Vrati se na sadržaj

Vrati se na sadržaj

Zadivljujuća čula u životinjskom svetu

Zadivljujuća čula u životinjskom svetu

Zadivljujuća čula u životinjskom svetu

TRČKARAJUĆI unaokolo u potrazi za hranom, miš misli da je bezbedan u mraku. I ne sluti da zmija jamičarka može da „vidi“ toplotu koju zrači njegovo telo — što je fatalna zabluda. Iverak miruje potpuno skriven ispod peska u bazenu za ajkule, u kom se jedna gladna ajkula kreće u njegovom pravcu. Ajkula ne može da ga vidi; međutim, u tren oka se zaustavlja, zariva njušku u pesak i proždire svoj plen.

Da, jamičarka i ajkula su primeri životinja koje imaju posebna čula koja nemaju ljudi. S druge strane, mnoga bića imaju čula koja su poput naših, ali su daleko oštrija ili mogu da opažaju u drugom opsegu. Dobar primer toga su oči.

Oči koje vide drugačiji svet

Spektar boja koje naše oči zapažaju predstavlja samo delić elektromagnetnog spektra. Naše oči recimo ne mogu da vide infracrveno zračenje, koje ima veću talasnu dužinu od crvenog svetla. Međutim, jamičarke imaju dva mala organa, to jest duplje između očiju i nozdrva koje registruju infracrveno zračenje. a Zato one čak i u mraku mogu precizno da vide i da napadnu toplokrvnu žrtvu.

Iza ljubičastog kraja vidljivog spektra postoji ultraljubičasta svetlost. Premda nevidljiva za naše oči, ultraljubičasta svetlost je vidljiva za mnoga druga stvorenja, između ostalog, za ptice i insekte. Na primer, pčele se orijentišu pomoću sunca — čak i po delimično oblačnom danu kada se ono ne vidi — tako što posmatraju plavo nebo koje se vidi između oblaka i zapažaju šare koje stvara polarizovana ultraljubičasta svetlost. Mnoge cvetnice imaju lepotu koja je vidljiva samo u polju ultraljubičastog svetla, a neko cveće čak ima „indikator nektara“ — jedan deo s drugačijim odsjajem ultraljubičaste svetlosti — koji usmerava insekte na nektar. Na sličan način izvesno voće i semenje privlači ptice.

Budući da ptice vide u polju ultraljubičaste svetlosti i da im zahvaljujući njoj perje posebno svetli, one verovatno izgledaju šarenije jedna drugoj nego nama. One imaju vizuelnu „dubinu boja koju ne možemo ni da zamislimo“, kako je to rekao jedan ornitolog. Možda sposobnost zapažanja ultraljubičaste svetlosti pomaže nekim jastrebovima i kliktavcima da uoče voluharice, to jest poljske miševe. Kako? Mužjaci voluharice, kaže časopis BioScience, „stvaraju urin i izmet u kojima ima hemikalija koje upijaju ultraljubičastu svetlost, a svoje staze obeležavaju urinom“. Zahvaljujući tome, ptice mogu „zapaziti na kom području ima dosta voluharica“ i koncentrisati se na njega.

Zašto ptice tako dobro vide?

Vid koji imaju ptice je pravo čudo. „Glavni razlog“, kaže knjiga All the Birds of the Bible, „jeste taj što tkivo za formiranje slike koje se nalazi u mrežnjači ima mnogo više vidnih ćelija nego kod drugih stvorenja. Od broja vidnih ćelija zavisi koliko će oko biti sposobno da vidi sitne objekte na daljinu. Dok u mrežnjači ljudskog oka ima oko 200 000 vidnih ćelija po kvadratnom milimetru, kod većine ptica ih ima tri puta više, a jastrebovi, lešinari i orlovi ih imaju milion i više po kvadratnom milimetru.“ Pored toga, neke ptice imaju u oku i dva dodatna ulegnuća — polja maksimalne optičke rezolucije — što im omogućuje fantastično zapažanje razdaljine i brzine. Nešto slično imaju i ptice koje love insekte u letu.

