Vrati se na sadržaj

Vrati se na sadržaj

Deca zaslužuju da budu željena i voljena

Deca zaslužuju da budu željena i voljena

Deca zaslužuju da budu željena i voljena

„PRUŽITE malo ljubavi detetu i dobićete za uzvrat mnogo više.“ Napisao je to engleski pisac i kritičar iz 19. veka Džon Raskin. Verovatno će se većina roditelja složiti s tim da decu vredi voleti ne samo zbog toga što ona uzvraćaju tu ljubav već, što je još važnije, zbog toga što ljubav pozitivno utiče na samu decu.

Na primer, knjiga Love and Its Place in Nature zapazila je da bez ljubavi „deca mogu umreti“. A poznati britanski antropolog Ešli Montagju, otišao je još dalje rekavši: „Nevoljeno dete se u biohemijskom, fiziološkom i psihološkom smislu mnogo razlikuje od deteta koje je voljeno. Ono se čak i drugačije razvija.“

Novine Toronto Star izveštavaju o jednoj studiji koja je došla do sličnih zaključaka. Tu se kaže: „Deca koja odrastaju bez redovnog grljenja, milovanja ili maženja... imaju nenormalno visok nivo hormona stresa.“ Zaista, fizičko zanemarivanje tokom ranog detinjstva „može imati ozbiljne dugoročne posledice po učenje i pamćenje“.

Ovi nalazi ističu potrebu za fizičkom prisutnošću roditelja. Kako bi se inače razvile čvrste veze između roditelja i deteta? Nažalost, čak i u bogatim delovima sveta postoji sklonost da se potrebe deteta podmiruju nezavisno od njegovih roditelja. Deca se šalju daleko u školu, na veronauku, na posao, na letovanje, daje im se novac i šalju se negde na rekreaciju. Pošto su udaljeni od jezgra porodice, i takoreći kruže po orbiti na izvesnom rastojanju, razumljivo je što milioni dece osećaju — pa makar i samo podsvesno — da su zanemarena, neželjena i nevoljena, okružena neprijateljskim svetom odraslih. Ova preovladavajuća osećanja kod dece mogu biti jedan od razloga zbog čega je oko 3 000 berlinske dece prepušteno ulici. Tipičan primer je Mika, koji je rekao: „Niko me više ne želi.“ Slično njemu, jedan devetogodišnji dečak iz Nemačke se jadao: „Više bih voleo da sam naš pas.“

Maltretiranje dece poprima mnoge oblike

Zanemarivanje dece jeste jedan oblik maltretiranja koji pokazuje nedostatak, kako Biblija kaže, „prirodne naklonosti“ (Rimljanima 1:31; 2. Timoteju 3:3). A to može voditi do još gorih oblika maltretiranja. Na primer, od 1979. godine koja je bila Međunarodna godina deteta, mnogo pažnje se obraća problemima fizičkog maltretiranja i seksualnog zlostavljanja dece. Naravno, teško je doći do tačnih statističkih podataka i oni se razlikuju od mesta do mesta. Ali nema sumnje da se ožiljci koje seksualno zlostavljana deca nose i kad odrastu teško mogu izbrisati.

Bez obzira koji je oblik maltretiranja u pitanju, on deci prenosi poruku da su nevoljena i neželjena. A izgleda da je taj problem sve veći. Prema nemačkim novinama Die Welt, „sve više i više dece izrasta u socijalne bogalje“. Ove novine još kažu: „Deci nedostaje toplina porodičnog gnezda. Prema rečima [Gerta Romike, direktora dečjeg savetovališta u Hamburgu], emocionalna veza između dece i roditelja je oslabila ili nikad nije ni bila na prvom mestu. Ta deca se osećaju zanemareno, a njihova želja za sigurnošću ostaje nezadovoljena.“

Deca kojoj je uskraćeno pravo da budu željena i voljena mogu postati ozlojeđena, iskaljujući svoje nezadovoljstvo na onima koji su ih zanemarili ili možda čak i na celo društvo. Pre najmanje jednu deceniju, izveštaj jedne kanadske operativne grupe istakao je potrebu da se odmah nešto učini kako ne bi bila izgubljena cela generacija onih „koji misle da društvo ne brine o njima“.

