Vrati se na sadržaj

Vrati se na sadržaj

Tur de Frans 100 godina najvećeg ispita za bicikliste

Tur de Frans 100 godina najvećeg ispita za bicikliste

Tur de Frans 100 godina najvećeg ispita za bicikliste

OD DOPISNIKA PROBUDITE SE! IZ FRANCUSKE

NOVEMBRA 1902, Anri Degranž, direktor sportskog dnevnog lista L’Auto, tragao je za nekom idejom kako bi nadmašio suparnički list Le Vélo. „Kako bi bilo da organizujemo biciklističku trku kroz celu Francusku?“, predložio je Žeo Lefevr, mladi novinar lista L’Auto. Isprva je ta ideja nerealno zvučala, ali je uskoro ipak bila sprovedena u delo. Tako je 1. jula 1903, tačno u 15.16 časova, iz Pariza krenulo 60 biciklista, profesionalaca i amatera, na tronedeljno putovanje prvog Tur de Fransa u dužini od 2 428 kilometara. a

„Robovi drumova“

Trka je odmah postala hit. Mnoštvo ljudi širom Francuske izašlo je da vidi i pozdravi, kako je francuski reporter Alber Londr rekao, „robove drumova“. Uslovi za trku tokom prvih godina Tur de Fransa bili su u najmanju ruku primitivni — jednostavna oprema, putevi puni rupa, beskrajne etape i noćna vožnja.

Bez prava na bilo kakvu tehničku pomoć, izuzev na kontrolnim mestima, biciklisti kojima bi se nešto pokvarilo morali su sami da popravljaju svoje 20 kilograma teške bicikle. Na primer, 1913. i 1919. godine, nesrećni Ežen Kristof je dvaput morao da popravlja prednje viljuške u seoskoj kovačnici!

Dovitljivost i medijska popularnost

Da bi se održalo interesovanje za trku, organizatori su morali da budu dovitljivi iz godine u godinu. Unošene su novine: veći broj kraćih etapa, kratki ulasci u okolne zemlje, državni timovi ili timovi koje sponzorišu kompanije, vožnja timova i pojedinaca na hronometar, kao i završetak trke na pariskom bulevaru Šanzelize. Jedna od prekretnica bila je 1919. godine. Od tada se vodećem u generalnom plasmanu na kraju svake etape dodeljuje posebna majica u žutoj boji, poput boje stranica lista L’Auto — poželjna majo žon, to jest žuta majica. Da bi finansirao ovu manifestaciju, Degranž je 1931. sastavio jedan reklamni karavan koji prolazi otprilike jedan sat pre biciklista i zabavlja posmatrače pokraj staze.

Tiraž lista L’Auto — koji se sada zove L’Équipe — naglo je skočio. Tako je 1903. godine odmah bilo razgrabljeno 130 000 primeraka specijalnog izdanja — objavljenog sedam minuta nakon dolaska Morisa Garina, pobednika prvog Tur de Fransa. Budući da ljudi iz više od 150 zemalja danas prate televizijski prenos Tur de Fransa, ta trka je po medijskoj popularnosti treći sportski događaj u svetu, odmah iza Olimpijskih igara i Svetskog prvenstva u fudbalu. Primera radi, članovi španskog parlamenta su 1987. prekinuli sednicu kako bi gledali pobedu svog zemljaka Pedra Delgada u iscrpljujućoj planinskoj etapi Alp d’Uez sa 21 serpentinom!

Osvajanje planina

Tur de Frans se u početku održavao uglavnom na ravnom terenu. Potom je, u junu 1910, novinar lista L’Auto Alfons Stene poslao Degranžu telegram s Pirineja, u kom je rekao da je sasvim izvodljivo voziti tim planinskim prevojima. Steneov izveštaj nije bio baš tačan. On je celu noć proveo izgubljen u snegu na visini od 2 200 metara! Pa ipak, najžilaviji biciklisti su sledećeg meseca prihvatili taj izazov. Premda nije prvi stigao, Francuz Gustav Garigu je preko prevoja Turmale u Pirinejima vozio bez ijednog zaustavljanja. Otada su u Tur de Frans uključeni i drugi planinski prevoji u Alpima i Pirinejima.

