Vrati se na sadržaj

Vrati se na sadržaj

Od političkog aktiviste do neutralnog hrišćanina

Od političkog aktiviste do neutralnog hrišćanina

Od političkog aktiviste do neutralnog hrišćanina

ISPRIČAO LADISLAV ŠMEJKAL

Pošto mi je bila izrečena kazna vraćen sam u svoju ćeliju. Odmah sam počeo Morzeovom azbukom da kucam po zidu poruku jednom prijatelju koji je bio dva sprata iznad. On je čekao da čuje koju sam kaznu dobio.

„Četrnaest godina “, otkucao sam.

Nije mogao da veruje. Zato je pitao: „Četrnaest meseci?“

„Ne“, odgovorio sam. „Četrnaest godina.“

TO JE bilo 1953. u mestu Liberec, u Čehoslovačkoj (sada Češkoj). Tada sam bio 19-godišnji aktivista koji je tražio promene u politici. Mi aktivisti smo propagirali naše gledište deljenjem letaka u kojima je kritikovana Komunistička partija koja je tada vladala. Naša aktivnost je smatrana veleizdajom — zato sam dobio dugu zatvorsku kaznu.

Pre nego što mi je izrečena kazna proveo sam već skoro godinu dana u pritvoru. Pre suđenja, držali su nas po dvojicu u ćeliji, i povremeno bi nas vodili na saslušavanje vezanih očiju. Dok smo bili u ćelijama, nije nam bilo dozvoljeno da razgovaramo, tako da smo šaputali ili međusobno komunicirali kucanjem Morzeove azbuke.

Ubrzo sam shvatio da su mnogi zatvorenici bili Jehovini svedoci. U našem zatvoru je bio običaj da se zatvorenici svaki mesec ili dva premeštaju u drugu ćeliju. Pošto me je Biblija interesovala, bio sam srećan kada sam najzad bio smešten u ćeliju s jednim Svedokom. Posle određenog vremena počeo sam da studiram Bibliju sa Svedocima.

Mislim da bi se naši razgovori mogli opisati kao biblijski studij iako nismo imali Bibliju ni biblijsku literaturu. U stvari, do tada u svom životu nikad nisam video Bibliju. Ali, mi smo razgovarali tako što je Svedok po sećanju objašnjavao biblijske teme, a ja sam zapisivao ono što je on govorio. To smo radili tako što smo seli jedan pored drugog i šaptali.

Jedini raspoloživ pribor bio je toalet papir i jedan češalj. Koristio sam češalj kako bih pravio beleške na toalet papiru. Mnoge stihove koje smo razmatrali naučio sam napamet. Svedoci koji su sa mnom proučavali takođe su me učili da pevam pesme Kraljevstva. Jedan Svedok mi je rekao: „Sada si u zatvoru kao politički zatvorenik, ali u budućnosti možeš biti uhapšen zato što si Jehovin svedok.“

Najzad, posle bezbrojnih saslušanja osuđen sam i odveden u jedan radni logor blizu grada Jahimova. Do tada sam bio uveren da ću jednog dana postati Jehovin svedok.

Mnoge godine u zatočeništvu

Kada sam stigao u logor gde se kopao uran, odmah sam počeo tražiti Svedoke. Ali, ubrzo sam saznao da su odvedeni na neko drugo mesto. Međutim, jedan Svedok je ostao jer je bio kuvar. Pozajmio mi je jednu veoma pohabanu Bibliju koja je bila skrivana na mnogim mestima. Tako sam mogao da čitam stihove koje sam već znao napamet. Dok sam čitao stalno sam sebi govorio: ’Da, to je upravo ono čemu su me braća poučila.‘

Oko mesec dana kasnije bio sam premešten u jedan logor koji se zove Bitiz, blizu grada Pšibrama. Tamo sam sreo druge Svedoke. U Bitizu smo redovno dobijali prokrijumčarenu biblijsku literaturu. Iako je uprava logora pokušavala da otkrije kako je ona dospevala do nas, nikad u tome nisu uspeli. Čak je nas 14 zatvorenika učestvovalo u svedočenju drugima. Polovina od ovog broja bili su kršteni Svedoci, dok su drugu polovinu sačinjavali oni koji su poput mene u zatvoru prihvatili verovanja Svedoka.

