Vrati se na sadržaj

Vrati se na sadržaj

Kako je sačuvana vera pod totalitarnim ugnjetavanjem

Kako je sačuvana vera pod totalitarnim ugnjetavanjem

Kako je sačuvana vera pod totalitarnim ugnjetavanjem

ISPRIČAO MIHAEL DASEVIČ

„Tamo u Nemačkoj ubijamo Jehovine svedoke. Je l’ vidiš tu pušku?“, pitao je službenik Gestapoa pokazujući na pušku u uglu. „Mogu da te probodem bajonetom, a da uopšte ne osetim krivicu.“

Imao sam samo 15 godina kada sam se suočio s ovom pretnjom, tokom nacističke okupacije moje zemlje 1942. godine.

RODIO sam se novembra 1926. u malom selu blizu Stanislava (sada Ivano-Frankivsk), koji je tada bio deo Poljske. Tokom Drugog svetskog rata, od septembra 1939. do maja 1945, naše područje je prvo okupirao Sovjetski Savez, zatim neko vreme Nemačka, i na kraju opet Rusi. Nakon rata ono je postalo deo Ukrajinske Sovjetske Socijalističke Republike, a nakon raspada Sovjetskog Saveza 1991. postalo je deo Ukrajine.

Moj otac koji je bio Poljak i majka Beloruskinja, bili su članovi Grčke katoličke crkve. A onda su nam 1939. godine dve žene koje su pripadale skupštini Jehovinih svedoka od 30 članova, iz obližnjeg sela Horihljadi, ostavile brošuricu Sveopšti rat je blizu. U njoj su bili opisani događaji koje sam mogao da vidim oko sebe. Zbog toga sam, kada je u brošurici stajalo pitanje „Koji je pravi razlog što narodi hrle u rat?“ obratio pomnu pažnju na biblijsko objašnjenje koje se nalazilo u njoj.

Rat nije bio naš jedini problem u Ukrajini. Vladala je i velika glad. Politika sovjetskog predsednika Josifa Staljina dovela je do prinudnih deportacija u Rusiju. Patnje koje sam video samo su doprinele tome da pobliže ispitam Bibliju. Zamolio sam jednog Svedoka iz Horihljadija da sa mnom proučava Bibliju.

Naše selo Odajiv i Horihljadi deli reka Dnjestar i tako sam nekoliko puta nedeljno prelazio malim čamcem to vodeno prostranstvo da bih išao na svoj biblijski studij. Baš u toj reci smo se avgusta 1941. krstili moja sestra Ana i ja, zajedno s još nekima.

Gestapo me ispituje

Nemačka okupacija je počela 1941. i uprkos tome što su nam stalno pretili da će nas kazniti, mi nismo prestali s našom hrišćanskom aktivnošću. Sledeće godine počeo sam da pionirim putujući biciklom. Nije prošlo mnogo i doživeo sam onaj nemio susret s nemačkim Gestapom koji sam spomenuo u uvodu. Evo šta se dogodilo.

Vraćajući se jednog dana iz službe, posetio sam dve suhrišćanke, majku i ćerku. Ćerkin suprug se suprotstavljao našoj veri i uporno je želeo da sazna odakle ona dobija biblijsku literaturu. Tog dana nisam samo nosio literaturu već i izveštaje službe ostalih suhrišćana. Njen muž me je video kako odlazim iz njihove kuće.

„Stani!“, viknuo je. Ščepao sam svoju torbu i potrčao.

„Stani! Lopove!“, vikao je. Radnici u polju su pomislili da sam nešto ukrao, pa su me prisilno zaustavili. Zatim me je taj čovek odveo u policijsku stanicu gde se nalazio službenik Gestapoa.

Videvši literaturu u torbi službenik je viknuo na nemačkom: „Raterford! Raterford!“ Nije mi bio potreban prevodilac da bih shvatio šta ga je uznemirilo. Ime Džozefa F. Raterforda, koji je bio predsednik Watch Tower Bible and Tract Societyja, pojavljivalo se na naslovnim stranama knjiga koje su izdavali Jehovini svedoci. Zatim me je suprug te sestre optužio da sam njen ljubavnik. Policija i službenik Gestapoa videli su da je to apsurdno, pošto je njegova žena bila toliko stara da je mogla da mi bude majka. Zatim su počeli da me ispituju.

