Vrati se na sadržaj

Vrati se na sadržaj

Zašto ljudi napuštaju tradicionalne religije?

Zašto ljudi napuštaju tradicionalne religije?

Zašto ljudi napuštaju tradicionalne religije?

RELIGIJE KOJE TVRDE da svoja učenja temelje na učenjima Isusa Hrista imaju oko 1,7 milijardi pristalica. Hrišćanska religija se smatra najvećom religijom, čak brojnijom i od popularnih religija kao što su budizam, hinduizam i islam. Međutim, izveštaji pokazuju da u mnogim zemljama u kojima se ispoveda hrišćanstvo, hrišćanska religija gubi svoju moć nad masama.

Ljudi iz svih slojeva društva napuštaju crkve. Ronald F. Inglhart, istraživač sa Univerziteta u Mičigenu i direktor projekta Analiza svetskih vrednosti, rekao je da u razvijenim zemljama uloga religije bledi. Časopis Bible Review ga je citirao gde kaže: „Ne samo što je opala sedmična posećenost crkava, već sada latinoameričke zemlje šalju misionare da spasavaju duše svojih nekadašnjih kolonizatora.“ On tvrdi da je „kolaps religija“ naročito uočljiv u nekim zemljama severne Evrope. U Norveškoj i Danskoj samo 5 posto stanovništva redovno odlazi u crkvu. U Švedskoj taj broj iznosi samo 4 posto, a u Rusiji 2 posto.

Izveštaji iz Nemačke pokazuju da je između 1984. i 1993. broj registrovanih katolika koji redovno odlaze u crkvu opao sa 25,3 posto na 19 posto. Do 1992, samo 4 posto protestanata je redovno odlazilo na nedeljnu službu. Godine 1999, Christianity Today je izvestio: „Samo svaki deseti Nemac ide u crkvu svake sedmice.“

O opadanju vernika u Britaniji novine The Guardian su rekle: „Hrišćanstvo nikada nije bilo u gorem stanju.“ Taj članak navodi da je period „od 1950. do 2000. za sveštenike i prezbitere bilo najgorih pola veka“. Ukazujući na jedan specijalni izveštaj o religiji u Ujedinjenom Kraljevstvu, te novine pokazuju da ne samo mladi već i stariji gube veru u neku institucionalnu religiju. Tamo stoji: „Stariji s godinama gube veru u Boga. Novo istraživanje koje potvrđuje ovaj trend šokiraće britanske crkve koje su u krizi i koje su starije članove do sad smatrale trajnim stubovima svojih sve manjih skupština.“

Slično kretanje se odigrava i van Evrope. Primera radi, kanadski časopis Alberta Report kaže da Kanada doživljava „kolaps institucionalnog verovanja i obožavanja“ i da je „u Kanadi triput više onih koji imaju svoje lične zamisli o Bogu nego onih koji su spremni da se podlože nekoj jasnoj veroispovesti“.

Mnogi se jednostavno ne osećaju duhovno obogaćeno niti prosvećeno samim prisustvovanjem crkvenim službama. Prema kanadskom časopisu Maclean’s, i Jevreji i katolici koji su bili intervjuisani u himalajskom ašramu, to jest hinduskom religioznom utočištu, izneli su svoje mišljenje: „Nismo više ganuti niti dirnuti krutim obredima.“ Zaista, posle mnogih godina vernog odlaženja u crkvu neki se pitaju: ’Šta sam stvarno naučio u crkvi? Da li sam kao rezultat toga bliži Bogu?‘ Kao što to kaže pisac Greg Isterbruk, nije ni čudo što je „na Zapadu materijalno siromaštvo zamenjeno duhovnim siromaštvom kao glavnom oskudicom našeg doba“.

Naravno, ima mnogo zemalja u kojima je broj posetilaca crkve veći. Međutim, posećivati crkvu ne znači uvek i lojalno se pridržavati njenih učenja. Na primer, australijske novine The Age navode da na Zapadu „naglo opada broj hrišćana koji neguju svoju religiju. U velikom delu Afrike, Azije i Latinske Amerike, hrišćanstvo je plašt pod kojim mnogi i dalje imaju neobična plemenska i kultna verovanja koja nemaju nikakve veze sa ortodoksnim crkvenim učenjima, već im često protivreče, i zvanično su pre mnogo godina bila odbačena“.

Zašto tako mnogo osoba, i mladih i starih, napušta svoju crkvu? Izgleda da je važan činilac razočaranje.

Sumoran izveštaj o religiji

The Guardian navodi sledeće zapažanje: „Rimokatolička crkva ima žalostan dosije da je tokom 20. veka šurovala s fašizmom, počev od izricanja čestitki generalu Franku posle španskog građanskog rata do nedavnih poduhvata u korist generala Pinočea.“ Guardian je takođe primetio da je papa Pije XII, biskup u vreme rata, „bio presrećan što može da se sporazume sa [Hitlerom] i da na taj način izbegne potencijalne neugodnosti kao recimo da osudi Holokaust“.

The Age navodi: „Tvrdnje hrišćanstva su veoma često odjekivale u prazno. Hrišćani nisu uspeli da sačuvaju ni svoj unutrašnji mir ni jedinstvo... O tome svedoče mnogi pljačkaški i osvajački ratovi opravdavani zadobijanjem preobraćenika na hrišćanstvo. Vera, nada i ljubav možda jesu istaknute hrišćanske vrline, ali oni koji kažu da streme ka tim vrlinama mogu biti cinični, skloni malodušnosti isto kao i nehrišćani, i po svoj prilici ne mnogo milosrdniji od njih... Holokaust je potekao baš iz jedne hrišćanske zemlje, dok je jedna druga hrišćanska zemlja upotrebila užasno atomsko oružje u ratu protiv Japana.“

Neki mogu obrazlagati kako hrišćanski svet dugo unapređuje vrline kao što su ekonomičnost, odvažnost, umerenost i pravednost. Međutim, The Age komentariše: „Međutim, da bi zadovoljili svoj apetit, hrišćani u Evropi, Severnoj Americi i Australiji po pravilu koriste mnogo više zemljinih prirodnih resursa nego što im pripada i dalje tolerišu eksploataciju, tlačenje i uništavanje okoline svojih slabijih suseda.“

The Age o budućnosti hrišćanske religije kaže: „Bez nekog zdravog institucionalizovanog oblika, hrišćanstvo se nikada ne može nadati da će povratiti moć u društvu kakvu je imalo vekovima ranije. To može biti dobro a može biti i loše, zavisi od toga kako se gleda. Ali to je realnost s kojom će se hrišćanstvo suočiti u narednom vremenu.“

Zbog ovakvog raspada organizovane religije, mnogi napuštaju tradicionalne crkve. Ali da li zamena koju pronalaze zaista udovoljava njihovim potrebama? Da li je to rešenje?

[Slike na 7. strani]

Mnogi se okreću od tradicionalnih religija zbog uloge koje su one imale u podržavanju ratova i tlačiteljskih političkih režima

[Slika na 7. strani]

Pompezne ceremonije mnoge ostavljaju duhovno praznima

[Izvor]

foto: age fotostock