Mnogi od nas su želeli da simbolizuju svoje predanje Bogu krštenjem u vodi. Ali, zbog nedostatka vode — ili da budem tačniji, pošto nije bio dostupan dovoljno veliki sanduk s vodom — podranjanje u vodu nije bio jednostavan postupak. Zbog toga su tada mnogi morali da sačekaju da se krste kad budu oslobođeni. Međutim, u logoru Bitiz postojali su veliki rashladni tornjevi za rudničke kompresore. Sredinom 1950-ih nekoliko nas se krstilo u rezervoaru jednog takvog tornja.

Nekoliko godina kasnije, u martu 1960, pozvao me je jedan policajac koji je bio zadužen za političke zatvorenike. Rekao je da ako ga budem obavestio o aktivnosti drugih zatvorenika, on će se pobrinuti za smanjenje moje zatvorske kazne. Kada sam odbio da to učinim počeo je da psuje i viče na mene. „Propustio si šansu za jedan dobar život“, vikao je. „Pobrinuću se da se nikad ne vratiš kući! Umrećeš ovde.“ Međutim, dva meseca kasnije donesena je amnestija koja se odnosila i na mene i posle ukupno osam godina zatvora vratio sam se kući.

Kratak period slobode

Delo Jehovinih svedoka je bilo zabranjeno u Čehoslovačkoj od aprila 1949, pa sam ubrzo shvatio da je služiti Bogu u takozvanoj slobodi bilo slično služenju u zatočeništvu. Sada, nakon mog oslobađanja, suočio sam se s drugim problemom. Tada je u zemlji za svakog muškarca bila obavezna vojna služba u trajanju od dve godine.

Neki muškarci koji su radili u izvesnim državnim preduzećima bili su oslobođeni od vojne službe. Na primer, oni koji su radili u rudnicima uglja bili su izuzeti. Pošto sam nekad radio kao rudar, dobio sam posao u jednom rudniku. Tamo sam srdačno dočekan. „Ne brini se zbog vojske“, rečeno mi je. „Za nas ne predstavlja nikakav problem da te od nje oslobodimo.“

Dva meseca kasnije, kada sam primio poziv za regrutaciju, oni koji su radili u upravi rudnika su me ponovo uveravali. „Ne brini, mora da je neka greška. Jednostavno ćemo napisati pismo vojsci i sve će biti u redu.“ Ali, nije bilo sve u redu. Posle nekog vremena jedan službenik je došao kod mene i izvinio se: „Ovo se dešava prvi put, ali ćeš morati da se prijaviš vojsci.“ U skladu s prigovorom savesti na učestvovanje u ratovima, odbio sam da stupim u vojsku i bio sam uhapšen i odveden do najbliže vojne jedinice (Isaija 2:4).

Kao na sudu

Kada sam bio zatvoren u gradu Kladnu, u januaru 1961, pokušavali su da me ubede da postanem vojnik. Jedan rukovodeći vojni službenik organizovao je jedan sastanak. Odveden sam u sobu za sastanke u kojoj se nalazio veliki, okrugli sto oko koga su bile udobne kožne fotelje. Uskoro su službenici počeli da dolaze i da sedaju za taj sto. Rukovodeći službenik ih je jednog po jednog upoznao sa mnom. Onda je seo i rekao: „A sada nam pričaj o svojoj veri.“

Kratko sam se pomolio u sebi i posle toga počeo da svedočim pažljivim slušačima. Razgovor je uskoro skrenuo na evoluciju i iznesena je tvrdnja da je evolucija naučna činjenica. U jednom od radnih logora, gde sam ranije bio, proučavao sam brošuricu Evolucija protiv Novog sveta. a Na iznenađenje ovih vojnih službenika uspeo sam da dokažem da je evolucija jedna neosnovana teorija.