Pri spuštanju, biciklisti su postizali vrtoglave brzine, i do 100 kilometara na sat. Često su i padali. Tako je 1951. Holanđanin Vim van Est, koji je nosio žutu majicu, sleteo u 50 metara duboku klisuru iz koje su ga izvukli pomoću improvizovanog konopca napravljenog od unutrašnjih guma za bicikl. Bilo je i tragičnijih slučajeva. Španac Fransisko Sepeda poginuo je 1935. nakon što je pao u prevoju Galibije, u Alpima. Italijan Fabio Kasarteli je 1995. stradao nakon fatalnog pada na kosini s nagibom od 17 stepeni, na Porte d’Aspeu, u Pirinejima.

Dueli na vrhu

Francuzi Žak Anketil i Rejmon Pulidor bili su 1964. akteri spektakularne trke s neizvesnim ishodom na obroncima planine Pij de Dom, u planinskom vencu Overnj. Pulidor, koji je često bio drugoplasirani, pobedio je u tom duelu, ali mu je žuta majica izmakla za svega nekoliko sekundi.

Belgijanac Edi Merks i Španac Luis Okanja nadmetali su se 1971. za prvo mesto. Na obroncima prevoja Ment u Pirinejima 12. jula te godine, Okanja je pao. Zbog povrede nije mogao da nastavi trku. Iz poštovanja prema suparniku, Merks je zatražio da sledećeg dana ne nosi žutu majicu na polasku.

Planinske etape su mesto i drugih primera sportske korektnosti. Na primer, tokom uspinjanja na Izoar u Alpima 1949, italijanski večiti rivali Đino Bartali i Fausto Kopi privremeno su ostavili po strani svoje rivalstvo kako bi pomogli jedan drugome.

Timski sport

Duge solo vožnje su spektakularne. Jedna takva bila je nenadmašna solo vožnja Švajcarca Huga Kobleta 1951, u dužini od 140 kilometara na etapi Briv-Ažen. Međutim, pobeda je uglavnom rezultat timskog rada. Obično bude 20 profesionalnih timova od po devet biciklista. Članovi tima u potpunosti stoje na raspolaganju vođi grupe, uvek spremni da ga podupru ako izgubi snagu, ako mu se pokvari bicikl ili ako padne.

Primer 20-godišnjeg francuskog bicikliste Renea Vjetoa iz 1934. godine dobro ilustruje takav timski duh. Iako je imao velike šanse da pobedi na jednoj etapi, nijednog trenutka se nije dvoumio da li da se vrati na prevoj kojim se upravo spustio kako bi dao svoj bicikl Antonenu Manjeu, vođi tima, kome se pokvario bicikl.

Dvorana velikana

Izuzetan je podvig više puta pobediti na Tur de Fransu. Do danas su četvorica biciklista pobedila pet puta: Žak Anketil (Francuska, 1957, 1961-64), Edi Merks (Belgija, 1969-72, 1974), Bernar Inol (Francuska, 1978-79, 1981-82, 1985) Migel Indurain (Španija, 1991-95). Ali ko zna koliko bi puta Belgijanac Filip Tues pobedio (pobednik 1913, 1914, 1920) da ovo nadmetanje nije prekinuo Prvi svetski rat, iz kojeg se nekoliko bivših šampiona nije vratilo?

Po mišljenju mnogih, najveći biciklista svih vremena bio je Edi Merks, koji je imao nadimak Kanibal. Kao pobednik u 34 etape, bio je nenadmašan na svim poljima — u vožnji na hronometar, sprintevima, spustovima i etapama na ravnim i planinskim deonicama. „Ostavlja nam samo mrvice“, jadao se jedan od njegovih pobeđenih rivala. Dvostrukog šampiona Fausta Kopija smatraju za najprofesionalnijeg i najelegantnijeg učesnika svih vremena.

Pobeda po svaku cenu

Uvek je bio izazov da se ne vara na Tur de Fransu. Prva četvorica biciklista na trci 1904. godine bila su diskvalifikovana, između ostalog, zbog vožnje nedozvoljenim prečicama ili vožnje automobilom.

