Vrati se na sadržaj

Vrati se na sadržaj

Postoji li neko rešenje?

Postoji li neko rešenje?

Postoji li neko rešenje?

ŠTA treba da uradite s onim što više ne želite da imate? Izgleda da jednostavan i očigledan odgovor glasi: „Bacite.“ Međutim, bacanje smeća nije uvek tako jednostavno. Gde da ga bacite? Jedno italijansko udruženje za zaštitu životne sredine procenjuje da je potrebno 1 000 godina da se raspadne jedna staklena flaša bačena u more. Za razliku od toga, papirne maramice će se razložiti za samo tri meseca. Jedan opušak cigarete zagađuje more do 5 godina; kese 10 do 20; proizvodi od najlona 30 do 40 godina; konzerve 500 godina, a polistiren 1 000 godina.

Priliv ovih otpadaka je ogroman. Današnje tržište nudi obilje artikala, a svet reklama želi da nas ubedi da su nam svi oni potrebni. Britanske novine The Guardian sažeto navode: „Reklame nam pomažu da udovoljimo potrebama za koje nismo ni znali da ih imamo.“ Zaista, u iskušenju smo da kupimo najnovije stvari s tržišta plašeći se da ne propustimo nešto novo. A to „novo“, u terminologiji koja se koristi u reklamama, svakako znači „bolje i vrednije“, dok „staro“ znači „lošije i zastarelo“.

Iz tog razloga smo često nagnani da pre kupimo nešto novo nego da popravimo staro. Kaže se da je mnogo praktičnije i isplativije zameniti stare stvari novima nego ih popravljati. Katkad je to tačno. Međutim, često je skupo i bespotrebno bacati staro i zamenjivati ga novim.

Danas su mnogi proizvodi napravljeni da bi se kasnije bacili. Oni mogu biti teški za popravku — što je važna stavka koju treba uzeti u obzir pri kupovini. Jedne nemačke novine namenjene potrošačima navode: „Rok trajanja nekih proizvoda sve više i više se skraćuje. Ono što je juče bilo u trendu, danas već nije i često završava u smeću. Na taj način vredne sirovine svakodnevno završavaju kao bezvredan otpad!“

Da li potrošač stvarno ima koristi od sve te neobuzdane kupovine? Korist u stvari imaju firme čiji je cilj da napune svoje kase. Švajcarski nedeljnik Die Weltwoche navodi: „Ako bi svako od nas koristio jedan nameštaj i jedan automobil celog života, ili barem dvaput duže nego što to inače radi, sigurno bi došlo do privrednog kolapsa.“ Privredni kolaps sigurno nije rešenje, budući da bi to značilo da bi mnogi potrošači ostali bez posla. Koja su onda neka rešenja za pretrpanost smećem?

Baciti, reciklirati ili smanjiti?

Neke industrijski razvijene zemlje idu linijom manjeg otpora i svoj otpad jednostavno odlažu u manje razvijene zemlje. Primera radi, jedan izveštaj navodi da je na „jednom poznatom mestu u Nigeriji, otkriveno da je iz 8 000 zarđalih rezervoara isteklo 3 500 tona otrovnih hemikalija, trujući i zemljište i podzemne vode“. Takav metod uklanjanja smeća izgleda nije praktično rešenje niti je dobar primer kakav stav treba imati prema drugima.

Kako bi bilo da se neželjene stvari ne bacaju nego da se recikliraju za daljnju upotrebu? Naravno, takvi programi iziskuju od potrošača da klasifikuju svoje otpatke u različite kategorije, što je na nekim mestima već zakonom propisano. Vlasti mogu tražiti da se smeće svrsta po kategorijama kao što je papir, karton, metal, staklo i organski otpad. Pored toga, staklo se može sortirati prema boji.

Recikliranje očigledno ima svojih prednosti. Knjiga pod nazivom 5000 Days to Save the Planet zapaža da recikliranje aluminijuma „štedi ogromnu energiju“ i da može „umanjiti uništavanje životne sredine koje nastaje usled površinskih iskopa boksita“. Ta knjiga detaljno obrazlaže: „Ista količina papira može se pomoću recikliranja proizvesti uz upola manje energije i uz deseti deo utrošene vode... Mnoge vrste otpada mogu se vratiti, reciklirati i ponovo koristiti... Čak i industrijske grane koje svoj otpad ne mogu ponovo koristiti, katkad ga mogu reciklirati za druge... Od početka 1970-ih, u Holandiji uspešno funkcioniše ogromna mreža za razmenu otpada.“

Neki stručnjaci stavljaju veći naglasak na smanjenje stvaranja otpada nego na pronalaženje načina da se on ukloni. Maločas pomenuta knjiga upozorava da je „neophodno hitno preduzeti akciju“ ukoliko čovečanstvo želi da „pređe s rasipničke ekonomije... na štedljivo društvo koje smanjuje količinu svog otpada i korišćenje svojih resursa“.

Međutim, oni koji žele da „pređu s rasipničke ekonomije“ moraće da budu spremni da što duže koriste stvari koje kupuju, i da ih bacaju samo onda kada se više ne mogu popraviti. Stvari koje više ne želimo da imamo, a još uvek mogu da se upotrebe morale bi se dati drugome na korišćenje. Kancelarija nemačkog instituta Öko-Institut u Darmštatu (Institut primenjene ekologije), procenjuje da bi domaćinstvo koje se dosledno drži principa „iskoristi umesto baci“ stvorilo čak i do 75 posto manje smeća nego prosečno domaćinstvo.