Hteli su da znaju ko sam i odakle dolazim, a naročito to gde sam nabavio knjige. Ali to im nisam rekao. Udarili su me nekoliko puta i ismejavali, a zatim zatvorili u podrum. Ispitivali su me sledeća tri dana. Zatim su me odveli u kancelariju službenika Gestapoa gde je on pretio da će me probosti svojim bajonetom. U trenutku nisam znao da li će to stvarno učiniti. Sagnuo sam glavu i usledila je čini mi se vrlo duga tišina. Zatim je odjednom rekao: „Možeš da ideš.“

Kao što vidite, propovedanje je u to vreme bilo pravi izazov za nas, a ista stvar je bila i sa održavanjem sastanaka. Godišnji Memorijal Hristove smrti 1943. godine proslavili smo 19. aprila koristeći za to dve sobe u jednoj kući u Horihljadiju (Luka 22:19). Kada je trebalo da počnemo sa sastankom neko je povikao da se policija približava kući. Neki od nas su se sakrili u bašti, ali moja sestra Ana i još tri žene otišle su u podrum. Policija ih je pronašla i dovlačila jednu po jednu na ispitivanje. Nekoliko sati su grubo postupali s njima, a jedna od njih je bila ozbiljno povređena.

Scena sveta se menja

U leto 1944. Nemci su se povukli, a Rusi su se ponovo vratili na naše područje. Kao Jehovine sluge držali smo se istih biblijskih načela po kojima smo živeli i pod nacističkom okupacijom. Odbili smo da učestvujemo u bilo kakvim vojnim i političkim aktivnostima. Naša lojalnost tim biblijskim načelima ubrzo je stavljena na ispit (Isaija 2:4; Matej 26:52; Jovan 17:14).

Rusi su za nekoliko dana počeli da regrutuju za vojnu službu sve mlade ljude. Da bi stvari bile još teže, Rusi nisu bili jedini koji su tražili regrute. Ukrajinski partizani su prečešljavali područje tražeći mladiće koje bi odvodili u šumu i obučavali ih za borce. Zato smo mi Svedoci bili u teškom položaju, jer smo morali da dokazujemo svoju neutralnost dvema suprotnim frakcijama — Rusima i partizanima.

Ove dve grupe sukobile su se baš u našem selu, i na ulici blizu naše kuće ostavile dvojicu mrtvih partizana. Sovjetske vlasti su došle u naš dom da vide da li smo poznavali mrtve. Službenici koji su došli odlučili su da me povedu sa sobom i regrutuju me u svoju vojsku koja je formirala jedan puk poljskih vojnika. Pošto sam bio poljskog porekla, trebalo je da stupim u vojsku.

Četvorica Svedoka i ja odbili smo da se pridružimo vojsci i zato smo vozom odvedeni u Dnjepropetrovsk, grad oko 700 kilometara istočno. Kad smo objasnili da zbog naših na Bibliji temeljenih ubeđenja ne možemo služiti vojsku, stavili su nas u pritvor, dok su se protiv nas pripremale tužbe. Kada smo se pojavili na sudu, saznali smo da je državni islednik Jevrejin. U našoj odbrani, koju je ovaj islednik pažljivo slušao, objasnili smo svoja verovanja. Spomenuli smo stvari za koje smo znali da bi ga zanimale, između ostalog kako su Izraelci bili ugnjetavani i kako ih je Mojsije oslobodio iz Egipta.

Tokom meseci koji su prošli dok sud nije izrekao kaznu, stavili su nas u ćeliju zajedno s još oko 25 drugih zatvorenika. Kada su saznali da smo odbili da se pridružimo vojsci, uzviknuli su: „Vi ste naša braća!“ Međutim, ubrzo smo saznali da oni nisu bili Svedoci, već baptisti. Oni su hteli da idu u vojsku, ali su uhapšeni jer su odbili da nose oružje.

