Vrati se na sadržaj

Vrati se na sadržaj

Moja glavna briga — ostati lojalan

Moja glavna briga — ostati lojalan

Moja glavna briga — ostati lojalan

ISPRIČAO OLEKSIJ DAVIDJUK

Bila je 1947. godina. Mesto, nekoliko kilometara od našeg sela Laskiva u Ukrajini, blizu poljske granice. Moj stariji prijatelj Stepan služio je kao kurir krijumčareći biblijsku literaturu iz Poljske u Ukrajinu. Jedne noći graničari su ga primetili, dali se u poteru i ubili ga. Dvanaest godina kasnije, Stepanova smrt dramatično je uticala na moj život, kao što ću kasnije objasniti.

U VREME kada sam se rodio, u Laskivu 1932, deset porodica iz našeg sela bile su Istraživači Biblije, kako su Jehovini svedoci tada bili poznati. Među njima su bili i moji roditelji, koji su ostavljali izvrstan primer lojalnosti Jehovi sve dok nisu umrli sredinom 1970-ih. Celog mog života, biti lojalan Bogu bila je i moja glavna briga (Psalam 18:25NW).

Godine 1939, kada je počeo Drugi svetski rat, područje u kojem smo živeli u istočnoj Poljskoj pripojeno je Sovjetskom Savezu. Pod sovjetskom upravom bili smo do juna 1941. kada su Nemci napali i okupirali naš kraj.

U školi sam tokom Drugog svetskog rata imao nekih teškoća. Deca su učila da pevaju nacionalističke pesme i učestvovala su u vojnim vežbama. U stvari, deo našeg školovanja uključivao je i učenje kako da bacamo bombe. Ali, odbio sam i da pevam patriotske pesme i da učestvujem u bilo kakvoj vojnoj obuci. Učenje da se već od malih nogu čvrsto držim svojih na Bibliji temeljenih ubeđenja, pomoglo mi je da u godinama koje su sledile ostanem lojalan Bogu.

Na području naše skupštine bilo je toliko mnogo zainteresovanih za istinu iz Biblije da su dva pionira, kako se nazivaju punovremene sluge Jehovinih svedoka, bila dodeljena našem području da pomognu oko njihovog poučavanja. Jedan od pionira, Ilja Fedorovič, i sa mnom je proučavao Bibliju i poučavao me u službi. Ilja je tokom nemačke okupacije bio deportovan i zatvoren u jedan od nacističkih koncentracionih logora, gde je i umro.

Očeva borba da ostane neutralan

Godine 1941, sovjetske vlasti su pokušale da nateraju oca da potpiše jedan dokument kojim bi obećao da će davati novac za finansiranje rata. Rekao im je da ne može da podrži nijednu stranu u ratu i da će kao sluga pravog Boga ostati neutralan. Otac je ožigosan kao neprijatelj i osuđen na četiri godine zatvora. Ali, odslužio je samo četiri dana. Zašto? Zato što je u nedelju posle njegovog zatvaranja nemačka armija okupirala područje u kojem smo živeli.

Kada su zatvorski čuvari čuli da su Nemci blizu, otvorili su vrata zatvora i pobegli. Sovjetski vojnici su napolju ubili većinu zatvorenika. Otac nije odmah otišao već je kasnije pobegao u kuću nekih prijatelja. Odatle je majci poslao poruku da mu donese njegova dokumenta koja su potvrđivala da je bio zatvoren zbog odbijanja da Sovjete podrži u ratu. Kada ih je otac pokazao nemačkim vlastima, oni su mu poštedeli život.

Nemci su želeli da znaju imena svih ljudi koji su sarađivali sa Sovjetima. Vršili su pritisak na oca da ih otkrije, ali on je odbio. Objasnio je svoj stav neutralnosti. Da je rekao bilo čije ime, taj bi bio ubijen. Tako je očeva neutralnost spasla i živote drugih ljudi koji su mu bili veoma zahvalni.

Rad u ilegali

Avgusta 1944. Sovjeti su se vratili u Ukrajinu, a maja 1945. završena je evropska faza Drugog svetskog rata. Posle toga, takozvana Gvozdena zavesa je nas u Sovjetskom Savezu držala odsečenima od ostatka sveta. Čak je i održavanje kontakta s Jehovinim svedocima preko granice u Poljskoj bilo teško. Hrabri Svedoci bi krišom prešli granicu i vratili se s nekoliko dragocenih časopisa Kula stražara. Pošto je granica od našeg doma u Laskivu bila udaljena samo osam kilometara, slušao sam o opasnostima s kojima su se suočavali ovi kuriri.

