GPS i kompasi su brižljivo upakovani, kao i motorne testere, benzin, ulje, sekire, radio, cipele za sneg i prva pomoć. Nekoliko kilometara kroz divljinu prelazimo starim utrtim stazama pored močvara i posečenih područja. Kada našim motornim sankama više ne možemo dalje, uzimamo cipele za sneg s kojima mada ne tako lako, možemo da hodamo po snegu dubokom i do 120 centimetara na nekim mestima.

„Na nepoznatom terenu je pravi izazov nositi oko 15 kilograma teške opreme. Srca nam lupaju od naprezanja. Kako smo samo srećni kad pronađemo označeno mesto! Ali tek sada počinje pravi posao. Obučeni i kvalifikovani radnici obaraju napadnuto drveće sa izuzetnom preciznošću. Nakon toga, ekipa na podesne dužine seče drveće koje će se spaliti. Kora mora biti potpuno spaljena da bi se uništile larve. Kada bude vreme ručku, temperatura od -20°C nas prisiljava da budemo zahvalni za našu vatru. Njena toplota nas greje dok se naši sendviči odmrzavaju. Zatim je vreme da nastavimo s poslom. Međutim, ubrzo zimsko nebo počinje da se smračuje, podsećajući nas da je vreme da se krene kući.“

Rad u divljini

Posao šumskih radnika je vrlo zahtevan. Dok se ovi vešti ljudi suočavaju sa izazovima, oni takođe uživaju u prirodi koja ih okružuje. Tu su neverovatni pejzaži i nezaboravni susreti s divljim životinjama. Neki susreti su bezopasni i stvaraju priličan strah, kao kad tetreb drečeći skoro pod nogama istrči iz snega, ili kad nesrećna veverica izjuri iz svoje rupe i ustrči uz nogavicu nekog radnika. Međutim, drugi susreti mogu da budu smrtonosni — kada bi nekoga pojurio grizli ili mrki medved koji u tom kraju prebiva. Pa ipak, obično se svesnošću i obučenošću opasnosti mogu svesti na minimum tako da radnici mogu da uživaju u toj divljini bez nekog preteranog straha.

Postignuti su uzbudljivi napreci u korišćenju tehnologije za upravljanje dragocenim zemljinim bogatstvom. Mnogi savesni pojedinci se trude da sačuvaju i zaštite naše dragoceno drveće zauzdavanjem takve pojave kao što je planinski borovi potkornjak. Nesumnjivo, još dosta toga može da se nauči o našim divnim šumama. Čeznemo za vremenom kada ćemo moći da se brinemo o njima potpuno u skladu s prvobitnom namerom za njih.

[Okvir/Dijagram na 22. strani]

Životni ciklus planinskog borovog potkornjaka

Sredinom leta, jedna odrasla ženka potkornjaka buši koru usukanog bora do belike. Posle parenja, ona položi oko 75 jaja. U tom procesu ona takođe u beliku prenosi i plavkastu gljivicu da bi sprečila da poteče smola koja može da ubije potkornjaka. Jaja se zatim izlegu u larve koje se hrane floemom (složenim tkivom) drveta. Nekoliko nedelja nakon uspešnog napada potkornjaka, drvo domaćin je ubijeno zbog nedostatka vode i hranljivih materija. Larve se razvijaju zimi i pojavljuju se u leto, kada lete i napadaju novo drveće i ponavljaju ciklus.

[Dijagram]

(Za kompletan tekst, vidi publikaciju)

Odrasli potkornjak

Jaja

Larva

Lutka

[Slike na stranama 22, 23]

Bliži pogled na uništeno drvo

Napadnuto drvo

Smola