Vrati se na sadržaj

Vrati se na sadržaj

Od smrtonosne misije do težnje za mirom

Od smrtonosne misije do težnje za mirom

Od smrtonosne misije do težnje za mirom

ISPRIČAO TOŠIAKI NIVA

Bivši japanski pilot koji je bio obučen za napad kamikaza na američki ratni brod tokom Drugog svetskog rata priča kako se osećao dok je čekao smrtonosni let.

NAKON teškog poraza u bici kod Midveja juna 1942, zaustavljena je ekspanzija Japana na Pacifiku. Od tada pa nadalje, Japan je od Sjedinjenih Država i njenih saveznika gubio jednu bitku za drugom, pa su oni polako vraćali teritorije koje je Japan osvojio.

Septembra 1943, japanska vlada je objavila da su studenti koji su bili oslobođeni vojne službe sada regrutovani. U decembru, kada sam imao 20 godina, sa univerziteta sam se priključio ratnoj mornarici. Mesec dana kasnije, postao sam učenik vazduhoplovne škole. U decembru 1944, obučen sam za pilota lovačkog aviona poznatog pod nazivom Ziro.

Specijalne jedinice za jurišna dejstva — kamikaze

Poraz Japana se nazirao. Do februara 1945, pojačali su se vazdušni napadi bombardera B-29 na Japan. U isto vreme, snage ratne mornarice SAD približile su se kopnu, koje je postalo meta bombardera koji su poletali s nosača aviona.

Nekoliko meseci ranije, japanski vojni vrh je odlučio da povede završnu bitku koristeći samoubilačku taktiku. Iako je već tada bilo očigledno da Japan ne može dobiti rat, ta odluka je produžila rat i bez sumnje prouzrokovala hiljade dodatnih žrtava.

Tako su nastale specijalne snage za jurišna dejstva — kamikaze. Nazvane su po božanskom vetru kamikaze, tajfunu koji je po predanju oduvao brodove mongolskih osvajača u 13. veku. Za prvi napad kamikaza, svaki od pet lovačkih aviona tipa Ziro imao je bombu od 250 kilograma za samoubilačko obrušavanje na ciljni brod.

Naredba za formiranje specijalne samoubilačke eskadrile data je Korpusu japanskog ratnog vazduhoplovstva Jatabe, kojem sam pripadao. Svako je dobio da popuni jedan formular, u kom bi naveo da li želi da postane član samoubilačke jedinice za jurišna dejstva.

Smatrao sam da treba da žrtvujem život za svoju zemlju. Ali, iako sam se ponudio da dam život u samoubilačkoj misiji, mogao sam da budem oboren pre nego što pogodim metu i tako umrem uzalud. Da li će moja majka biti zadovoljna ako okončam svoj život, a ne ispunim porodične dužnosti? Nije mi bilo lako da ubedim sebe da je dobrovoljno prihvatanje samoubilačke misije najbolji način na koji mogu da iskoristim svoj život. Pa ipak, prijavio sam se kao dobrovoljac.

U martu 1945, formirana je prva grupa Korpusa japanskog ratnog vazduhoplovstva Jatabe. Iako je izabrano 29 mojih drugova, ja nisam. Nakon specijalne obuke, određeno je da u aprilu izvedu smrtonosnu misiju iz vazduhoplovne baze Kanoja u administrativnom području Kagošime. Pre nego što su prebačeni u Kanoju, posetio sam svoje drugove u želji da saznam kako se osećaju uoči samoubilačke misije.

„Umrećemo“, rekao je mirno jedan od njih, „ali ti ne žuri da umreš. Ako iko od nas preživi, on treba da kaže drugima koliko su dragoceni mir i napor da se on dostigne.“

Tako su 14. aprila 1945. moji drugovi uzleteli. Satima kasnije, svi smo slušali radio ne bi li čuli kakav je ishod. Spiker je rekao: „Prva jedinica Šova Specijalnih snaga za jurišna dejstva kamikaza, obrušila se na neprijateljske snage na moru, istočno od Kikai-Šime. U bici su svi poginuli.“

Oka — ljudska bomba

Nakon dva meseca, prekomandovan sam u Korpus japanskog ratnog vazduhoplovstva Konoike, kao član njihove Specijalne jurišne eskadrile Džinraj. Džinraj znači „božanski grom“. Ta eskadrila se sastojala od aviona koji su poletali s kopna (zvani jurišni avioni), lovačkih aviona u pratnji i bombardera koji su poletali s nosača aviona.