Nevoljeni i neželjeni mladi mogu doći u iskušenje da pobegnu od kuće kako bi izbegli probleme, a u stvari upadaju u još veće u gradovima prepunim kriminala, droge i nemorala. Zapravo, policija je pre više od 20 godina procenila da na području samo jednog američkog velegrada živi 20 000 odbegle dece ispod 16 godina. Za tu decu je rečeno da su „proizvod razorenih porodica i brutalnog ponašanja roditelja alkoholičara ili zavisnika od droge. Oni postaju uličari, prodajući svoje telo da bi preživeli, a zatim, podnoseći batine od svojih podvodača i lišeni samopoštovanja, žive u strahu od odmazde ukoliko pokušaju da napuste mafiju.“ Nažalost, uprkos iskrenim naporima da se promeni ovo bedno stanje, ono i dalje postoji.

Deca koja odrastaju u prethodno opisanim okolnostima razvijaju se u neuravnotežene odrasle osobe, koje često nisu sposobne da svoju decu odgajaju kako treba. Pošto su i sami neželjeni i nevoljeni, oni kasnije rađaju još takvih kao što su oni — decu koja se osećaju neželjeno i nevoljeno. Jedan nemački političar je to ovako sažeo: „Deca bez ljubavi postaju odrasle osobe pune mržnje.“

Naravno, milioni roditelja čine sve što mogu da bi uverili svoju decu da su željena i voljena. Ne samo što im to govore već to i dokazuju brinući se s puno ljubavi o njima i poklanjajuću svakom detetu ličnu pažnju koju zaslužuje. Uprkos tome, problemi i dalje postoje — oni očigledno prevazilaze sposobnosti samih roditelja da ih reše. Na primer, u nekim delovima sveta manjkavi ekonomski i politički sistemi ne obezbeđuju deci adekvatnu zdravstvenu negu, odgovarajuće obrazovanje i dovoljno hrane, kao i zaštitu od pošasti dečjeg rada i bednih životnih uslova. I vrlo često ove uslove pogoršavaju pohlepa, korumpiranost, sebičnost i bezobzirnost odraslih.

Kofi Anan, generalni sekretar Ujedinjenih nacija, spomenuo je neke ozbiljne probleme s kojima se deca danas suočavaju, napisavši: „Milioni dece i dalje podnose užasnu surovost siromaštva; stotine hiljada njih pati usled sukoba i ekonomskog haosa; desetine hiljada je osakaćeno u ratovima; još više njih je zbog side ostalo bez roditelja ili je umrlo od nje.“

Ali nije sve tako crno! Organizacije Ujedinjenih nacija kao što su Međunarodni fond Ujedinjenih nacija za pomoć deci (Unicef) i Svetska zdravstvena organizacija (SZO) baš se trude da poboljšaju sudbinu dece. Anan je zapazio: „Više dece se rađa zdravo i više njih je zaštićeno od zaraze; više njih ume da čita i piše; više njih slobodno uče, igraju se i jednostavno žive kao deca; sve to je više nego što se pre manje od decenije mislilo da će biti moguće.“ Pa ipak, on upozorava: „Ovo nije vreme da ostanemo na tome što smo već postigli.“

Deca koja zaslužuju posebnu pažnju

Neka deca zaslužuju posebnu pažnju. Početkom 1960-ih, svet je bio potresen izveštajima iz više od deset zemalja o rođenju na hiljade takozvane talidomidne dece. Kada su trudnice koristile talidomid pilule za umirenje i spavanje to je imalo nepredviđeno dejstvo koje je dovelo do toga da su rađale decu sa zakržljalim udovima ili potpuno bez njih. Ruke i noge su često bile male poput peraja.

Četiri decenije kasnije, krivac za to što su neka deca osakaćena jesu kopnene mine. a Prema nekim procenama između 60 i 110 miliona neaktiviranih mina nalazi se svuda po svetu. Negde oko 26 000 osoba je ubijeno ili osakaćeno — a među njima i mnoga deca. Od 1997, kada je Džodi Vilijams dobila Nobelovu nagradu za kampanju koju je vodila da bi se zabranilo korišćenje kopnenih mina, mnogo pažnje je posvećeno ovom problemu. Ali minska polja još uvek postoje. U vezi s naporima da se svet oslobodi kopnenih mina jedan nemački političar je rekao: „To je kao da pokušavate da kašičicom ispraznite kadu s vodom dok je slavina odvrnuta.“

Još jedna grupa kojoj je potrebna posebna pažnja jesu deca bez roditelja. Jehova Bog, Stvoritelj čoveka, nameravao je da deca odrastaju uz pažnju punu ljubavi i od majke i od oca. Detetu su potrebni uravnoteženi roditelji i ono zaslužuje takve roditelje.