U maju 1945, dok smo još uvek bili u pritvoru u Dnjepropetrovsku, usred noći su nas probudili puškaranje i vika koji su dolazili iz baraka i sa ulica. Pitali smo se da li je to neka pobuna, bitka ili slavlje. Sledećeg jutra za doručkom čuli smo vesti iz berbernice — rat se završio! Kratko nakon toga, sud je izrekao naše kazne. Ista presuda bila je i za baptiste i za nas — deset godina u zatvoreničkim logorima.

Zatvorenički logor u Rusiji

Nas petorica Svedoka poslani smo u jedan zatvorenički logor u Rusiji. Nakon dvonedeljnog putovanja vozom, konačno smo se iskrcali u Sukhobezvodnjoje, nekih 400 kilometara od Moskve. Sukhobezvodnjoje je bio administrativni centar od 32 radna logora koja su se pružala duž železničke pruge. Svaki logor je imao na hiljade zatvorenika. Nakon šest meseci u Sukhobezvodnjoju, poslali su me u logor br. 18. Tamo su zatvorenici uglavnom bili kriminalci i politički kažnjenici.

Vlasti su nam odredile da obaramo drveće, što je bio prilično težak posao. Ponekad smo morali da se probijamo po snegu dubokom do struka, da ručnom testerom sečemo drveće, a zatim debla vučemo kroz sneg. Jednom sedmično, u nedelju nakon doručka, imao sam priliku da s drugom četvoricom Svedoka iz logora porazgovaram o nečemu iz Biblije. To su bili naši sastanci. Takođe smo u kupatilu jedanput godišnje slavili Memorijal. Kao simbol Isusove krvi koristili smo sok od kupine, jer nismo imali vino.

Osećaji izolovanosti bili su porazni. Izlivao sam srce Jehovi koji me je jačao kao što je jačao proroka Iliju kad su ga opteretila slična osećanja (1. Kraljevima 19:14, 18). Bog mi je pomogao da uvidim da nismo sami. On je zaista bio stabilan, snažan oslonac u mom životu, čak i pod tim teškim okolnostima.

U drugim logorima blizu Sukhobezvodnjoja bila je po šačica Svedoka, i s njima smo uspeli da ponekad uspostavimo kontakt preko Svedoka kome je posao dozvoljavao da posećuje sve logore. On je delovao kao posrednik, krijumčareći literaturu u logor i iz njega. Na taj način smo mogli da podelimo ono malo literature što smo imali. Kako se samo to pokazalo kao ohrabrenje!

Nazad za Ukrajinu

Zbog amnestije koju je država objavila, moja kazna je smanjena s deset na pet godina. Tako sam se aprila 1950. vratio u svoju matičnu skupštinu u Horihljadiju. Naše delo u Ukrajini je još uvek bilo pod zabranom i bilo je veoma rizično učestvovati u službi. Ali su i nagrade bile velike.

Ubrzo nakon povratka razgovarao sam s čovekom po imenu Kozak koji je živeo u selu Žabokrukiju, 20 kilometara od moje kuće. Pitao sam ga kako on i njegova porodica sastavljaju kraj s krajem. Znao sam da je radnicima u zemljoradničkim zadrugama teško da prežive, i zato sam znao da je to pitanje dobar način da započnem razgovor. Objasnio sam da je Biblija za naše vreme prorekla nestašicu hrane i ratove (Matej 24:3-14). On je hteo da sazna više. Zato sam ga ponovo posetio. Nedelju za nedeljom pešačio sam oko 40 kilometara do Žabokrukija i nazad da bih proučavao Bibliju s Kozakovom porodicom. Rizici, a da i ne spominjem vreme koje je bilo u to utrošeno, bili su zaboravljeni kada su se Kozakovi krstili avgusta 1950.

Ubrzo nakon što su se krstili, bili su odvedeni u izgnanstvo zajedno s hiljadama drugih Svedoka. Iznenada su ih početkom aprila 1951. uhapsili naoružani vojnici i — bez suđenja ili saslušanja — deportovali za Sibir. Tamo su Kozakovi i mnogi moji drugi prijatelji bili prisiljeni da zasnuju nov dom. a

U Horihljadiju je od 15 porodica Svedoka samo 4 deportovano. U drugim skupštinama, međutim, razmera deportovanih Svedoka bila je mnogo veća. Kako su ove masovne deportacije pripremane? Pa, vlasti su imale listu Svedoka i zato su mogli da uhapse veliki broj njih kad god su to želeli. Izgleda da su ove liste izrađene 1950. kada sam ja još uvek bio u zatvoru u Rusiji, pa tako mog imena nije bilo. Mesec dana ranije, marta 1951. oženio sam se Fenjom, lojalnom sluškinjom Jehove. Cela njena porodica je bila izgnana, ali je ona izbegla tu sudbinu jer se udala za mene i sada je nosila moje prezime koje nije bilo na listi.