Od svih prevara, doping (korišćenje droga) ostaje najveće zlo u biciklizmu. Prvih godina, neki timovi su koristili nepoznate otrovne supstance, a 1920. godine L’Auto je objavio jedan članak u kojem se osuđivalo dopingovanje pod medicinskim nadzorom. Braća Pelisje su 1924. priznali da su „vozili pomoću dinamita“, to jest, opasnih supstanci. U narednim decenijama je nekoliko sumnjivih situacija dovedeno u vezu s dopingom, kao što je tragična smrt britanskog bicikliste Toma Simpsona prilikom uspona na Mon Ventu 1967.

Na naslovne strane je 1998. dospeo slučaj masovnog dopingovanja pod medicinskim nadzorom. U kolima fizioterapeuta jednog tima bilo je otkriveno oko 400 doza sredstava korišćenih za postizanje boljih rezultata, između ostalog i eritropoetina. Jedan tim je bio diskvalifikovan, a drugi se sam povukao. Prošlogodišnji skandal je ozbiljno narušio reputaciju trećeplasiranog učesnika koji je završio celu trku. Povodom jubileja Tur de Fransa, objavljeno je delo pod naslovom 100 ans de Tour de France (100 godina Tur de Fransa). U predgovoru tog dela, koji je objavljen u listu L’Équipe, direktor Tur de Fransa, Žan-Mari Leblan, tvrdi da „doping, preterana dužina trke i novac“ ugrožavaju daljnji opstanak Tur de Fransa.

Uprkos problemima, sportisti su i dalje spremni i puni elana za trku. Teksašanin Lans Armstrong, četvorostruki pobednik i neosporni favorit u jubilarnoj stotoj trci za 2003. godinu, koja će uglavnom pratiti trasu iz 1903. godine, rekao je sledeće: Tur de Frans „ima ime, istoriju i stil koji nijedna druga trka ne može dostići. Ma šta da se desi, to nikada neće biti samo neka obična trka“. San svakog profesionalnog bicikliste je da pobedi na Tur de Fransu.

[Fusnota]

a Danas se Tur de Frans sastoji od 20 jednodnevnih etapa ukupne dužine od oko 3 600 kilometara.

[Dijagram/Slike na stranama 23]

(Za kompletan tekst, vidi publikaciju)

Trasa jubilarne stote trke 5-27. jul 2003.

––Vožnje na hronometar

​——​ Prevoz između etapa

• Start

○ Cilj

• PARIZ

-- ​——​

○ Sedan

-- ​——​

○ Sen Dizje

-- ​——​

○• Never

--

○• Lion

--

○ Alp d’Uez

--

○ Marsej

​——​

• Narbon

--

○• Tuluz

-- ​——​

○ Kap Dekuver

-- ​——​

○ Bajon

-- ​——​

○• Bordo

-- ​——​

○ Nant

​——​

• Vij d’Avre

--

○ PARIZ

[Izvor]

Mountain High Maps® Copyright © 1997 Digital Wisdom, Inc.

[Slike na 22. strani]

1903. Moris Garin, prvi pobednik na Tur de Fransu

1927. Radnici iz fabrike prekidaju posao da bi posmatrali trku

[Izvor]

100 ans de Tour de France, L’Équipe, 2002 © L’Équipe/Presse Sports

[Slika na 23. strani]

1910. Oktav Lapiz, s rezervnim unutrašnjim gumama oko vrata, gura bicikl na Pirinejima

[Izvor]

100 ans de Tour de France, L’Équipe, 2002 © L’Équipe/Presse Sports

[Slike na 24. strani]

1951. Italijan Fausto Kopi, dvostruki šampion

1964. Anketil i Pulidor u uzbudljivom duelu

[Izvor]

100 ans de Tour de France, L’Équipe, 2002 © L’Équipe/Presse Sports

[Slike na stranama 24, 25]

1991-95. Migel Indurain (Španija), nosilac žute majice, pobedio je pet puta na Tur de Fransu

1999. Lans Armstrong u vožnji na hronometar

[Izvor]

100 ans de Tour de France, L’Équipe, 2002 © L’Équipe/Presse Sports