Na primer, jedan Svedok po imenu Silvester, dva puta je otišao preko i oba puta se vratio bez problema. Ali, prilikom trećeg prelaska, primetila ga je granična patrola i psi čuvari. Vojnici su vikali za njim da stane, ali Silvester je trčao da spasi život. Jedina šansa da umakne psima bila je da uleti u obližnje jezero. Celu noć je proveo krijući se u visokoj travi, u vodi koja mu je dopirala do vrata. Konačno, kada je patrola odustala od potrage, Silvester se iscrpljen doteturao kući.

Kao što sam ranije spomenuo, Silvesterov nećak Stepan bio je ubijen dok je pokušavao da pređe granicu. Uprkos tome, bilo je važno da i dalje održavamo kontakt s Jehovinim narodom. Zahvaljujući naporima hrabrih kurira, dobijali smo duhovnu hranu i korisna uputstva.

Sledeće godine, 1948, krstio sam se jedne noći u jezercetu blizu naše kuće. Oni koje je trebalo krstiti okupili su se u našoj kući, ali pošto je bilo mračno i sve se odigralo u najvećoj tajnosti nisam ni znao ko su oni. Mi, kandidati za krštenje, nismo pričali jedni s drugima. Ne znam ko je održao govor za krštenje, ko mi je dok smo stajali blizu jezera postavio pitanja za krštenje, niti ko me je krstio. Kada sam godinama kasnije s jednim dobrim prijateljem obnavljao sećanja, otkrili smo da smo obojica bili među onima koji su se krstili te noći!

Godine 1949, Svedoci u Ukrajini su primili jedno pismo iz Bruklina koje ih je ohrabrilo da Moskvi podnesu molbu za priznanje dela propovedanja u Sovjetskom Savezu. Sledeći to uputstvo, preko ministra unutrašnjih poslova upućena je molba Prezidijumu Vrhovnog Sovjeta SSSR-a. Posle toga su Mikola Pjatoha i Ilja Babijčuk bili zamoljeni da odu u Moskvu da bi dobili vladin odgovor na našu molbu. Oni su se složili i tog leta su otputovali u Moskvu.

Zvaničnik koji je primio ovu delegaciju slušao je dok su iznosili biblijski razlog za naše delo. Objasnili su da se naše delo vrši kao ispunjenje Isusovog proročanstva da će se ’dobra vest o kraljevstvu propovedati po celoj nastanjenoj zemlji za svedočanstvo svim nacijama‘ (Matej 24:14). Međutim, zvaničnik je rekao da nas država nikada neće zakonski priznati.

Svedoci su se vratili kući i otišli u ukrajinsku prestonicu Kijev da bi ovde u Ukrajini dobili zakonsko priznanje za naše delo. Vlasti su ponovo odbile zahtev. Rekli su da Jehovine svedoke niko neće dirati samo ako budu podržavali državu. Takođe su rekli da Svedoci moraju da služe vojsku i da učestvuju na izborima. Naš stav neutralnosti je ponovo objašnjen, naime, da oponašajući našeg Gospodara, Isusa Hrista, mi ne smemo biti deo sveta (Jovan 17:14-16).

Ubrzo posle toga, braća Pjatoha i Babijčuk bili su uhapšeni, optuženi i osuđeni na po 25 godina zatvora. Otprilike u to vreme, 1950, vlast je odvela mnoge Svedoke, uključujući i mog oca. Osuđen je na 25 godina zatvora i poslat u Habarovsk, u najistočniji deo Sovjetskog Saveza udaljen skoro 7 000 kilometara!

Prognani u Sibir

Zatim je aprila 1951. Sovjetski Savez zadao organizovani udarac Svedocima u svojim zapadnim republikama, sada poznatim kao Letonija, Estonija, Litvanija, Moldavija, Belorusija i Ukrajina. Tokom tog meseca, nas oko 7 000, uključujući i majku i mene, bilo je poslato u izgnanstvo u Sibir. Vojnici su jednostavno došli u našu kuću tokom noći i odveli nas na železničku stanicu. Tamo smo bili zaključani u vagone za stoku — oko 50 u svaki vagon — i posle više od dve nedelje bili smo iskrcani u mestu zvanom Calari, koje je blizu Bajkalskog jezera u oblasti Irkutsk.

