Vrati se na sadržaj

Vrati se na sadržaj

Nacije još uvek nisu izvukle pouku

Nacije još uvek nisu izvukle pouku

Nacije još uvek nisu izvukle pouku

„Ako bi ljudi mogli da uče iz prošlosti — kakve bi samo onda pouke mogli da izvuku! Ali strast i partijska pripadnost zaslepljuju nam oči, a svetlost koja nastaje putem iskustva jeste poput fenjera na krmi koji baca svetlo samo na talase iza nas!“ (Semjuel Tejlor Kolridž).

DA LI se i vi slažete s ovim engleskim pesnikom? Zar je moguće da nas strast prema nekoj ideji toliko zaslepi da ponavljamo tragične greške prošlih naraštaja?

Krstaški ratovi

Pogledajte recimo nekoliko stvari koje su ljudi činili tokom krstaških ratova. Papa Urban II je 1095. n. e. snažno podsticao „hrišćane“ da uzmu Svetu zemlju od Muslimana. Kraljevi, baroni, vitezovi i obični ljudi iz svih naroda koji su bili pod vlašću Urbana II odazvali su se na njegov poziv. Jedan srednjovekovni istoričar kaže da „gotovo nije bilo onih koji su živeli po Hristovom zakonu“, a da nisu požurili da podrže ovu ideju.

Istoričarka Zoe Oldenbur navodi da je većina krstaša bila „apsolutno ubeđena da se direktno primaju u Božju službu čim postanu krstaši“. Videli su sebe kao „anđele koji napadaju đavolovu decu“, kako kaže ova istoričarka. Pisac Brajan Mojnahan kaže da su takođe verovali da će „svi koji umru na nebesima dobiti krunu mučenika“.

Ovi krstaši možda nisu znali da su i njihovi neprijatelji verovali u nešto slično. U svojoj knjizi Shorter History of the World, istoričar Dž. M. Roberts navodi da su islamski vojnici takođe išli u rat s ubeđenjem da se bore za Boga i da će „smrt u borbi protiv nevernika značiti ulazak u raj“ na nebesima.

Obe strane su bile poučavane da njihova strana vodi pravedan rat — rat koji Bog priznaje i blagosilja. Verske i političke vođe su pothranjivale takva verovanja kod svojih podanika i raspirivale u njima takva osećanja. Na taj način su obe strane počinile neizreciva zverstva.

Kakvi su to ljudi?

Kakvi su ljudi počinili te grozne stvari? Uglavnom obični ljudi — ne mnogo drugačiji od današnjih. Nesumnjivo su mnogi od njih bili podstaknuti idealizmom i željom da isprave nepravde koje su primećivali u vremenu u kom su živeli. U takvom stanju emotivnog naboja, izgleda nisu bili svesni da su u svojoj borbi za „pravdu“ doneli samo nepravdu, boli i patnju stotinama hiljada nedužnih muškaraca, žena i dece koji su se našli na zaraćenom području.

Zar se ovaj obrazac nije ponavljao tokom istorije? Zar nisu harizmatske vođe stalno navodile da milioni ljudi — koji inače o tome nikada ne bi razmišljali — vode surove i okrutne ratove protiv svojih verskih i političkih protivnika? Poziv na oružje sa obe strane i tvrdnje da je Bog na svakoj od strana ozakonili su nasilno ugnjetavanje političkog i religioznog protivnika. Bio je to deo dobro utvrđenog obrasca koji je vekovima služio interesima tirana. To je, kaže Mojnahan, obrazac koji su „koristili zločinci u holokaustu i to je obrazac koji se koristi i danas u etničkom čišćenju kao što se sasvim sigurno koristio i u prvom krstaškom ratu“.

’Ali razumni ljudi danas ne bi sebi dopustili da ikada više budu na taj način izmanipulisani‘, možda ćete reći. ’Zar nismo mi mnogo civilizovaniji?‘ Trebalo bi da je tako. Ali, da li smo stvarno nešto naučili iz prošlosti? Ko iskreno može da kaže da jesmo kad se osvrne na proteklih sto godina?

Prvi svetski rat

Primera radi, obrazac koji su postavili krstaši ponovio se u Prvom svetskom ratu. „Jedan od paradoksa 1914. godine“, kaže Roberts, „jeste u tome što je u svakoj zemlji veliki broj ljudi, svih partijskih opredeljenja, veroispovesti i porekla, izgleda, što je iznenađujuće, drage volje i radosno išao u rat“.

Zašto je tako veliki broj običnih ljudi „drage volje i radosno išao u rat“? Zato što je kao i onima koji su pre njih dragovoljno išli u rat filozofija tog vremena oblikovala njihove vrednosti i verovanja. Iako su neki možda bili inspirisani principima slobode i pravde, nema sumnje da su mnogi bili podstaknuti nadmenim verovanjem da je njihova nacija iznad druge i da zato zaslužuje da bude nadmoćna.