Sirotišta i agencije za usvajanje nastoje da obraćaju pažnju na potrebe dece bez oba roditelja. Nažalost, neka od te društveno zapostavljene dece kojoj je očajnički potrebno da ih neko usvoji jesu baš ona koja bivaju najčešće odbačena — a to su bolesna deca, deca s poremećajima u učenju, fizički onesposobljena deca ili deca čiji su roditelji stranci.

Osnivaju se organizacije koje podstiču pojedince da redovno prilažu novac te tako „usvoje“ dete koje živi u nekoj manje razvijenoj zemlji. Priloženi novac se koristi za obrazovanje deteta ili za zadovoljavanje njegovih osnovnih potreba. Ukoliko se to želi, mogu se čak slati slike i pisma kako bi se ojačala veza. Premda je od koristi, ovo je daleko od idealnog rešenja.

Još jedan interesantan primer onoga što je učinjeno da bi se pomoglo deci bez roditelja jeste jedan pokret koji je 1999. proslavio pola veka svog delovanja.

SOS Dečja sela

Herman Gmajner je 1949. u Imstu u Austriji, osnovao, kako je on to nazvao, SOS Dečje selo. Od ovih malih početaka njegova organizacija se proširila i obuhvata približno 1 500 takvih sela i sličnih institucija u 131 afričkoj, američkoj, azijskoj i evropskoj zemlji.

Gmajner je svoj poduhvat zasnovao na četiri vodeća načela — postojanje majke, braće i sestara, doma i sela. „Majka“ čini osnovu jedne „porodice“ s petoro ili šestoro dece — a možda i više. Ona živi s njima i trudi se da im pruža ljubav i pažnju kakva se očekuje od prave majke. Deca ostaju zajedno u istoj „porodici“ i sa istom „majkom“ sve dok ne dođe vreme da napuste „dom“. „Porodicu“ sačinjavaju deca različitog uzrasta. Pošto imaju i stariju i mlađu „braću“ i „sestre“, deca uče da brinu jedni o drugima, što im pomaže da ne postanu egocentrična. Cilj je da deca koja se pripajaju „porodici“ budu što mlađa. Rođena braća i sestre se uvek ostavljaju zajedno u istoj „porodici“.

Sela su sastavljena od oko 15 „porodica“ i svaka živi u svojoj kući. Sva deca se uče da pomažu „majci“ u obavljanju neophodnih kućnih poslova. Premda možda nedostaje otac, učinjene su pripreme da jedna muška osoba pruža podršku, očinski savet i da primenjuje neophodnu disciplinu. Deca pohađaju školu u tom mestu. Svaka „porodica“ dobija određenu mesečnu nadoknadu za pokrivanje troškova. Hranu i odeću kupuju sami. Cilj je da se deca upoznaju s tipičnim porodičnim životom, sa svim problemima i radostima koje on donosi, tako što će im se omogućiti da vode, koliko je to moguće, jedan normalan život. To ih priprema da kada odrastu osnuju sopstvenu porodicu.

Još uvek se traga za idealnim rešenjem

Agencije za usvajanje, sirotišta, SOS Dečja sela, Unicef i slične organizacije ili grupe služe u korisne svrhe kada nastoje da pružaju podršku društveno zapostavljenoj deci. Ali niko od njih ne može poreći činjenicu da su neki ljudi društveno zapostavljeni. Oni, koliko god to želeli, ne mogu osakaćenom detetu dati zdrave udove, aktivirati um mentalno zaostalog deteta, ponovo sjediniti dete s njegovim razdvojenim ili razvedenim roditeljima ili vratiti ga u zagrljaj njegovog pokojnog roditelja.

Premda pokušavaju, ljudi jednostavno ne mogu pružiti idealno rešenje za probleme dece. Ali oni će biti rešeni! Da, i to verovatno brže nego što mislite. Ali kako?

[Fusnota]

a Vidite seriju članaka „Kopnene mine — šta se može uraditi?“ u izdanju od 8. maja 2000.

[Slike na stranama 8, 9]

Detetu treba ljubav oba roditelja i ono je zaslužuje