Tada se major, koji je očigledno imao katoličko poreklo, priključio diskusiji. Upitao je: „Kakvo je vaše gledište o devici Mariji?“ „I kakvo je vaše mišljenje o svetoj misi?“ Odgovorio sam na njegova pitanja i onda rekao: „Gospodine, vi mora da ste vernik jer su vaša pitanja drugačija od pitanja drugih.“

„Ne! Ne! Ne! Nisam vernik!“, glasno je negodovao. U toj komunističkoj državi onima koji su se izjašnjavali kao hrišćani skoro da uopšte nije ukazivano nikakvo poštovanje niti su im poveravane odgovornosti. Posle ovog razgovora taj oficir više nije učestvovao u diskusiji. Bio sam veoma zahvalan što sam imao mogućnosti da tim ljudima objasnim verovanja Jehovinih svedoka.

Daljnje mogućnosti za svedočenje

Nekoliko dana kasnije odveden sam u jedan vojni objekat u Prag gde sam stavljen pod prismotru. Prvi naoružani vojnik koji je imao zadatak da me čuva bio je iznenađen posebnim bezbednosnim merama. „Ovo je prvi put da moramo nekoga lično da čuvamo“, rekao mi je. Tako sam mu objasnio zašto sam zatvoren. To ga je toliko zainteresovalo da je seo, stavio pušku između kolena i slušao me. Posle dva sata ga je zamenio drugi vojnik i usledila su slična pitanja i biblijski razgovor.

Tokom sledećih dana imao sam priliku da razgovaram ne samo sa onima koji su me čuvali već i s drugim zatvorenicima kada su mi čuvari to dopuštali. Ti stražari su čak otvorili ćelije i dozvolili zatvorenicima da se okupe radi biblijskih razgovora! Počeo sam da brinem da će se s vremenom saznati za slobodu koju sam dobio od čuvara da razgovaram s drugim zatvorenicima i da će to imati negativne posledice po njih. Ali, čitava stvar je ostala u tajnosti.

Na kraju, kad su me odveli na sud zbog presude, hrabrili su me oni kojima sam govorio o svojim verovanjima. Bio sam osuđen na dve godine, koje su dodate na šest godina moje prvobitne kazne koje zbog pomilovanja nisam odslužio. To je značilo da me je čekalo oko osam godina zatvora.

Svestan Božje pomoći

Često sam bio svestan Božje pomoći kada sam premeštan iz logora u logor i iz zatvora u zatvor po Čehoslovačkoj. Kada sam stigao u zatvor u Valdice, zapovednik me je upitao zašto sam došao. „Odbio sam vojnu službu“, odgovorio sam. „Učestvovanje u ratovima u suprotnosti je mojim verovanjima.“

„Bilo bi lepo kada bi svako imao takav stav“, saosećajno je odgovorio. Ali, kad je na trenutak razmislio, rekao je: „Međutim, pošto većina ljudi danas ne misli na takav način, moramo te kazniti — i to veoma strogo!“

Bio sam stavljen u odeljenje za brušenje stakla, koje je predstavljalo kazneno odeljenje. Znate, iako sam bio osuđen zato što sam kao Jehovin svedok odbio vojnu službu, ipak sam bio obeležen kao politički zatvorenik i zbog toga sam dobijao veoma teške zadatke. Brušenje stakla za lustere i druge luksuzne predmete od stakla bio je posebno težak zadatak jer su takvi proizvodi morali da budu izrađeni bez greške. Uobičajeno je bilo da zatvorenici predaju završen proizvod, a onda sledećeg dana saznaju da je pola od toga vraćeno na popravku. Zato je bilo veoma teško ispuniti propisane zahteve proizvodnje.

Tog dana kada sam ušao u odeljenje za brušenje stakla morao sam prvo da sačekam šefa tog odeljenja. Kada je stigao počeo je da viče na zatvorenike koji, po njegovom mišljenju, nisu dovoljno marljivo radili. On je obišao zatvorenike, došao do mene i rekao: „Šta je s tobom? Zašto ti ne radiš?“

Objasnio sam da sam novi zatvorenik. Odveo me je u svoju kancelariju i postavljao uobičajena pitanja kao što je zašto sam zatvoren. Kada sam mu objasnio svoju situaciju, on je rekao: „Dakle, ti si Jehovin svedok?“

„Da“, odgovorio sam.