Svaki avion zvani „majka“ — koji je bio dvomotorni jurišni avion — vukao je Oku, čije ime znači „trešnjin cvet“. Ovaj naziv je simbolizovao mlade pilote koji su bili spremni da žrtvuju život. Oka je bila jedrilica jednosed s rasponom krila od 5 metara i težinom od 440 kilograma. U svom kljunu je nosila oko jednu tonu eksploziva.

Kada bi se matični avion približio meti, pilot bi preuzeo kontrolu nad Okom, koja bi se potom odvojila od matičnog aviona. Nakon što je neko vreme lebdela, uz pomoć tri rakete, od kojih je svaka trajala deset sekundi, Oka bi se obrušila na svoj cilj. Ovo se zaista moglo nazvati ljudskom bombom. Kada se jednom lansirala, više nije bilo povratka!

U praktičnoj obuci, pilot Oke bi upravljao lovačkim avionom tipa Ziro i obrušavao se na metu s visine od oko 6 000 metara. Video sam kako je nekoliko pilota poginulo u ovim vežbama.

Pre nego što sam se priključio ovoj eskadrili, prva grupa je uzletela. Sastojala se od 18 jurišnih aviona koji su vukli Oke i pratnje od 19 lovačkih aviona. Jurišni avioni su bili teški i spori. Nijedan nije uspeo da se približi svojoj meti. Američki lovci su oborili sve jurišne avione i njihovu pratnju.

Pošto više nije bilo lovačkih aviona za pratnju, eskadrila Džinraj je morala da leti na svoje naredne misije bez njih. Oni koji su posle toga poletali, nikada se nisu vratili. Svi su poginuli, ostavivši svoj život na bojištu kod Okinave.

Poslednji dani rata

U avgustu 1945, dobio sam prekomandu u korpus Ocu. Baza u koju sam poslat nalazila se u podnožju planine Hieizan, blizu grada Kjoto. U očekivanju iskrcavanja američkih trupa na japansko kopno, isplanirano je da se Oke lansiraju s planine i izvrše samoubilačke napade na američke ratne brodove. Lansirne rampe za avione bile su postavljene na vrhu planine.

Čekali smo naređenje da poletimo. Ali to naređenje nikada nije došlo. Nakon što su Hirošima i Nagasaki uništeni atomskim bombama 6. i 9. avgusta, Japan se 15. avgusta bezuslovno predao Sjedinjenim Državama i njenim saveznicima. Rat se konačno završio. Jedva sam ostao živ.

Do kraja avgusta sam se vratio u rodni grad Jokohamu, ali moja kuća je posle vazdušnih napada bombardera B-29 bila pretvorena u pepeo. Porodica mi je bila u dubokom očaju. Moja sestra i njen sin su stradali u plamenu. I pored svega toga, bili smo utešeni time što se moj mlađi brat vratio kući živ i zdrav.

Usred ruševina i ozbiljne nestašice hrane, vratio sam se na fakultet da završim studije. Nakon godinu dana sam diplomirao i zaposlio se. Oženio sam se s Mičiko 1953. i s vremenom postao otac dva sina.

Moja težnja za mirom

Mičiko je 1974. počela da proučava Bibliju s jednom ženom koja je Jehovin svedok. Uskoro je počela da posećuje njihove sastanke i da učestvuje s njima u propovedničkoj aktivnosti. Zamerao sam joj što je tako često bila van kuće. Ona je objasnila da hrišćanska služba doprinosi istinskom miru i sreći. Ako je tako, razmišljao sam, neću se protiviti. Umesto toga, sarađivaću.

Baš u to vreme sam angažovao nekoliko mladih Svedoka da rade kao noćni čuvari. Kada su mladi Svedoci došli, pitao sam ih o njihovoj organizaciji i o službi. Bio sam iznenađen kada sam video da su oni, za razliku od njihovih vršnjaka, imali volonterski duh i ciljeve pred sobom. To su stekli zahvaljujući Bibliji. Objasnili su mi da Svedoci širom sveta nemaju rasne predrasude i da se čvrsto drže biblijske zapovesti da vole Boga i svoje bližnje (Matej 22:36-40). Svoje prijatelje, bez obzira na državne granice, smatraju braćom i sestrama (Jovan 13:35; 1. Petrova 2:17).