Teški ispiti vere

Nakon deportacija, mi koji smo još uvek bili kod kuće morali smo da reorganizujemo delo. Bio sam zamoljen da se staram za skupštine sa obližnjeg područja Ivano-Frankivska gde je, čak i nakon deportacije, bilo po tridesetak Svedoka u svakoj od 15 skupština. Pošto sam bio samostalni drvodelja, imao sam fleksibilan raspored, tako da sam se jedanput mesečno tajno sastajao s braćom iz svake od tih skupštine.

Često smo se sastajali noću na groblju, jer smo bili sigurni da ćemo tu biti sami. Glavna tema razgovora bila je kako svim skupštinama obezbediti nešto od biblijske literature. Ponekad bismo dobili tekući primerak časopisa Kula stražara na poljskom ili rumunskom i prevodili ih na ukrajinski. Međutim, vlasti su nam stalno bile za petama, pokušavajući da nas pronađu i unište naše primitivne mašine za umnožavanje.

Ali naš najveći problem je bio taj što smo bili izolovani od hrišćanske braće iz drugih zemalja, kao i od braće iz Bruklina (Njujork) koja su predvodila u našoj hrišćanskoj aktivnosti. Zbog toga su naše skupštine često bile uznemiravane nejedinstvom, glasinama i spletkama. Neki Svedoci su napustili organizaciju i formirali protivničke grupe. Lažne i negativne priče kružile su čak i o onima u Bruklinu koji su preuzimali vođstvo.

Tako su mnogi od nas uvideli da naši najteži ispiti vere nisu bila progonstva protivnika već konflikti unutar skupštine. Iako su neki izabrali da više ne dele isto obožavanje s nama, naučili smo da je važno da se držimo organizacije i da čekamo na Jehovu da sredi stvari. Na sreću, većina Svedoka s našeg područja je učinila baš to. Takođe mi je drago što mogu da kažem da su mnogi koji su napustili organizaciju uvideli svoju grešku i kasnije se vratili da služe Jehovi zajedno s nama.

Čak i tokom tih teških vremena izolacije, bili smo zaposleni u javnoj službi i bili smo bogato blagoslovljeni. I kako se sve to samo isplatilo! Svaki put kad idem na skupštinski studij knjige vidim Jehovin blagoslov. Svakome od njih dvadesetak iz naše grupice članovi moje porodice pomogli su da saznaju istinu.

Moji roditelji i sestra Ana su umrli, ostajući verni Jehovi. Fenja i ja smo još uvek aktivni koliko možemo u službi Jehovi. Vreme je zaista proletelo. Tokom prošlih 30 godina, Jehovini svedoci u Ukrajini doživeli su uzbudljive događaje koje je nemoguće ispričati u ovom kratkom članku. Ali ja se sa zadovoljstvom osvrćem na dugi niz godina službe Jehovi i uveren sam da će on i dalje biti moj oslonac i podrška, jer on kaže: ’Ja sam Jehova, i ja se ne menjam‘ (Malahija 3:6).

[Fusnota]

a Vidi članke „Više od 40 godina pod komunističkom zabranom“, u Kuli stražari od 1. marta 1999. na stranama 24-9, i „Izgnani u Sibir!“ u Probudite se! od 22. aprila 1999. na stranama 20-5.

[Istaknuti tekst na 21. strani]

Hteli su da znaju ko sam i odakle sam, a naročito to gde sam nabavio knjige. Ali to im nisam rekao

[Istaknuti tekst na 22. strani]

Osećaji izolovanosti bili su porazni. Izlivao sam srce Jehovi koji me je jačao

[Slika na 20. strani]

Fenja i ja 1952.

[Slika na 23. strani]

S Fenjom danas