Vrati se na sadržaj

Vrati se na sadržaj

Suočavanje s posledicama

Suočavanje s posledicama

Suočavanje s posledicama

„PEŠAČIMO JOŠ OD JUTROS. BEŽIMO DA BISMO SPASLI ŽIVOT. NEMA VODE, NEMA HRANE. SVE KUĆE SU UNIŠTENE“ (HARDŽIVAN, PREŽIVELI IZ ZEMLJOTRESA MAGNITUDE OD 7,9 JEDINICA RIHTEROVE SKALE U INDIJI).

ZASTRAŠUJUĆE je doživeti žestinu zemljotresa. „Knjige koje stoje na dva i po metra visokom drvenom ormaru iza mog kreveta letele su na sve strane“, priseća se jedna žena koja je preživela zemljotres na Tajvanu 1999. ’Nova kaciga koju sam kupila pošto vozim motocikl, sletela je sa ormara i pala na krevet pored moje glave. Ironično je‘, dodaje ona, ’što je mogla da me ubije.‘

Posle preživljavanja

Doživeti zemljotres je nešto zastrašujuće, ali preživeti ga jeste tek početak. U satima koji slede, spasioci hrabro pokušavaju da pronađu povređene i pomognu im. Često to rade pod pretnjom od novih potresa. „Moramo da budemo jako pažljivi“, rekao je jedan čovek koji je učestvovao u kopanju kroz planinu zemlje koja je posle nedavnog zemljotresa u Salvadoru zatrpala kraj u kome je živeo. „Ako se tlo iznenada ponovo pomeri, ostatak ovog brda mogao bi da se sruši.“

Ponekad pojedinci ispoljavaju izvanrednu samopožrtvovanost u nastojanju da dođu do žrtava. Na primer, kada se početkom 2001. u Indiji dogodio veliki zemljotres, Manu, jedan stariji čovek koji sada živi u Sjedinjenim Državama, vratio se u svoju domovinu. „Moram da idem“, rekao je, „ne samo da bih pomogao svojoj porodici, već svakome ko je pogođen.“ Manu je utvrdio da su uslovi u regionima koje je posetio jako loši. Pa ipak, on je zapazio: „Hrabrost koju ljudi pokazuju je zapanjujuća.“ Jedan novinar je napisao: „Ne znam nikoga od mojih poznanika koji nisu dali šta god su mogli — dnevnu, sedmičnu ili mesečnu zaradu, deo svoje ušteđevine ili šta god su mogli samo da bi pomogli.“

Naravno, jedno je raščistiti krš i pomoći povređenima, a sasvim je nešto drugo povratiti osećaj normalnosti u živote koji su se za nekoliko trenutaka užasa potpuno preokrenuli. Osmotrite Delores, jednu ženu koja je u potresu u Salvadoru izgubila kuću. „Ovo je gore od rata“, kaže ona. „Tada smo bar imali krov nad glavom.“

Kao što je spomenuto u uvodnom članku, ponekad nije izuzetno potrebna samo materijalna pomoć, već i emocionalna podrška. Na primer, kada je početkom 1999. jedan zemljotres paralisao Armeniju, grad na zapadu Kolumbije, više od hiljadu ljudi je izgubilo život, a mnogi drugi su bili šokirani i očajni. Psihijatar Roberto Estefan, čija je zgrada u kojoj je stanovao uništena u ovoj katastrofi, rekao je: „Gde god se okrenete, ljudi mole za pomoć. Izađem da kupim hamburger i većina ljudi koji me pozdrave traže trenutak da mi ispričaju o svojoj nesanici i tuzi.“

Kao što dr Estefan dobro zna, emocionalne posledice zemljotresa mogu biti razorne. Jedna žena koja se dobrovoljno prijavila da pomogne u izgradnji logora za pružanje pomoći, zapazila je da neki ljudi koji imaju zaposlenje ne idu na posao, jer veruju da će uskoro umreti.

Pružanje nade usred očaja

Kada dođe do ovakvih kriza, Jehovini svedoci se trude da pomognu preživelima ne samo fizički već duhovno i emocionalno. Na primer, odmah nakon ranije spomenutog zemljotresa u Kolumbiji, tamošnja podružnica Jehovinih svedoka je organizovala lokalni odbor za pružanje hitne pomoći. Hiljade Svedoka iz svih delova te zemlje dobrovoljno je dalo hranu i novac. Ubrzo je u pogođeno područje poslato oko 70 tona hrane.

