Vrati se na sadržaj

Vrati se na sadržaj

Zlatni plodovi zanimljive prošlosti

Zlatni plodovi zanimljive prošlosti

Zlatni plodovi zanimljive prošlosti

OD DOPISNIKA PROBUDITE SE! SA FIDŽIJA

G ODINA je 1789. Sedam metara dugačak čamac prepun ljudi jedva je vidljiv na ogromnom okeanu. Putnici su izgladneli i iscrpljeni, jer danima izbacuju vodu iz čamca dok se bore sa uzburkanim morem i snažnim vetrovima. Ispred njih je bespuće od preko 5 000 kilometara nepoznatog mora, prošaranog opasnim koralnim grebenima. Zalihe hrane su oskudne — svakom pojedincu dnevno sleduje samo 30 grama hleba (brodskog biskvita) i malo vode. Izgleda da su ovim ljudima šanse za preživljavanje zaista male.

Tokom nešto više od jedne sedmice preživeli su pobunu na brodu, ukrcani su u čamac za spasavanje i prepušteni slučaju, a jedan od njih je poginuo prilikom napada domorodaca. Takođe su odoleli žestokim olujama s grmljavinom i jedva umakli kanuima domorodaca sa ostrva koja su tada bila poznata kao Ostrva kanibala.

Šta je ove ljude pokrenulo ka ovom udaljenom i opasnom delu južnog Pacifika, tako daleko od njihove rodne Engleske, zemlje lepo uređenih voćnjaka i vrtova? Predmet njihove potrage bilo je veličanstveno hlebno drvo. Dozvolite da objasnimo kako su ovo divno drvo i njegovi hranljivi plodovi odigrali ključnu ulogu u ovoj priči i u ranijim epohalnim istraživačkim putovanjima.

Možda ste prepoznali da su ljudi u čamcu iz gore spomenutog izveštaja oni koji su preživeli zloglasnu pobunu na brodu Baunti. Britanski vojni brod od 215 tona Baunti, pod kapetanom Vilijamom Blajom, zaplovio je iz Engleske prema Tahitiju. Po dolasku na Tahiti, trebalo je da Blaj primi na brod neke veoma neobične „putnike“ — skoro 1 000 sadnica hlebnog drveta. Hranljivi zlatni plodovi koji bi se dobili kada bi se ove sadnice posadile u njihovom novom staništu u britanskim kolonijama na Karibima, mogli su da isplate troškove njihovog putovanja.

Ovaj projekat je započet na osnovu predloga koji je ser Džozef Banks dao britanskoj vladi, koja je u to vreme hitno tražila novi izvor hrane za robove koji su radili na poljima šećerne trske. Banks, koji je tada bio savetnik u Botaničkoj bašti Kju blizu Londona, ranije je kao botaničar plovio s kapetanom Džejmsom Kukom na njegovom istraživačkom putovanju po Tihom okeanu. a Obojica su u hlebnom drvetu videla potencijal koji obećava.

Iako nije lično pratio Blaja, Banks je napravio planove za održavanje ovih biljaka na brodu tokom dugog putovanja morem, posebno naglašavajući njihovu potrebu za svežom vodom. Neki pisci veruju da su briga oko drveća i rasipanje vode na drveće — na račun posade — možda doveli do pobune već nezadovoljne posade. Tako su nedaleko od obale ostrva Tonga, rano ujutru 28. aprila 1789, Blaj i 18 njemu lojalnih ljudi uz pretnju sabljom prepušteni vetru i talasima. Ushićeni pobunjenici su verovatno tada pobacali sadnice hlebnog drveta, tako da su one završile u moru.

Međutim, Blaj nije bio čovek koji se mogao lako zaplašiti. On se upustio u ono što je nazvano „najčuvenijim putovanjem čamcem u pomorskim zapisima“. Tokom sedam mučnih sedmica, plovio je ovim malim čamcem više od 5 800 kilometara prema severozapadu prolazeći između ostrva koja su danas poznata pod imenom Fidži, pa prema istočnoj obali Nove Holandije (Australije), sve dok nisu stigli na sigurno do ostrva Timor.

Po povratku u Englesku, Blaj je preuzeo komandu nad još dva broda i zatim se vratio na Tahiti da uzme hlebno drveće. Ovog puta, 1792. godine, uspešno je prevezao oko 700 „putnika“ na ostrva Sent Vinsent i Jamajku u Zapadnoindijskim ostrvima. Tamo i dan-danas raste hlebno drvo— i rađa zlatan plod, takoreći ispod zelenih, lisnatih kruna.

Iako je Blajovo putovanje svakako jedna epska priča o preživljavanju i otkriću, ono je tek novije poglavlje u priči o hlebnom drvetu. Kada bi hlebno drvo samo moglo da progovori, koje bi tek priče ispričalo iz vremena od pre više hiljada godina kada je pravilo društvo drevnim pomorcima na dugim istraživačkim putovanjima!

Rana putovanja hlebnog drveta

Arheolozi veruju da je u zapadnom delu Tihog okeana bilo nekoliko seoba, od kojih je poslednja započeta oko 1500. pre n. e. b Krenuvši iz jugoistočne Azije, narod Lapita je koristio velike kanue s dva trupa da bi migrirao u zemlje koje su danas poznate kao Indonezija, Nova Gvineja, Nova Kaledonija, Vanuatu i Fidži, pa čak i dalje u centralni deo Tihog okeana. Ova putovanja su predstavljala zaista neverovatne pomorske podvige, s obzirom da su neka putovanja između ostrva zahtevala prelaženje stotina kilometara preko otvorenog mora.

