Vrati se na sadržaj

Vrati se na sadržaj

Tahiti i potraga za rajem

Tahiti i potraga za rajem

Tahiti i potraga za rajem

Veliki talasi Pacifika danima su nosili brod. Po sparnom danu, mornari su neumorno obavljali jednoličan uobičajeni posao i nesumnjivo im je već bilo muka od uskislog vina, ustajale vode i pokvarene hrane. Iznenada se prolomio glas: „Kopno! Kopno, napred s leve strane!“ U daljini se kao u magli nazirao vrh jednog ostrva. Nekoliko sati kasnije, više nije bilo sumnji — na vidiku se nalazilo ostrvo.

Otkad su ga Evropljani ugledali, Tahiti je postao sinonim za reč „raj“. Luj Antoan de Bugenvil, francuski istraživač iz 18. veka, koji je predvodio ekspediciju spomenutu u uvodu, kasnije je zapisao: „Mislio sam da sam stigao u Edenski vrt.“ Više od dvesta godina nakon toga Tahiti i dalje privlači posetioce. Mnogi od njih, poput svojih prethodnika, stižu ovde u potrazi za rajem.

Ali, zašto je čovek toliko opčinjen predstavom o raju? I kako je došlo do toga da se Tahiti smatra ispunjenjem tog sna? Da bismo dobili odgovore, vratimo se na početak ljudske istorije.

Izgubljeni raj

Reč „raj“ s dobrim razlogom duboko utiče na nas. Jednostavno rečeno, mi smo stvoreni da živimo u Raju! Prema izveštaju iz Biblije, Bog je blagoslovio naše praroditelje smestivši ih u dom koji je nazvan „rajem“. Bio je to jedan prelep park, ili vrt (Postanje 2:8). Taj park je očigledno zauzimao deo oblasti koja se zvala Eden što znači „Vrt miline“. Premda su savremeni izučavaoci skloni tome da priču o Edenu smatraju mitom, Biblija je predstavlja kao istorijsku činjenicu i pri tom daje pouzdane informacije što se tiče njegove prvobitne geografske lokacije (Postanje 2:10-14). Dva geografska orijentira — reke Fison i Geon — više ne postoje. Zbog toga tačna lokacija Edenskog vrta ostaje misterija.

Naši praroditelji su se pobunili protiv Boga i tako je svima nama uskraćena mogućnost da živimo u raju (Postanje 3:1-23). I pored toga, čovek ne može iz svog srca da izbriše želju za rajem. Uticaj biblijskog izveštaja primetan je u mitologiji mnogih naroda. Na primer, Grci su stvorili mit o Zlatnom dobu — o jednom idealnom vremenu kada je čovečanstvo živelo lagodnim, mirnim životom.

Mnogi su pokušavali da pronađu davno izgubljeni Eden. Neki su ga tražili u Etiopiji — naravno bezuspešno. Jedna legenda čak kaže da je u šestom veku, sveštenik po imenu Brendan pronašao raj na jednom ostrvu u jugozapadnom Atlantiku. Prema drugim legendama raj se nalazi skriven na nekoj visokoj planini. Razočaran kontradiktornošću ovih legendi, čuveni istraživač Kristifor Kolumbo je jadikovao: „Niti sam našao, niti ikada pročitao neki tekst na latinskom ili grčkom koji tačno kaže u kom delu sveta se može pronaći zemaljski raj.“ Na kraju je bio ubeđen da se Eden nalazio negde južno od ekvatora.

Posle svog trećeg putovanja do Novog sveta, Kolumbo je rekao: „Izgleda da je ovo zemaljski raj, jer odgovara opisu koji su dali sveci i učeni teolozi koje sam spomenuo.“ Međutim, ispostavilo se da Novi svet nije raj kakav je Kolumbo zamišljao.

Utopije o budućem raju

I pored toga, neki izučavaoci nisu odustali od potrage za rajem. Više nisu zagovarali ideju o povratku u Eden, već su razvili koncept budućeg raja koji će ljudi stvoriti. Pisci su počeli da izmišljaju priče o „savršenom“ društvu, što je bio prijatan kontrast iskvarenom društvu u kom su živeli. Međutim, nijedna od ovih maštovitih zamisli nije ličila na Eden. Umesto da stvaraju predstavu o životu u slobodi u jednom parku bez granica, ovi vizionari su sanjarili o raju u obliku jedne izuzetno organizovane, urbane sredine. Na primer, u 16. veku je britanski državnik ser Tomas Mor pisao o jednom zamišljenom putovanju u zemlju koju je nazvao Utopija. Reč utopija znači „zemlja koja ne postoji“.

Morove ideje poslužile su kao inspiracija mnogim piscima koji su živeli posle njega. U narednim vekovima, „Utopije“ su smišljali i mnogi evropski pisci. I opet, ova zamišljena „idealna“ društva bila su sve samo ne vrtovi miline. U ovim utopijskim zemljama sreća se pokušavala ostvariti nametanjem strogog reda. Ali time se gušila ljudska individualnost i sloboda. Pa ipak, kao što je zapazio profesor istorije Anri Bode, sanjarenja o utopijskom društvu pokazuju da „želja za boljim životom... i pravednijim društvom nije nikad oslabila“.

Tahiti — nastanak jedne legende

U 18. veku, još neispitana južna mora pružila su poslednju šansu istraživačima da pronađu neotkriveni raj. Ali kada je, decembra 1766, Bugenvil zaplovio prema Pacifiku, njegov prvenstveni cilj je bio da istraži i osvoji nove kolonije i da otvori nova tržišta.

