Vrati se na sadržaj

Vrati se na sadržaj

„U Limi nikada ne pada kiša?“

„U Limi nikada ne pada kiša?“

„U Limi nikada ne pada kiša?“

OD DOPISNIKA PROBUDITE SE! IZ PERUA

Ako dođete u Peru, verovatno ćete čuti nekoga kako za peruansku prestonicu kaže: „U Limi nikada ne pada kiša.“ Dok budete drhtali na hladnom, vlažnom vazduhu, verovatno ćete se pitati da li je to istina.

LIMA se nalazi u velikoj pustinji duž obale Južne Amerike koja izlazi na Tihi okean. To je područje koje ima jednu od najneobičnijih klima na svetu. Ovaj uzani suvi pojas zemlje proteže se od pustinje Sečura na krajnjem severu Perua, pa sve do pustinje Atakama na severu Čilea.

Ova priobalna pustinja leži između brdovitih Anda i azurnoplavog Tihog okeana. Gledano iz daleka, izgleda kao da duž obale nema ničega sem golih, valovitih, kamenitih i peščanih brda u svakoj zamislivoj nijansi bež i braon boje. Usled erozije, na mnogim padinama tih brda nastale su kaskade braonkastog stenja. Česti potresi malo-pomalo pomeraju ta brda i ona se polako spuštaju ka moru.

Kada stene dođu do obale, talasi Tihog okeana polako ih mrve u pesak od kojeg vetar zatim stvara dine u obliku polumeseca. U nekim delovima ove ogromne pustinje kiša nije pala već 20 godina, što ovu pustinju čini jednim od najsuvljih mesta na planeti. Ali zašto je ovo područje tako suvo?

Zastor na Andima koji zadržava kišu

Odgovor je vezan za pasatne vetrove koji duvaju sa istoka ka zapadu. Ovi vetrovi su primorani da se uzdižu kada naiđu na visoko nabrano gorje Anda. Dok se uzdižu da bi prešli preko Anda, vetrovi se hlade, što prouzrokuje da se vlaga koju nose kondenzuje i padne u vidu kiše i snega, uglavnom na istočne padine ovih planina. Tako planine stvaraju zastor koji ne dozvoljava kiši da dopre do zapadnih obronaka.

Osim toga, ni hladna peruanska, to jest Humbeltova struja koja dolazi iz pravca severa sa Antarktika, niti vetar koji duva iz južnog dela Tihog okeana ne donose mnogo vlage. Svi ovi faktori doveli su do nastanka jedne izuzetno suve, mada ne vruće pustinje. Premda su kiše retke, iznenađujuće je to što je vlažnost vazduha veoma visoka, naročito tokom peruanske zime koja traje od maja do novembra. Odakle dolazi ta vlažnost?

Garua

Nad obalom se tokom zime stvara pokrivač od niskih oblaka i s Tihog okeana dolazi gusta magla koju Peruanci nazivaju garua. U ovo doba godine, meseci mogu proći bez ijednog tračka sunčeve svetlosti zbog čega je ovde hladna, ili kako neki kažu, sumorna klima. Iako se ovo područje nalazi u tropskom pojasu, prosečna zimska temperatura u Limi varira između 16 i 18 stepeni Celzijusa. Iako nema padavina, relativna vlažnost vazduha u zimskim mesecima može dostići 95 procenata, a na to dobro naviknuti Limenjosi, stanovnici Lime, oblače toplu odeću protiv hladnoće koja se uvlači u kosti. a

Sasvim sitne kapi zimske izmaglice dovoljne su da pokvase ulice u Limi i da vrate život usnulim pustinjskim biljkama na uzdignutim priobalnim brdima. Velikim stadima koza, ovaca i goveda dobro dođu novonastali zeleni pašnjaci. Štaviše, od početka 1990-ih, u nekim gradovima u pustinji se koriste skupljači za maglu — velike polipropilenske mreže na kojima se magla kondenzuje — da bi se iz niskih, maglom natovarenih oblaka sakupila voda za piće i navodnjavanje.

Međutim, vlaga iz magle i oblaka nije dovoljna da bi vegetacija opstala tokom cele godine. Sveukupna količina padavina u Limi godišnje iznosi 50 milimetara i uglavnom potiče od kondenzacije garue. Zbog toga su malobrojne zelene biljke koje rastu u priobalnoj pustinji snabdevene životodajnom vodom iz malih reka, koje izviru u visokim, snegom pokrivenim Andima. Kad se posmatraju iz vazduha, doline tih rečica izgledaju kao zelene trake koje se pružaju po pustinji.