Lapitski kanui s dva trupa za putovanje preko okeana mogli su da prime veliki broj ljudi zajedno s domaćim životinjama, zalihama hrane i mnoštvom semenja, reznica i sadnica. Kako su se Lapiti širili po Tihom okeanu tako su otkrivali i naseljavali ostrva Melanezije, Polinezije i Mikronezije na severu i Novi Zeland na jugu. Oni su se rasuli kao plimni talasi, stigavši na kraju čak do Uskršnjeg ostrva i Havaja. c Gde god da su išli, među najistaknutijim „putnicima“ bilo je izdržljivo hlebno drvo.

Višenamenska i hranljiva namirnica

Danas je na Fidžiju, kao i u mnogim drugim delovima sveta, plod hlebnog drveta izuzetno cenjen kao hranljiva i jeftina namirnica. Neke vrste ovog drveta su izdržljive i plodne, i obično donose plod triput godišnje tokom 50 godina, čak i kada vremenske prilike nisu idealne. Plodovi po strukturi nalikuju hlebu, a njegove brojne vrste imaju različite ukuse. Ukus plodova se obično opisuje kao nešto između hleba i krompira. Mogu se kuvati u vodi i na pari, peći ili pržiti, a često se spremaju i kao desert. Mogu se osušiti i samleti u brašno za kuvanje, a kada se mesnati deo odvoji i prokuva, koristi se godinama.

U lišće hlebnog drveta se može uviti riba ili piletina da bi ostala sočna i ukusna nakon kuvanja. Oljušteno seme je takođe jestivo i ima ukus oraha. Ponekad se skuplja biljni sok i deca ga jedu kao žvakaću gumu. Kakva raznovrsna upotreba! Nije teško razumeti zašto neki pacifički ostrvljani naročito vole hlebno drvo.

Ledua, koja živi na Fidžiju, kaže nam da je pominjanje hlebnog drveta podseća i na dobre i na loše uspomene iz detinjstva. Njena porodica je imala pet velikih stabala hlebnog drveta. Leduin posao je bio da čisti dvorište od lišća, što je mrzela. S druge strane, često je posle škole zajedno s braćom i sestrama skupljala plodove i prodavala ih od vrata do vrata što je više mogla. Zatim su njihovi roditelji za te pare kupovali stvari koje su im bile potrebne za posećivanje hrišćanskih skupova, kao što su hrana, autobuska karta ili nove cipele.

Možda živite u jednom od mnogih delova naše planete gde se sada uzgaja ovaj svetski „putnik“ sa zvučnim imenom Artocarpus altilis. Možda ranije na ovo divno delo stvaranja niste gledali kao na blago niti čak kao na nešto vredno i lepo. Međutim, mnogima koji žive na Tihom okeanu spominjanje hlebnog drveta oživljava slike velikih pomorskih podviga i istraživačkih putovanja naroda Lapita i kapetana Blaja.

[Fusnote]

a Vidite članak pod naslovom „Bašte u Kjuu — svetski centar za rasađivanje“ koji se nalazi u Probudite se! od 8. januara 1989. (engl.).

b Naravno, ovaj datum se zasniva samo na arheologiji i ne uzima u obzir biblijsku hronologiju.

c Neki istoričari veruju da je nekoliko ovih drevnih pacifičkih putnika stiglo čak do peruanske obale u Južnoj Americi i da su po povratku doneli južnoameričku batatu na pacifička ostrva. Ako je to tačno, to bi značilo da je batata putovala od ostrva do ostrva u suprotnom pravcu u odnosu na hlebno drvo i da je na kraju stigla do jugoistočne Azije, odakle potiče hlebno drvo.

[Okvir/Slika na 25. strani]

Drvo koje puno toga daje

Kada se razgrana, hlebno drvo je impresivno zimzeleno drvo. Vodi poreklo iz malezijskih šuma. Kao član porodice Moraceae, ono je u srodstvu s drvećem smokve, duda i jedne vrste indijskog krušnog drveta. Stablo može da izraste i do 12 metara, i ono pušta mladice koje se mogu odseći i posaditi. Na hlebnom drvetu zasebno rastu i muški i ženski cvetovi. Ovi cvetovi, čije oprašivanje i širenje u divljini zavisi od malih ljiljaka koji se hrane voćem, razvijaju se u velike okrugle ili ovalne plodove veličine otprilike male dinje, koji su spolja zelene a iznutra krem do zlatnožute boje.

Hlebno drvo takođe ima jako veliko, glatko, tamnozeleno lišće koje pravi prijatan hlad na vrelom tropskom suncu. Ovo meko, lagano drvo koristi se za pravljenje nameštaja i kanua, dok se unutrašnja kora ponekad koristi za pravljenje odeće koja je na pacifičkim ostrvima poznata kao tapa. Mlečni sok se koristi kao vodootporna smesa, a u nekim mestima se ovaj lateks upotrebljava kao gips pri prelomu kostiju i čak kao lepak za hvatanje ptica.

[Slika na 24. strani]

Slika Roberta Doda koja prikazuje pobunu na brodu „Baunti“

[Izvor]

National Library of Australia, Canberra, Australia/Bridgeman Art Library

[Slike na 26. strani]

Plod hlebnog drveta se može pripremiti na razne načine