Njegovo ponašanje se promenilo. „Ne brini“, rekao je. „Imamo mnogo Jehovinih svedoka ovde. Mi ih sve poštujemo zato što su vredni i pristojni ljudi. Pobrinuću se da dobiješ onoliko posla koliko ćeš moći da postigneš.“

Ovakvo ponašanje nadzornika potpuno me je iznenadilo. Bio sam zahvalan Jehovi i tim nepoznatim suvernicima koji su doprineli dobroj reputaciji Svedoka u tom zatvoru. Zapravo, sve vreme koje sam proveo u zatvoru osećao sam Jehovinu pomoć punu ljubavi.

Bez obzira na to koliko je moja situacija bila teška uvek sam bio siguran da ću jednog dana doći u kontakt s mojom hrišćanskom braćom. Tada ću videti njihov blag osmeh i dobiti ohrabrenje. Bez njih bi mi bilo mnogo teže da izdržim kaznu zatvora.

Izgledalo je kao da mnogi zatvorenici ne misle ni o čemu osim da se osvete za okrutnost koju su doživljavali. Ja nikada nisam tako osećao. Shvatio sam da patim zbog poslušnosti Božjim pravednim načelima. Stoga sam znao da je Jehova u stanju da mi za svaki dan koji sam proveo u zatvoru da bezbrojne, predivne dane života u njegovom Raju na zemlji (Psalam 37:29; 2. Petrova 3:13; Otkrivenje 21:3, 4).

Zahvalan za današnje blagoslove

Konačno sam oslobođen u maju 1968, posle više od 15 godina zatočeništva. U početku mi je bilo teško da razgovaram s ljudima, što nije ništa neobično za one koji veliki deo svog života provedu u društvu ljudi u zatvorskoj odeći ili s uniformisanim čuvarem. Ali, hrišćanska braća su mi ubrzo pomogla da budem uključen u delo propovedanja koje je, naravno, još uvek bilo pod zabranom.

Nekoliko nedelja od mog oslobođenja, upoznao sam Evu. Uprkos žestokom protivljenju porodice, ona je zajedno sa svojim bratom oko tri godine ranije hrabro zauzela stav za biblijsku istinu. Uskoro smo počeli zajedno da učestvujemo u delu propovedanja. Takođe smo radili i na proizvodnji biblijske literature. To se radilo u tajnim podzemnim štamparijama. Onda smo se u novembru 1969. venčali.

Godine 1970. dobili smo prvo dete, Janu. Posle nekog vremena počeo sam da služim kao putujući sluga u skupštinama Jehovinih svedoka, posećujući ih vikendom kako bih ih duhovno hrabrio. Dok sam obavljao ovaj posao 1975, bio sam uhapšen i ponovo poslat u zatvor. Ali, ovog puta sam tamo proveo samo nekoliko meseci. Onda se 1977. rodio naš sin Štjepan.

Konačno je 1. septembra 1993. Češka zakonski priznala Jehovine svedoke. Sledeće godine se naša ćerka Jana udala za Dalibora Dražana, jednog hrišćanskog starešinu. Onda se 1999. naš sin Štjepan, koji je sluga pomoćnik, oženio s Blankom, koja je u punovremenoj službi. Svi smo sada članovi skupština u Pragu. Svi se radujemo vremenu kada će doći novi svet — ali ja posebno čeznem za vremenom kada više nigde neće biti zatvorskih zidina.

[Fusnota]

a Objavili Jehovini svedoci 1950. godine.

[Slike na 20. strani]

Koristio sam češalj da bih beležio biblijske citate

[Slika na 21. strani]

Logor Bitiz, gde sam zatvoren i kasnije kršten

[Slika na 23. strani]

Na dan našeg venčanja

[Slika na 23. strani]

Eva i ja, sa Štjepanom i Blankom s naše leve strane, i Janom i Daliborom s naše desne strane