Život bez kiše

Da bi opstali u tako suvoj sredini, drevni narodi koji su nastanjivali primorje — kao što su Čimu i Močika — izgradili su složene sisteme za navodnjavanje. Ovi veliki poljoprivredni projekti su, kao i oni u drevnom Egiptu, održavali u životu ove izuzetno organizovane civilizacije. Drevni Peruanci su od opeke gradili razvijene gradove s hramovima u obliku piramide, velikim zidinama i rezervoarima. Ove građevine su, zbog malo kiše, dobro očuvane, što arheolozima pruža dobru sliku o životu u Peruu pre Kolumba. Mnoga današnja priobalna naselja još uvek zavise od restauriranih akvadukata i kanala koji su napravljeni hiljadama godina ranije.

Rani stanovnici pustinje su uvideli da je pustinjsko zemljište veoma plodno tamo gde ima vode. Današnji sistemi za navodnjavanje peruanskog primorja obezbeđuju vodu potrebnu za uzgajanje raznih useva kao što su pamuk, pirinač, kukuruz, šećerna trska, grožđe, masline, špargla, kao i druge vrste voća i povrća. Od peruanske populacije, koja broji 27 miliona ljudi, više od polovine živi u ovom uskom, priobalnom pojasu.

Kad stvarno pada

Kiša ipak ponekad pada u nekim delovima ove pustinje, uključujući i Limu. Hladna peruanska struja svakih nekoliko godina ustukne pred toplijim vodama koje dolaze iz zapadnih delova Tihog okeana. Ovaj fenomen, poznat kao El Ninjo, označava skori dolazak kiše. El Ninjo je bio naročito jak 1925, 1983. i 1997/98. Razumljivo je što su stanovnici pustinje, koji praktično uopšte nisu navikli na kišu, slabo pripremljeni za ovakve provale oblaka i poplave.

Jedna takva poplava je 1998. pogodila peruanski grad Iku. Reka Ika je poplavila veliki deo tog grada, i kuće građene od cigala od blata jednostavno su iščezle. Drugim delovima pustinje je to koristilo. Zemljište je upilo vlagu i preobrazilo se u bujne pašnjake. Zadnji El Ninjo je veći deo pustinje Sečura pretvorio u zelenu baštu prošaranu prelepim cvećem, što nas je podsetilo na Božje obećanje da će jednoga dana ’pustinja cvetati kao ruža‘ (Isaija 35:1). Obilne kiše su u pustinji stvorile i jedno ogromno jezero — procenjuje se da je bilo dugačko 300, a široko 40 kilometara — koje je u novinama dobilo nadimak La Ninja.

Velika peruanska priobalna pustinja svakako doprinosi raznolikosti prirodnih čuda naše planete. Iako je kiša ovde retka pojava, zahvaljujući navodnjavanju i ispravnoj upotrebi dragocene vode, ova suva zemlja je postala prijatan dom za milione ljudi.

[Fusnota]

a Kada temperatura preko leta poraste na 20 do 27 stepeni Celzijusa, stanovnici Lime odlažu svoju toplu odeću i uživaju na mnogim plažama duž obale.

[Okvir/Slika na 27. strani]

Bogatstvo iz otpada

Životom bogati okean koji zapljuskuje zapadnu obalu Perua hiljadama godina obezbeđuje hranu — uglavnom sardine i sardele — za milione morskih ptica. Zbog malo padavina u tom podneblju, ptičji izmet se na priobalnim ostrvima tokom godina nagomilavao u ogromnim količinama — gomile su ponekad bile visoke i do 30 metara! Pre dolaska Španaca je otkriveno da je taj izmet, nazvan gvano po nazivu na jeziku Kečua Indijanaca, izuzetno đubrivo. Gvano je u drugoj polovini 19. veka postao vrlo tražen izvozni proizvod Perua, sve dok ga na svetskom tržištu nije zamenilo veštačko đubrivo. Stare zalihe gvana su se do tada iscrple. Današnje zalihe gvana su uglavnom ograničene na ono što ptice trenutno proizvedu.

[Mapa na 24. strani]

(Za kompletan tekst, vidi publikaciju)

Lima

[Slika na 25. strani]

Obala Tihog okeana južno od Lime

[Izvor]

© Yann Arthus-Bertrand/CORBIS

[Slika na 25. strani]

Pustinja Sečura koja se prostire duž peruanske obale

[Slike na 26. strani]

Skupljači magle u Mehiji u Peruu

Kanali koje su napravile Inke još uvek se koriste u Oljantajtambu u Peruu

[Izvori]

© Jeremy Horner/CORBIS; umetak: Courtesy of the charity FogQuest; www.fogquest.org

[Slika na 26. strani]

Obilne kiše, nastale kao posledica vremenskog fenomena El Ninjo, 30. januara 1998. prouzrokovale su ozbiljne poplave u Iki u Peruu

[Izvor]

AP Photo/Martin Mejia