Vrati se na sadržaj

Vrati se na sadržaj

Antarktik — kontinent u nevolji

Antarktik — kontinent u nevolji

Antarktik — kontinent u nevolji

KADA astronauti gledaju Zemlju iz svemira, kaže knjiga Antarctica: The Last Continent, najupadljiviji detalj s naše planete jeste ledeni prekrivač Antarktika. On „zrači svetlost poput velike bele svetiljke s dna planete“, rekli su astronauti.

Sa otprilike 30 000 000 kubnih kilometara leda, Antarktik je ogromna mašina za pravljenje leda, kontinentalnih razmera. Sneg koji pada na taj kontinent taloži se i formira led. Sila gravitacije tera led da se polako miče prema obali, gde on sklizne u more i obrazuje masivne lednike. (Vidite okvir na 18. strani.)

Smanjivanje lednika

Međutim, nedavnih godina su se usled sve bržeg otapanja smanjili veličina i broj lednika, a neki su i potpuno nestali. Prema jednom izveštaju, 1995. godine se deo od 1 000 kvadratnih kilometara koji je pripadao 1 000 kilometara dugačkom Larsenovom ledniku obrušio i izlomio u hiljade ledenih bregova.

Područje na kome se za sada sve više smanjuje količina leda jeste Antarktičko poluostrvo. Na ovom poluostrvu u obliku latiničnog slova S, koje je nastavak planinskog venca Anda u Južnoj Americi, u poslednjih 50 godina se temperatura povećala za 2,5 stepena Celzijusa. Kao posledica toga, ostrvo Džems Ros, koje je nekada bilo okruženo ledom, sada se može oploviti. Sve manja količina leda dovela je i do upadljivog bujanja vegetacije.

Budući da je do velikog otapanja došlo samo u oblasti Antarktičkog poluostrva, neki naučnici ne misle da je to pokazatelj globalnog zagrevanja. Međutim, prema jednoj norveškoj studiji, u opasnosti je i led sa Arktika. (S obzirom da se Severni pol ne nalazi na kopnu, većinu Arktika sačinjava led iz mora.) Prema toj studiji, sve te promene odgovaraju predviđenom obrascu do kojeg će doći s globalnim zagrevanjem.

Ali, na Antarktiku ne dolazi samo do reakcija na temperaturne promene. Taj kontinent se opisuje kao „vitalni motor koji upravlja velikim delom naše globalne klime“. Ako je to tako, onda daljnje promene na ovom kontinentu mogu uticati na buduću klimu.

U međuvremenu, visoko u atmosferi iznad Antarktika nalazi se rupa u ozonskom omotaču koja je dvaput veća od Evrope. Ozon, jedan oblik kiseonika, štiti Zemlju od štetnog ultraljubičastog zračenja koje oštećuje oči i prouzrokuje različite oblike raka kože. Zbog povećanog zračenja, istraživači na Antarktiku moraju zaštiti svoju kožu od sunca i nositi zaštitne naočare ili naočare za sunce sa specijalnim slojem koji odbija zračenje kako bi zaštitili oči. Samo će vreme pokazati do koje mere je pogođen životinjski svet koji se sezonski pojavljuje na Antarktiku.

Osetljiv kontinent — pažljivo gazite

Možda bi ovo bila prikladna dobrodošlica posetiocima Antarktika. Zašto? Prema Australijskom odeljenju za Antarktik, postoji nekoliko razloga za to. Kao prvo, zbog jednostavnih ekoloških odnosa na Antarktiku, okolina je veoma osetljiva na poremećaje. Kao drugo, biljke toliko sporo rastu da se otisak noge u mahovini može videti i posle deset godina. Oštećeno ili oslabljeno bilje prepušteno je na milost i nemilost jakim vetrovima Antarktika, koji mogu uništiti cele biljne zajednice. Kao treće, zbog ekstremno niskih temperatura mogu proći decenije dok se otpaci ne razgrade. Kao četvrto, ljudi mogu nehotice doneti mikroskopske životne oblike koji su strani ovom izolovanom, a samim tim i ranjivom kontinentu. I na kraju, mesta koja turisti i naučnici žele da posećuju jesu priobalna područja — područja koja su najpogodnija za životinje i vegetaciju. Budući da ta područja obuhvataju svega oko 2 posto kopna, lako je videti zašto bi Antarktik uskoro mogao postati pretrpan. Zato se postavlja pitanje: ko održava red na ovom ogromnom kontinentu?

Ko vlada Antarktikom?

Iako pravo na delove Antarktika polaže sedam zemalja, ceo kontinent je jedinstven jer nema ni vladara ni građane. „Antarktik je jedini kontinent na Zemlji kojim u potpunosti vlada jedan međunarodni sporazum“, izveštava Australijsko odeljenje za Antarktik.