Posle višemesečne plovidbe, Bugenvil je stigao na Tahiti. Druga ostrva na koja je naišao bila su nepristupačna zbog koralnih grebena. S druge strane, Tahiti je bio sigurna luka. Izmorena posada naišla je na gostoljubiv narod i na obilje hrane. Mornarima je izgledalo da realnost prevazilazi svaku maštu. Ne samo što je Tahiti bio tropski raj, već su i mnoga njegova obeležja ličila na obeležja izmišljenih utopijskih zemalja.

Tako je, na primer, Tahiti ostrvska zemlja, baš kao što su bile zamišljene utopijske zemlje. Osim toga, Tahiti je zaista izgledao poput raja. Plodne predele od kojih zastaje dah krasilo je stotine brzih reka i vodopada. Činilo se da je bujna tropska vegetacija rasla bez čovekovog udela. Idiličnoj lepoti Tahitija doprinosila je prijatna klima i to što nisu postojale opasnosti koje su uobičajene za tropska područja. Na ovom ostrvu nije bilo zmija, opasnih insekata, niti aktivnih vulkana.

Pored toga, i sami stanovnici Tahitija — visoki, lepo građeni i zdravi — odgovarali su opisu ljudi iz utopijskih zemalja. Bezubi mornari čije su desni bile natekle usled skorbuta, bili su impresionirani belim zubima Tahićana. Stanovnici su takođe bili veselog duha; svojom gostoljubivošću brzo su osvojili mornare. Sem toga, činilo se, bar na prvi pogled, da su svi Tahićani bili jednaki — što je bila jedna od osnovnih stvari u utopijskoj literaturi. Nije se znalo za siromaštvo. Nisu postojala nikakva ograničenja u pogledu polnih odnosa. Mornari su se upuštali u nemoralne odnose s lepuškastim Tahićankama.

Da, za Bugenvila i njegovu posadu, izgledalo je kao da su na Tahitiju pronašli Eden. Bugenvil je otišao sa ovog ostrva i jedva čekao da ispriča svetu o raju koji je pronašao. Kada se vratio sa svog trogodišnjeg putovanja oko sveta, objavio je knjigu o svojim pustolovinama. Ta knjiga, koja je bila bestseler, dala je povoda za nastanak mita o tome da je to egzotično ostrvo savršeno u svakom pogledu. Premda je prvobitni raj izgubljen, izgledalo je da je Tahiti sadašnji raj!

Opasnosti koje se kriju iza mita

Međutim, mitovi su obično u suprotnosti s realnošću. Između ostalog, i Tahićani su kao i svi ostali ljudi bili podložni bolesti i smrti. Daleko od toga da su svi bili jednaki, hijerarhija društva u kom su živeli bila je kruta, a ponekad i tiranska. Vodili su plemenske ratove i prinosili ljudske žrtve. Takođe ni po fizičkom izgledu nisu bili ispred drugih. Istoričar Keri Hau misli da je ženama na koje su naišli Bugenvilovi ljudi verovatno bilo „naređeno da se ponašaju kao prostitutke“ da bi zadovoljile osvajače.

I pored svega toga, širio se mit o „pronađenom raju“. Na ostrvo su se sjatili pisci i umetnici, poput francuskog slikara Pola Gogena. Zahvaljujući Gogenovom živopisnom prikazu života na Tahitiju, porasla je popularnost tog ostrva. Kakve su bile posledice? Zbog ovog mita, ostrvo i njegove stanovnike smatrali su stereotipnima. Kada bi se posetioci vratili s tog ostrva, ljudi su im obično govorili: „Pričajte nam o avanturama s Tahićankama.“

Raj — izgubljena nada?

Tahiti se nedavnih godina suočio s drugim problemima. Početkom 1980-ih, ostrvo su pogodili cikloni i oštetili njegove koralne grebene. Ali najveća opasnost dolazi od samog čoveka. Građevinski projekti su izazvali eroziju tla i zagađenje. Dona Leong, stručnjak na području uklanjanja otpada kaže: „Turizam stvara ogromne količine otpada... Ukoliko se ne bude pristupilo rešavanju problema zagađenja sredine, na Tahitiju i drugim ostrvima više neće biti bujne flore i faune ni kristalno plavih laguna.“

Pa ipak, nada da će raj biti ponovo obnovljen nije nestala. Sam Isus Hrist je obećao zločincu koji se pokajao: „Bićeš sa mnom u Raju“! (Luka 23:43). Isus nije ukazivao na neku izmišljenu i krutu utopiju, već na globalan raj koji će biti ostvaren pod nebeskom vladavinom. a Više od 1 700 Svedoka s Tahitija očekuju ovaj budući Raj. Oni dobrovoljno koriste svoje vreme da bi svojim bližnjima preneli tu nadu. Premda prelepi Tahiti ima mnogo obeležja sličnih raju, on je samo bleda slika globalnog Raja koji će Bog uskoro stvoriti. To znači da potraga za rajem nije uzaludna.

[Fusnota]

a Radi daljnjih informacija o Božjem obećanom Raju, vidite knjigu Spoznanje koje vodi do večnog života, koju su objavili Jehovini svedoci.

[Slika na 16. strani]

Tahiti je ličio na idiličan raj

[Izvori]

Slika Vilijama Hodžiza iz 1766.

Yale Center for British Art, Paul Mellon Collection, USA/Photo: Bridgeman Art Library

[Slika na 17. strani]

Gostoljubivi Tahićani dočekuju Bugenvila

[Izvor]

By permission of the National Library of Australia NK 5066

[Slika na 18. strani]

Jehovini svedoci radosno govore svojim bližnjima o predstojećem Raju

[Izvor slike na 17. strani]

Photo courtesy of Tahiti Tourisme

[Izvor slike na 19. strani]

Strana 18: Kanuisti, vodopad i pozadina: Photos courtesy of Tahiti Tourisme