Dok sam tako stajao na snegu, pod udarima ledenog vetra i okružen naoružanim vojnicima, pitao sam se šta nas čeka. Kako ću ovde uspeti da ostanem lojalan Jehovi? Počeli smo da pevamo pesme Kraljevstva da ne bi mislili na hladnoću. Zatim su došli upravnici lokalnih državnih preduzeća. Nekima su trebali muškarci za težak fizički rad, dok su drugi hteli žene za poslove kao što je briga oko stoke. Majka i ja smo odvedeni na gradilište hidroelektrane Tagnjinjskaja.

Kada smo stigli, videli smo redove drvenih baraka, smeštaj za izgnanike. Ja sam radio kao traktorista i električar, a majka je radila na farmi. Zvanično smo se vodili kao prognanici, a ne kao zatvorenici. Zbog toga smo bili slobodni da se krećemo na manjoj udaljenosti od elektrane, mada nam je bilo zabranjeno da idemo u susedno naselje koje je bilo udaljeno oko 50 kilometara. Vlasti su nas prisiljavale da potpišemo izjavu da ćemo ovde ostati zauvek. Meni, jednom 19-godišnjaku, to je zvučalo kao užasno mnogo vremena, tako da sam odbio da potpišem. Pa ipak, tu smo ostali 15 godina.

Tamo u Sibiru, poljska granica više nije bila samo 8 kilometara od nas, već preko 6 000! Mi Svedoci učinili smo sve što smo mogli da se ponovo organizujemo u skupštine i naimenovali smo ljude koji će predvoditi. U početku nismo imali biblijsku literaturu osim nekoliko članaka koje su neki Svedoci iz Ukrajine uspeli da ponesu sa sobom. Njih smo ručno umnožavali i delili ih među sobom.

Ubrzo smo počeli da održavamo sastanke. Pošto su mnogi od nas živeli u barakama, sastajali smo se uglavnom uveče. Naša skupština se sastojala od oko 50 ljudi, a meni je bilo dodeljeno da vodim Teokratsku školu službe. U našoj skupštini je bilo malo muškaraca, tako da su i žene imale učeničke govore, što je 1958. godine uvedeno u skupštine Jehovinih svedoka i na drugim mestima. Svi su ozbiljno shvatali svoje zadatke, gledajući na školu kao na način da hvale Jehovu i da hrabre druge u skupštini.

Naša služba je blagoslovljena

Pošto smo barake delili s ljudima koji nisu bili Svedoci, teško da je prošao ijedan dan, a da s drugima nismo razgovarali o našoj veri, iako je to bilo strogo zabranjeno. Uslovi su se poboljšali kada je 1953. umro sovjetski premijer, Josif Staljin. Dozvoljeno nam je da otvorenije razgovaramo s drugima o našim biblijskim verovanjima. Putem dopisivanja s prijateljima iz Ukrajine, saznali smo gde još ima Svedoka u našem području i s njima smo stupili u kontakt. To nam je omogućilo da naše skupštine organizujemo u pokrajine.

Godine 1954, oženio sam se Olgom, koja je takođe bila prognana iz Ukrajine. Ona mi je tokom godina moje službe Jehovi bila velika podrška. Stepan koji je ubijen 1947. na granici između Ukrajine i Poljske, bio je Olgin brat. Kasnije nam se rodila ćerka Valentina.

Olga i ja smo se radovali mnogim blagoslovima naše hrišćanske službe u Sibiru. Na primer, sreli smo Georga, vođu jedne baptističke grupe. Redovno smo ga posećivali i s njim proučavali bilo koje izdanje Kule stražare koje smo imali. Georg je ubrzo počeo da shvata da je ono što Jehovine sluge propovedaju iz Biblije istina. Počeli smo da proučavamo i s nekoliko njegovih prijatelja koji su bili baptisti. Kako smo samo bili uzbuđeni kada su se Georg i nekoliko njegovih prijatelja krstili i postali naša duhovna braća!

Godine 1956, naimenovan sam za putujućeg nadglednika, što je zahtevalo da svake sedmice posetim po jednu skupštinu u našem području. Radio bih ceo dan i uveče bih seo na moj motocikl da bih se sastao sa skupštinom. Rano sledećeg jutra bih se vratio i išao na posao. Mihajlo Serdinski, koji je bio određen da mi pomaže u putujućem delu, poginuo je 1958. u saobraćajnoj nesreći. Poginuo je u sredu, ali sahranu smo odložili do nedelje, kako bismo što većem broju Svedoka omogućili da prisustvuju.