Bili su navedeni da veruju da je rat neizbežan deo prirodnog toka stvari — neka vrsta „biološke neophodnosti“. „Socijaldarvinizam“, kaže pisac Fil Vilijams, širio je ideju da je rat, primera radi, opravdan način „istrebljivanja onih vrsta koje nisu vredne da prežive“.

Posve razumljivo, svako je mislio da je njegova ideja bila ispravna. S kojom posledicom? Tokom Prvog svetskog rata „vlade su“, kaže pisac i istoričar Martin Gilbert, „na sva zvona podsticale rasizam, patriotizam i ratno junaštvo“ — a ljudi su to slepo sledili. Ekonomista Džon Kenet Galbrejt odrastao je za vreme tog rata u jednom seoskom kraju Kanade. On je rekao da su svi oko njega govorili o tome „koliko je rat u Evropi glupost“. „Razumni ljudi... ne bi sebi dozvolili da ih ponese to ludilo“, govorili su. Pa ipak, upravo se to desilo. Koje su bile posledice? Oko 60 000 kanadskih vojnika bilo je među više od devet miliona vojnika koji su poginuli na obe strane u tom groznom događaju koji je nazvan Prvi svetski rat.

Nije izvučena nikakva pouka

Pojavom fašizma i nacizma u sledeće dve decenije ponovo se desilo isto. „Propagiranjem tradicionalnih simbola i mitova“, fašisti su „uticali na ljudska osećanja“, piše Hju Persel. Jedno posebno moćno sredstvo koje su koristili jeste kombinacija religije i politike, to jest molili su Boga da blagoslovi njihove trupe.

Čovek koji je bio „majstor za psihologiju mase i briljantan govornik“, jeste Adolf Hitler. Kao i mnogi demagozi iz prošlosti, kaže Dik Giri u svojoj knjizi Hitler and Nazism, Hitler je verovao da se ’masama ne vlada preko njihovih mozgova, već preko njihovih osećanja‘. On je lukavo igrao na tu ljudsku slabost uz pomoć jedne stare tehnike — usmerio je mržnju na zajedničkog neprijatelja — kada je „strahove i ozlojeđenost Nemaca usmerio protiv Jevreja“, kaže Persel. Hitler je klevetao Jevreje, govoreći: ’Jevrejin je onaj koji kvari nemačku naciju.‘

Najužasnije iz cele te epohe jeste to što su milioni naizgled časnih ljudi bili tako lako uvučeni u masovno ubijanje. „Kako to da su ljudi jedne navodno civilizovane zemlje ne samo tolerisali užasna zverstva koja je počinila ta nacistička država već su i sami učestvovali u njima?“, pita Giri. To ne samo što je bila jedna „civilizovana“ zemlja već i tobože hrišćanska! Ti ljudi su bili uvučeni u to zato što su više voleli ljudske filozofije i ideje nego učenja Isusa Hrista. A od tog vremena koliko li je samo iskrenih, idealistički nastrojenih muškaraca i žena bilo uvučeno u užasna zverstva!

„Ono što nas iskustvo i istorija uče jeste da“, kaže nemački filozof Georg Hegel, „nacije i vlade nisu ništa naučile iz istorije niti su primenile bilo koju pouku koju su mogle da izvuku.“ Mnogi se ne slažu s Hegelovom filozofijom o životu, ali malo njih se ne bi složilo sa ovom izjavom. Nažalost, ljudi izgleda imaju ozbiljnih poteškoća da nešto nauče iz prošlosti. Ali, da li to mora da bude slučaj i s vama?

Jedna očigledna pouka koju treba da izvučemo jeste da nam je potrebno nešto mnogo pouzdanije od varljivih ljudskih filozofija ukoliko želimo da izbegnemo tragedije prošlih naraštaja. Ali čime treba da se vodimo, ako ne ljudskom filozofijom? Više od hiljadu godina pre krstaških ratova, učenici Isusa Hrista su pokazali kako treba da postupaju pravi hrišćani — i to je jedini razuman način postupanja. Ispitajmo šta su oni radili kako ne bi bili uvučeni u krvave konflikte svog vremena. Ali koja je verovatnoća da će današnje nacije naučiti da to čine i da će na taj način izbeći konflikte? I bez obzira na to šta one rade, kako će Bog okončati svu ovu ljudsku mizeriju?

[Slike na 6. strani]

Okrutnost i patnja karakterišu oružane sukobe

[Slike na 7. strani]

Gore: Izbeglice na zaraćenom području

Kako su navodno civilizovani ljudi mogli da učestvuju u ovako jezivom nasilju?

[Izvori]

Izbeglice iz Ruande: UN PHOTO 186788/J. Isaac; rušenje Svetskog trgovinskog centra: AP Photo/Amy Sancetta