Ptice imaju i neobično meka sočiva koja omogućuju brzo fokusiranje. Zamislite koliko bi bilo opasno leteti — posebno u šumama i čestarima — ako bi sve bilo mutno. Da, u građi očiju kod ptica ogleda se neverovatna mudrost! b

Električno čulo

Ranije spomenuta scena sa skrivenim iverkom i ajkulom stvarno se odigrala tokom jedne naučne studije o ajkulama. Istraživači su želeli da saznaju da li ajkule i raže osećaju slaba električna polja koja emituju žive ribe. c Da bi to utvrdili, oni su sakrili elektrode u peščanom dnu bazena za ajkule i pustili odgovarajuću voltažu. S kakvim ishodom? Čim se približila elektrodama, ajkula se obrušila na njih.

Ajkule poseduju takozvanu pasivnu elektrorecepciju; one osećaju električna polja kao što uši pasivno čuju zvuk. Ali električne ribe imaju aktivnu elektrorecepciju. Poput ljiljka koji emituje zvučne signale i prati eho, ove ribe emituju električne talase ili pulseve, u zavisnosti od vrste, i onda pomoću posebnih receptora registruju bilo koje narušavanje tih polja. d Električne ribe mogu na ovaj način prepoznati prepreke, potencijalnu žrtvu, pa čak i partnera za parenje.

Ugrađeni kompas

Zamislite kako bi bilo kada biste u telu imali ugrađen kompas. Sigurno ne bi bio nikakav problem ako biste se izgubili! U telu mnogih stvorenja, uključujući i pčele i pastrmke, naučnici su otkrili mikroskopski male kristale magnetita, to jest prirodno namagnetisani oksid gvožđa. Ćelije koje sadrže ove kristale povezane su s nervnim sistemom. Zato pčele i pastrmke mogu otkriti magnetna polja. U stvari, pčele koriste zemljino magnetno polje pri izradi saća i orijentisanju.

Istraživači su otkrili magnetit i u jednoj vrsti bakterija koje žive na talogu morskog dna. Kada se taj talog uskovitla, zemljino magnetno polje tako deluje na magnetit da se bakterije poređaju na način na koji se bezbedno vraćaju na svoje prebivalište na morskom dnu. U protivnom bi uginule.

Moguće je da mnoge životinje selice — uključujući i ptice, kornjače, losose i kitove — takođe osećaju magnetno polje. Međutim, izgleda da se one ne oslanjaju samo na to čulo, nego se verovatno orijentišu i pomoću mnogih drugih čula. Na primer, losos za pronalaženje reke u kojoj se izlegao verovatno koristi i svoje snažno čulo mirisa. Evropski čvorci se orijentišu pomoću sunca, a neke druge ptice pomoću zvezda. Ali kao što je profesor psihologije Hauard Hjuz primetio u svojoj knjizi Sensory Exotica — A World Beyond Human Experience, „očigledno će nam trebati još puno vremena da bismo razumeli te i druge misterije u prirodi“.

Uši na kojima biste pozavideli

U poređenju s ljudima, mnoga stvorenja poseduju zadivljujuć sluh. Dok mi možemo čuti zvuke između 20 i 20 000 herca (oscilacija u sekundi), psi mogu čuti između 40 i 46 000 herca, a konji između 31 i 40 000 herca. Slonovi i stoka čak mogu čuti u infrasoničnom polju (odmah ispod onoga što čuje čovek) i do 16 herca. Pošto se niske frekvencije prenose na veću daljinu, slonovi mogu komunicirati na razdaljinama većim i od četiri kilometra. U stvari, neki istraživači kažu da bismo takve životinje mogli da koristimo da bi nas na vreme upozorile na zemljotrese i ozbiljne poremećaje u atmosferskim uslovima, jer se u oba slučaja emituje infrasoničan zvuk.