’To je puki idealizam‘, razmišljao sam. Pošto su se mnoge hrišćanske religije borile jedna protiv druge, nisam mogao da poverujem da su Jehovini svedoci bili izuzetak.

Izrazio sam im svoje sumnje. Koristeći Godišnjak Jehovinih svedoka, ti mladići su mi pokazali da su Svedoci u Nemačkoj bili hapšeni, čak i pogubljeni zbog svog neutralnog stava pod Hitlerovim režimom. Uverio sam se da su Jehovini svedoci pravi hrišćani.

U međuvremenu, moja žena je u decembru 1975. krštenjem u vodi simbolizovala svoje predanje Bogu. Tom prilikom mi je ponuđen biblijski studij. Međutim, kada sam pomislio na finansijske obaveze koje sam imao, kao što su troškovi školovanja naših sinova i otplaćivanje hipoteke na kuću, nisam imao hrabrosti da prihvatim tu ponudu. Oženjeni muškarci u skupštini su prilagođavali svoj svetovni posao da bi imali više slobodnog vremena za duhovne i porodične aktivnosti. Pretpostavljao sam da će se i od mene očekivati isto. Ali, nakon što mi je objašnjeno kako se hrišćanski život može uravnotežiti sa svetovnim poslom, konačno sam odlučio da proučavam Bibliju s Jehovinim svedocima.

Odluka da služim Bogu mira

Nakon dve godine proučavanja, voditelj biblijskog studija me je pitao da li sam razmišljao o tome da predam svoj život Bogu. Međutim, nisam bio spreman da preduzmem taj korak i to me je mučilo.

Jednog dana sam jurio niz stepenice na radnom mestu. Sapleo sam se, pao, udario potiljkom i izgubio svest. Kada sam se osvestio, imao sam užasnu glavobolju i odveden sam u bolničku ambulantu. Iako mi je potiljak bio jako otečen, nije bilo preloma niti unutrašnjeg krvarenja.

Kako sam samo bio zahvalan Jehovi što sam živ! Od tog trenutka sam bio odlučan da svoj život iskoristim za vršenje Jehovine volje, te sam izvršio predanje. Krstio sam se jula 1977, u svojoj 53. godini. I moj stariji sin Jasujuki je proučavao Bibliju i krstio se oko dve godine kasnije.

Penzionisao sam se oko deset godina posle krštenja. Tokom tih deset godina, usklađivao sam hrišćanski život i svetovni posao. Sada imam prednost da služim kao starešina u Jokohami i da provodim puno vremena u hrišćanskoj službi. Moj stariji sin služi kao starešina i punovremeni sluga u jednoj obližnjoj skupštini.

Pošto sam preživeo služenje u specijalnoj jurišnoj eskadrili i smrtonosnu misiju, zahvalan sam što sam živ i čast mi je što učestvujem u propovedanju ’ove dobre vesti o kraljevstvu‘ (Matej 24:14). Čvrsto sam uveren da je najbolja stvar u životu biti član Božjeg naroda (Psalam 144:15). U novom svetu koji uskoro dolazi, ljudi više nikada neće doživeti rat, jer „neće više narod mač na narod vaditi niti će se više boju učiti“ (Isaija 2:4).

Ako je to Božja volja, želeo bih da svoje drugove koji su poginuli u ratu sretnem kada budu uskrsnuli. Biće uzbudljivo kada im budem pričao o mogućnosti da žive na rajskoj zemlji pod pravednom vladavinom Božjeg nebeskog Kraljevstva! (Matej 6:9, 10; Dela apostolska 24:15; 1. Timoteju 6:19).

[Slika na 19. strani]

Kada sam bio u ratnom vazduhoplovstvu

[Slika na stranama 18, 19]

„Oka“ — ljudska bomba

[Izvor]

© CORBIS

[Slika na 20. strani]

S drugovima pre smrtonosne misije. Ja sam drugi sleva, jedini preživeli

[Slika na 21. strani]

Sa svojom ženom Mičiko i našim starijim sinom Jasujukijem

[Izvor slike na 18. strani]

U.S. National Archives photo