Kada je velika grupa nas pošla ka groblju, za nama su krenuli članovi Državne bezbednosti. Izneti govor o našoj biblijskoj nadi u uskrsenje značilo je izložiti se riziku da budem uhapšen. Ali bio sam podstaknut da govorim o Mihajlu i njegovim divnim budućim izgledima. Iako sam koristio Bibliju, Državna bezbednost me nije uhapsila. Očigledno su mislili da od toga ne bi imali neke koristi, a i inače sam im bio dobro poznat pošto sam bio „gost“ koga su u svojoj komandi često ispitivali.

Izdati od doušnika

Godine 1959. Državna bezbednost je uhapsila 12 Svedoka koji su predvodili u delu propovedanja. Nekoliko drugih je bilo pozvano na saslušanje, među kojima sam bio i ja. Kada sam došao na red da budem saslušan, prenerazio sam se kada sam čuo agente kako iznose poverljive detalje o našem delu. Kako su mogli da znaju te stvari? Očigledno je postojao doušnik, neko ko je mnogo znao o nama, a ko je u isto vreme radio za državu.

Onih 12 uhapšenih bili su u ćelijama koje su bile jedna do druge i složili su se da vlastima više neće reći ni jednu jedinu reč. Doušnik bi tako morao da se pojavi na suđenju da bi svedočio protiv njih. Iako nisam bio optužen otišao sam u sudnicu da vidim šta će se desiti. Sudija je postavljao pitanja, a njih 12 nisu odgovarali. Zatim je Svedok po imenu Konstantin Poliščuk, koga sam poznavao godinama, svedočio protiv njih 12. Suđenje se završilo tako što su neki Svedoci dobili zatvorske kazne. Na ulici ispred zgrade suda, naleteo sam na Poliščuka.

„Zašto si nas izdao?“, pitao sam.

„Zato što više ne verujem“, odgovorio je.

„U šta više ne veruješ?“, pitao sam.

„Jednostavno više ne mogu da verujem u Bibliju“, odgovorio je.

Poliščuk je i mene mogao da izda, ali kada je svedočio nije spomenuo moje ime. Pitao sam ga zašto nije.

„Ne želim da odeš u zatvor“, objasnio je. „Još uvek se osećam krivim zbog brata tvoje žene, Stepana. Ja sam odgovoran za to što je poslat preko granice one noći kada je ubijen. Zaista mi je žao zbog toga.“

Njegove reči su me zaprepastile. Koliko mu se savest izopačila! Osećao je grižu savesti zbog Stepanove smrti, a ipak je sada izdao Jehovine sluge. Poliščuka nikada više nisam video. Umro je posle nekoliko meseci. To što sam video kako je neko kome sam godinama verovao izdao našu braću, na meni je ostavilo duboke emocionalne ožiljke. Ali, ovo iskustvo me je naučilo jednoj vrednoj lekciji: Poliščuk je bio nelojalan zato što je prestao da čita Bibliju i da joj veruje.

Sigurno je da moramo držati na umu ovu lekciju: ako mislimo da ostanemo lojalni Jehovi, moramo redovno da proučavamo Sveto pismo. Biblija kaže: „Srce svoje čuvaj, jer su u njemu izvori života.“ Štaviše, apostol Pavle je rekao hrišćanima da se čuvaju. Zašto? „Da se u kome od vas ne razvije zlo srce koje nema vere, pa da odstupi od živog Boga“ (Poslovice 4:23; Jevrejima 3:12).

Povratak u Ukrajinu

Kada je 1966. našem izgnanstvu u Sibiru došao kraj, Olga i ja smo se vratili u Ukrajinu, u grad Sokal, udaljen oko 50 kilometara od Lavova. Imali smo mnogo toga da radimo, pošto je u Sokalu i u obližnjim gradovima Červonogradu i Sosnivci, bilo samo 34 Svedoka. Danas ovde ima 11 skupština!

Olga je ostala verna do svoje smrti 1993. Tri godine kasnije oženio sam se Lidijom i ona mi je od tada velika podrška. Pored toga, moja ćerka Valentina i njena porodica su revne Jehovine sluge i takođe su mi izvor ohrabrenja. Međutim, najveću radost mi još uvek pričinjava to što sam ostao lojalan Jehovi, Bogu koji postupa s lojalnošću (2. Samuilova 22:26NW).

Oleksij Davidjuk je umro lojalan Jehovi 18. februara 2000, dok je ovaj članak bio u pripremi za objavljivanje

[Slika na 20. strani]

Naša skupština koja se okupljala u barakama u istočnom Sibiru 1952.

[Slika na 23. strani]

Naša Teokratska škola službe 1953.

[Slika na 23. strani]

Sahrana Mihajla Serdinskog 1958.

[Slika na 24. strani]

S mojom ženom Lidijom