Ali, da li će dovoljno domaćinstava da se drži ovakvih principa? Izgleda da neće. Problem koji čovečanstvo ima sa smećem jeste samo znak većih problema. U današnjem rasipničkom društvu, sve više i više ljudi usvaja takozvani „rasipnički mentalitet“. Osmotrimo taj stav i nekoliko ekstremnosti do kojih on može dovesti.

Opasnosti rasipničkog mentaliteta

Rasipnički mentalitet može lako otići i van okvira stvaranja smeća. Ljudi mogu postati nezahvalni i bezobzirni, tako da nemarno bacaju ogromne količine netaknute hrane i drugih stvari. Egoistične osobe i oni kojima upravljaju moda i modni hirovi mogu stalno osećati pritisak da inače dobru odeću, nameštaj i druge stvari zamenjuju novim stvarima.

Međutim, rasipnički mentalitet može da obuhvata i više od materijalnih stvari. Nedavno je posle jednog projekta u Nemačkoj, koji je bio namenjen korišćenju odbačenih stvari iz kuće, zapaženo: „Stav koji imamo prema nameštaju iz dnevne sobe koji nam posle pet godina više ne odgovara i koji bacamo da bismo ga zamenili novim, prenosi se i na naše ophođenje s ljudima. Pitanje je koliko dugo to naše društvo može trpeti.“ U tom izveštaju se objašnjava: „Čim osoba više ne može da bude maksimalno efikasna, ona se zamenjuje. Na kraju krajeva, ima toliko puno drugih radnika!“

U svojoj knjizi Earth in the Balance, bivši potpredsednik SAD, Al Gor, postavio je sledeće bitno pitanje: „Ako na stvari koje koristimo počnemo da gledamo kao na nešto zamenjivo, zar nećemo na sličan način početi da mislimo i o našim bližnjima?... Zar u tom procesu ne gubimo cenjenje za jedinstvenost svakoga od nas?“

Ljudi koji gube cenjenje i poštovanje prema drugima verovatno će lakše — i s manjim osećanjem krivice — odbaciti prijatelje ili bračnog druga. Komentarišući o tom načinu razmišljanja, nemačke novine Süddeutsche Zeitung argumentuju: „Dvaput godišnje kupujemo novu odeću, svake četiri godine nova kola, a svakih deset godina novi nameštaj u dnevnoj sobi; svake godine tražimo novo mesto gde ćemo provesti godišnji odmor; menjamo kuću, zanimanje, posao — zašto onda ne bismo i bračnog druga?“

Neki ljudi su izgleda spremni da odbace skoro sve što počne da im smeta. Na primer, procenjuje se da je u jednoj evropskoj zemlji tokom 1999. oko 100 000 mačaka i 96 000 pasa završilo na ulici. Jedan tamošnji pobornik za zaštitu životinja kaže da tamošnji građani „ne smatraju da je posedovati kućnog ljubimca dugoročna obaveza. Oni će kupiti štene u septembru, a onda ga odbaciti u avgustu [sledeće godine kad odu na odmor]“. Još gore je što rasipnički mentalitet utiče i na sam ljudski život.

Nepoštovanje prema životu

Danas mnogi izgleda misle kako njihov život stvarno malo vredi. Kako to? Nedavno je jedan evropski časopis primetio da su mladi zadnjih godina sve spremniji da se izlažu opasnostima. To se može videti u njihovoj sve većoj spremnosti da učestvuju u ekstremnim sportovima. Radi nekoliko trenutaka uzbuđenja, oni su spremni da odbace i sam život! Biznismeni željni profita jedva čekaju da iskoriste ovaj trend. Jedan nemački političar je rekao da zagovornici ekstremnih sportova „često smatraju da je zarada važnija od ljudskog zdravlja i života“.

A kako je sa odbacivanjem nerođene dece? Svetska zdravstvena organizacija procenjuje da „oko 75 miliona dece koja se širom sveta začnu u stvari nisu željena. Za mnoge žene jedino rešenje je abortus“. Čak i posle rođenja, novorođenčad su u opasnosti. Prema brazilskim novinama O Estado de S. Paulo, „na ulicama je sve više napuštene dece“. Da li je to slučaj i u vašoj sredini?

Danas svugde oko nas vidimo dokaze da se ljudski život često smatra jeftinim i bezvrednim, nečim što se može veoma lako odbaciti. Taj trend vidimo u nasilnoj popularnoj zabavi, na filmu ili televizijskim emisijama gde „heroji“ vrše pokolj nad mnogim „lošim momcima“. Vidimo ga u tekućem talasu nasilnog kriminala koji hara planetom, gde lopovi ubijaju svoje žrtve zbog nekog sitniša ili bez ikakvog razloga. Takođe ga vidimo i u vestima u užasnim izveštajima o terorističkim napadima, etničkim čišćenjima i otvorenom genocidu — što sve predstavlja bezdušan, masovni pokolj nad ljudima čiji se dragoceni životi bacaju kao smeće.

Možda ne možemo pobeći iz rasipnički nastrojenog društva, ali ne moramo da imamo njegov mentalitet. Sledeći članak će razmotriti šta nam može pomoći da se izborimo s problemima današnjeg rasipničkog društva kao i s neželjenim stavovima koji ga prate.

[Slika na 6. strani]

Na mnogim mestima je recikliranje obavezan postupak

[Slike na 7. strani]

Da li te promenljivi modni hirovi teraju da bacaš dobro očuvanu odeću i zamenjuješ je novom?

[Slika na 8. strani]

Nerođeno dete treba paziti i ceniti, a ne odbaciti

[Izvor]

Index Stock Photography Inc./BSIP Agency

[Slika na 8. strani]

Život je i suviše dragocen da bismo ga rizikovali zarad uzbuđenja