Često je duhovna podrška najvažnija. Jednog jutra posle zemljotresa u Kolumbiji, jedna Jehovina svedokinja je primetila jednu jako utučenu ženu kako tumara ulicom opustošenog grada Armenije. Prišla je toj ženi i ponudila joj traktat Ima li nade za naše mrtve? a

Žena je odnela traktat kući i pažljivo ga pročitala. Kada je sledeći put jedna Jehovina svedokinja došla na njena vrata, ta žena je osetila potrebu da ispriča svoju priču. Ispostavilo se da je zemljotres uništio nekoliko kuća koje je posedovala u tom gradu, a koje su joj obezbeđivale dobar prihod. Sada je bila siromašna. Ali to nije bilo sve. Tokom zemljotresa srušila se kuća u kojoj je živela sa svojim 25-godišnjim sinom i ubila ga. Žena je rekla Svedokinji da je religija nikada ranije nije zanimala, ali da sada ima mnogo pitanja. Traktat joj je dao pravu nadu. Ubrzo je bio započet biblijski studij.

Jehovini svedoci su uvereni da će doći vreme kada čovečanstvu više neće pretiti opasnost od prirodnih katastrofa, uključujući i zemljotrese. Sledeći članak će objasniti zašto.

[Fusnota]

a Objavili Jehovini svedoci.

[Okvir na 6. strani]

BUDITE SPREMNI!

◼Pobrinite se da bojleri budu dobro pričvršćeni i da su teški predmeti ili na podu ili na nižim policama.

◼ Naučite članove porodice kako da isključe dovod struje, gasa i vode.

◼ Pobrinite se da u kući imate aparat za gašenje požara i komplet za prvu pomoć.

◼ Neka vam pri ruci budu tranzistor i nove baterije.

◼ Održite jednu porodičnu vežbu i istaknite potrebu da se (1) ostane smiren, (2) isključe šporeti i grejna tela, (3) stoji na prolazu od vrata ili da se bude ispod stola i (4) bude dalje od prozora, ogledala i dimnjaka.

[Okvir/Slika na 7. strani]

ZEMLJOTRESI U IZRAELU

Izrael ima „najduži i najredovniji istorijski zapis o zemljotresima na licu zemlje“, piše profesor Amos Nur. To je zbog toga što deo Velike rasedne doline — deo raseda između sredozemnih i arapskih ploča — prolazi baš kroz Izrael, od severa ka jugu.

Interesantno je što neki arheolozi veruju da su drevni graditelji koristili posebnu tehniku kako bi smanjili štetu koja nastaje usled zemljotresa. To se slaže s biblijskim opisom Solomonovog građevinskog programa: „Veliko dvorište imaše sve unaokolo tri reda tesanoga kamena i jedan red kedrovih greda kao i unutrašnji trem doma Jehovinog i kao i trem doma“ (1. Kraljevima 6:36; 7:12, kurziv naš). Dokazi za ovu tehniku ugrađivanja drvenih greda u kamenu konstrukciju pronađeni su na raznim mestima — uključujući i kapiju kod Megida, za koju se misli da potiče iz vremena Solomona ili nešto ranije. Izučavalac David M. Rol veruje da su te grede bile „ugrađene u pokušaju da se građevina zaštiti od oštećenja koja bi nastala usled zemljotresa“.

[Slika]

Ruševine nakon zemljotresa u Bej Sanu, u Izraelu

[Okvir/Slike na 8. strani]

DVA MINUTA UŽASA — PRIČA JEDNOG PREŽIVELOG

U Ahmadabadu, u Indiji, naša porodica se pripremala za svadbu kod jedne rođake. Dana 26. januara 2001, umesto sata probudio me jak potres. Čuo sam kako se metalni ormari pomeraju tamo-amo i tada sam shvatio da nešto nije u redu. Moj stric je vikao: „Napolje iz kuće!“ Kad smo izašli, mogli smo da vidimo kako se kuća ljulja. Činilo se kao da će to trajati čitavu večnost. U stvari, potresi su trajali samo dva minuta.

Šok je bio prevelik, jer se sve desilo tako brzo. Proverili smo da li su svi članovi naše porodice dobro. Zbog prekida telefonskih veza i nestanka struje nismo mogli odmah da utvrdimo kako su naši rođaci iz okolnih gradova. Posle sat vremena neizvesnosti, saznali smo da su dobro. Nisu svi bili te sreće. Na primer, u Ahmadabadu se srušilo više od stotinu zgrada i više od 500 ljudi je izgubilo život.

Sledećih nedelja svi su bili u strahu. Ljudi su svake noći odlazili na spavanje strahujući od još jednog potresa koji se predviđao. Oporavak je tekao sporo i mnogi su ostali bez krova nad glavom. Sve je to bilo zbog jednog zemljotresa koji je trajao svega dva minuta, ali koji će u našem sećanju ostati zauvek. (Ispričao Samir Saraja.)

[Slika na stranama 6, 7]

Čovek koji je preživeo zemljotres koji je u januaru 2001. pogodio Indiju, drži sliku svoje majke koja je poginula i koja je kremirana

[Izvor]

© Randolph Langenbach/UNESCO (www.conservationtech.com)