Insekti takođe mogu da čuju u širokom opsegu frekvencije, neki u ultrasoničnom polju od preko dve oktave iznad onoga što čuju ljudi, dok drugi u infrasoničnom polju. Nekoliko insekata čuje pomoću tankih, pljosnatih membrana nalik bubnoj opni, koje se nalaze na skoro svim delovima tela izuzev glave. Drugi čuju pomoću nežnih dlačica koje ne reaguju samo na zvuk nego i na najmanja kretanja u vazduhu, kao što su ona prouzrokovana pokretima ljudske ruke. Ova istančanost čula objašnjava zašto je tako teško spljeskati muvu!

Zamislite da možete čuti korake nekog insekta! Takav zadivljujuć sluh ima samo jedini leteći sisar na svetu — ljiljak. Doduše, istančan sluh je ljiljcima potreban za orijentisanje u mraku i hvatanje insekata pomoću eholokacije, to jest sonara. e Profesor Hjuz kaže: „Zamislite sonarni sistem koji je složeniji od onog koji se nalazi na najmodernijim podmornicama. Sada zamislite da taj sistem koristi mali ljiljak koji vam lako stane na dlan. Svi proračuni koji omogućuju ljiljku da odredi daljinu, brzinu, pa čak i vrstu ciljanog insekta izvode se u mozgu koji je manji od vašeg nokta na palcu!“

Pošto precizna eholokacija zavisi i od kvaliteta zvučnog signala koji se emituje, ljiljci imaju „sposobnost da regulišu visinu tona svog glasa na načine na kojima bi im pozavideo svaki operski pevač“, kaže jedna knjiga. f Izgleda da neke vrste ljiljaka mogu pomoću kožnih izraštaja na nosu i da usmere zvuk u jedan snop. Svi ovi faktori doprinose tome da je sonar toliko razvijen da može proizvesti „akustičnu sliku“ objekata koji su sitni koliko i ljudska vlas!

Pored ljiljaka, eholokaciju koriste barem još dve vrste ptica — čiope iz Azije i Australije i uljane ptice iz tropske Amerike. Međutim, izgleda da one ovu sposobnost koriste samo radi orijentisanja u mračnim pećinama u kojima se gnezde.

Sonar na moru

Kitovi zubani takođe koriste sonar, mada naučnici još nisu otkrili kako on tačno funkcioniše. Sonar kod delfina funkcioniše pomoću karakterističnih škljocanja, za koja se veruje da ne nastaju u grlu, nego u nosnom sistemu. Masno uzglavlje — loptasti organ koji je sastavljen od masnog tkiva u prednjem delu delfinove glave — usmerava zvuk u snop koji „osvetljava“ prostor ispred životinje. Kako delfini čuju svoj eho? Izgleda da ga ne čuju pomoću ušiju, nego pomoću donje vilice i okolnih organa, koji su povezani sa srednjim uhom. Vredno je zapaziti da se u ovom delu tela nalazi ista vrsta masnog tkiva koja se nalazi u delfinovom masnom uzglavlju.

Delfinovi sonarni škljocaji su zadivljujuće slični matematičkom obrascu talasa zvanom Gaborova funkcija. Ova funkcija, kaže Hjuz, pokazuje da se delfinovi škljocaji „približavaju matematički idealnom sonarnom signalu“.

Delfini mogu promeniti jačinu tih sonarnih škljocaja od jedva čujnog šapata do praska od 220 decibela. Koliko je to snažno? Primera radi, glasna rok muzika proizvodi 120 decibela, a artiljerijska paljba 130 decibela. Naoružani sonarom koji je daleko snažniji, delfini mogu opaziti predmete veličine 8 centimetara na 120 metara daljine, a u tišim vodama verovatno i na većim razdaljinama.