Na dan 23. juna 1961. godine, 12 zemalja je potpisalo jedan sporazum, nazvan Antarktički ugovor. Otada je broj potpisanih država porastao na više od 40. Cilj tog sporazuma je da se „zasigura, u interesu celog čovečanstva, da će se Antarktik zauvek koristiti isključivo u mirnodopske svrhe i da neće postati mesto niti predmet međunarodne nesloge“.

U januaru 1998, na snagu je stupio Protokol o zaštiti životne sredine Antarktičkog ugovora. Ovaj protokol zabranjuje sve oblike rudarstva i eksploatisanja rudnog bogatstva na Antarktiku za minimum 50 godina. On ovaj kontinent i morski ekosistem koji zavisi od njega takođe označava kao „prirodni rezervat posvećen miru i nauci“. Zabranjene su vojne aktivnosti, isprobavanje oružja i odlaganje nuklearnog otpada. Čak su zabranjeni i psi koji vuku saonice.

Antarktički ugovor je pozdravljen kao „primer međunarodne saradnje bez presedana“. Međutim, još uvek postoje mnogi problemi koje treba rešiti, uključujući i suverenitet. Na primer, ko će ugovor staviti na snagu, i kako? Kako će se članice koje su ga potpisale postaviti prema sve razvijenijem turizmu — koji je pretnja za osetljivu ekologiju Antarktika? Nedavnih godina je preko 7 000 turista godišnje posetilo brodom Antarktik, a očekuje se da će se ovaj broj uskoro udvostručiti.

U budućnosti se mogu pojaviti i drugi izazovi. Na primer, šta ako naučnici pronađu dragocene naslage minerala ili nafte? Da li će ugovor sprečiti komercijalno eksploatisanje i zagađenje koje često ide s njim? Ugovori se mogu promeniti, a Antarktički ugovor nije izuzetak. U stvari, Član 12 pravi mesta za to da se ugovor može „ modifikovati ili dopuniti u bilo koje vreme jednoglasnom odlukom strana ovog ugovora“.

Naravno, nikakav ugovor ne može zaštititi Antarktik od otpadnih materija savremenog, industrijalizovanog sveta. Kakva bi šteta bila ako bi divnu ’belu lampu‘ s dna planete pomračile dalekosežne posledice čovekove pohlepe i neznanja! Nanošenje štete Antarktiku značilo bi nanošenje štete čovečanstvu. Ako išta možemo da naučimo od Antarktika, onda je to da je cela planeta — kao i ljudsko telo — međusobno povezani sistem, koji je Stvoritelj savršeno uredio da bi nam podržavao život i da bi nam pružao užitak.

[Okvir/Slika na 18. strani]

ŠTA JE LEDNIK?

Duboko u unutrašnjosti Antarktika, mase leda nastalog od snega kreću se ka obali — neki brzinom i od skoro jednog kilometra godišnje, prema nedavnim radarskim snimcima sa satelita. Mnoge od ovih masa leda grupišu se poput pritoka, obrazujući ogromne reke leda. Kada dođu do mora, te smrznute reke plutaju po vodi i obrazuju lednike, od kojih je najveći Rosov lednik (ovde prikazan). On nastaje od najmanje sedam ledenih reka ili glečera, velik je kao Francuska i na pojedinim mestima je debeo skoro ceo jedan kilometar. a

Lednici se u normalnim okolnostima ne smanjuju. Dok glečeri nanose više leda do lednika, njegovi krajnji delovi se istiskuju dalje prema moru, kao što se zubna pasta istiskuje iz tube. Tamo se ogromni komadi na kraju odlome (proces koji je nazvan odvaljivanje), i te gromade postaju ledeni bregovi. Neki ledeni bregovi su „veliki i do 13 000 kvadratnih kilometara“, kaže The World Book Encyclopedia. Međutim, to odvaljivanje je zadnjih godina sve učestalije i lednici se smanjuju, a neki čak potpuno nestaju. Iako dolazi do toga, nivo mora ne raste. Zašto? Zato što lednici već plutaju, tako da je njihova težina inače u vodi. Ali ako bi se otopio led s kopna na Antarktiku, onda bi to bilo kao da se u more izlio rezervoar od trideset miliona kubnih kilometara! Nivo mora bi se podigao za oko 65 metara!

[Fusnota]

a Lednike ne treba brkati sa santama leda. Sante se prvo javljaju kao gromade leda koje se formiraju na moru tokom zime, kada se ledi površina vode. Te gromade onda srastaju i formiraju santu leda. Tokom leta dešava se obratno. Ledeni bregovi ne nastaju od santi već od lednika.

[Slika]

Od Rosovog lednika se odvaljuju masivni blokovi leda. Lednik se ovde izdiže oko 60 metara iznad nivoa mora

[Izvor]

Tui De Roy

[Slika na 20. strani]

Mladunče Vedelove foke

[Izvor]

Photo: Commander John Bortniak, NOAA Corps