Kada razmišljate o zadivljujućim čulima koja postoje u životinjskom svetu, niste li ispunjeni strahopoštovanjem i divljenjem? Ponizni, dobro informisani ljudi obično se tako osećaju — što nas vraća na pitanje kako smo mi stvoreni. Doduše, naša čula su često slabija u poređenju s čulima izvesnih životinja i insekata. Međutim, samo smo mi dirnuti onim što zapažamo u prirodi. Zašto imamo takva osećanja? I zašto pokušavamo ne samo da razumemo živa bića nego i da shvatimo njihovu svrhu i da saznamo koje je naše mesto među njima?

[Fusnote]

a Postoji oko 100 vrsta jamičarki, uključujući i riđovke, zvečarke i vodene mokasine.

b Čitaoci koji su zainteresovani za razmatranje evolucije u odnosu na inteligentno planiranje pozvani su da pročitaju knjigu Život — kako je nastao? Evolucijom ili stvaranjem?, koju su objavili Jehovini svedoci.

c Kada se nađu u vodi, sva živa bića, uključujući i ljude, emituju slabo električno polje koje se može registrovati.

d Električne ribe o kojima ovde govorimo proizvode samo mali elektricitet. Njih ne treba mešati sa električnim ribama koje stvaraju mnogo višu voltažu, kao što su električne raže i jegulje, koje ošamućuju bilo u odbrani bilo prilikom lova. Električne jegulje mogu čak da ubiju konja!

e U porodici ljiljaka ima oko 1 000 vrsta. Nasuprot raširenom gledištu, svi imaju dobar vid, ali ne koriste svi sonar. Neki se za pronalaženje hrane, poput letećih lisica, služe svojom sposobnošću da odlično vide noću.

f Ljiljci emituju jedan složen signal koji se sastoji od više tonova različitih frekvencija u rasponu od 20 000 do 120 000 herca i više.

[Okvir/Slike na 9. strani]

Insekti, pazite!

„Svakog dana, pred sam smiraj dana, u podnožju talasastih brda blizu San Antonija u Teksasu (SAD) odigrava se nešto stvarno zadivljujuće“, kaže knjiga Sensory Exotica — A World Beyond Human Experience. „Gledajući s daljine, pomislili biste da vidite ogroman crni oblak koji se valja iz dubine zemlje. Međutim, ne radi se ni o kakvom oblaku dima koji zatamnjuje nebo u predvečerje, nego o masovnom izlasku 20 miliona meksikanskih golorepih ljiljaka iz dubina pećine Braken.“

Nedavno je procenjeno da se radi o 60 miliona ljiljaka. Leteći i do 3 000 metara u noćno nebo, oni traže svoj omiljeni obrok, insekte. Iako se noćnim nebom prolama nebrojeno mnogo ultrazvučnih pisaka, nema nikakve zbrke, jer svaki od ovih sisara ima izuzetno razvijen sistem za prepoznavanje eha sopstvenog piska.

[Slika]

Pećina Braken

[Izvor]

Courtesy Lise Hogan

[Slika]

Meksički golorepi ljiljak — sonar

[Izvor]

© Merlin D. Tuttle, Bat Conservation International, Inc.

[Slika na 7. strani]

Pčele — vid i magnetizam

[Slika na 7. strani]

Suri orao — vid

[Slika na 7. strani]

Raža — elektricitet

[Slika na 7. strani]

Ajkula — elektricitet

[Slika na 7. strani]

Čvorci — vid

[Slika na 7. strani]

Losos — miris

[Izvor]

U.S. Fish & Wildlife Service, Washington, D.C.

[Slika na 7. strani]

Kornjača — verovatno magnetizam

[Slika na 8. strani]

Slon — zvuci niske frekvencije

[Slika na 8. strani]

Pas — zvuci visoke frekvencije

[Slika na 9. strani]

Delfini — sonar