Vrati se na sadržaj

Vrati se na sadržaj

Mozaici slike od kamena

Mozaici slike od kamena

Mozaici slike od kamena

OD DOPISNIKA PROBUDITE SE! IZ ITALIJE

MOZAIK je nazvan „vrlo neobičnom vrstom umetnosti“, „izvanrednom“ tehnikom ukrašavanja i jednom od „najtrajnijih vrsta dekorativne umetnosti koja je opstala od antičkih vremena“. Domeniko Girlandajo, italijanski umetnik iz 15. veka, nazvao ga je „pravim načinom slikanja za večnost“. Šta god da mislite o mozaicima, njihova prošlost je zaista fascinantna.

Mozaik se može definisati kao umetnost ulepšavanja površina — podova, zidova ili svodova — slikama koje su napravljene od međusobno zbijenih kamenčića, parčića stakla ili keramičkih pločica. Još od drevnih vremena, mozaici su korišćeni za ulepšavanje podova i zidova. Takođe su ukrašavali kupatila, bazene i fontane, pošto bi na takvim mestima vlaga oštetila osetljivije vrste umetničkih dela.

Po izgledu, mozaici se mogu puno razlikovati. Ima ih od jednostavnih, jednobojnih podnih, do mozaika u crno-beloj boji, i od složenih raznobojnih mozaika sa cvetnim ukrasima, do impresivnih ali veoma komplikovanih slikarskih kompozicija.

Otkriće i razvoj

Nije sasvim jasno ko je izmislio mozaik. Drevni Egipćani i Sumerci su ukrašavali površine svojih zdanja šarama u boji. Međutim, izgleda da je na tom stepenu razvoja ova umetnost i nestala. Kolevkom mozaika smatra se veći broj zemalja, odnosno područja — Grčka, Kartagina, Krit, Mala Azija, Sirija, Sicilija i Španija. To je podstaklo jednog pisca da iznese teoriju po kojoj je tehnika mozaika „u različitim vremenskim periodima bila otkrivena, zaboravljena i ponovo otkrivena u nekoliko mesta mediteranskog basena“.

Prvi mozaici, od kojih neki potiču još iz 9. veka pre n. e., bili su napravljeni od glatkih, oblih kamenčića i imali su jednostavne šare. Boje na mozaiku zavisile su od boje kamenja s lokalnog područja. Obično je prečnik kamenčića iznosio od 1 do 2 centimetra. Međutim, za neke manje detalje mozaika koristili su se kamenčići prečnika svega 5 milimetara. Do 4. veka pre n. e., zanatlije su počele da seku kamenčiće na manje komade, što je omogućavalo veću preciznost. Oblo kamenje je postepeno bilo zamenjeno kamenim kockicama, to jest teserama. One su pružale širi spektar boja i lakše su se postavljale i uklapale u željeni motiv. Od njih su se pravile glatke površine koje su se mogle uglačati i namazati voskom, što je bojama davalo sjaj. Do 2. veka n. e. puno su se upotrebljavali i komadići stakla u boji, što je vidno obogatilo paletu boja koje su se koristile u izradi mozaika.

U helenističkom periodu (od oko 300. pre n. e. do oko 30. pre. n. e.), pravili su se mozaici s veoma precizno urađenim motivima. „Korišćenjem najšireg mogućeg opsega boja i smanjivanjem veličine tesera na jedan kubni milimetar... dela grčkih umetnika su mogla da pariraju zidnom slikarstvu“, kaže se u knjizi Glossario tecnico-storico del mosaico. Zahvaljujući veštom korišćenju boja, mozaik se odlikovao finim nijansama svetlosti, senke i dubine, a takođe je prenosio i utisak o prostornom odnosu prikazanih figura i njihovoj masivnosti.

Tipičan grčki mozaik u svom središtu ima jedan vrlo precizno urađen umetak, ili amblem, koji je često predstavljao veoma kvalitetnu reprodukciju neke poznate slike. Oko njega se nalaze kitnjasto ukrašene ivice. Tesere unutar nekih umetaka su toliko sićušne i dobro uklopljene da izgleda da je posredi slikarsko delo, a ne sitni kamenčići.

Rimski mozaici

S obzirom da se mnoštvo mozaika može naći u Italiji i nekadašnjim provincijama Rimskog carstva, često se čuje da ta umetnost potiče iz Rima. „U zdanjima iz rimskog doba na području od severne Britanije do Libije i od obale Atlantika do sirijske pustinje, nađeno je na stotine hiljada podova ove vrste“, kaže se u jednoj publikaciji. „Jedinstvena tehnika mozaika se dovodi u tako tesnu vezu sa širenjem rimske kulture da se podovi u mozaiku ponekad smatraju jednim od pokazatelja rimskog uticaja u nekoj oblasti.“

Međutim, mozaici s raznobojnim slikama nisu mogli da udovolje potrebama ranog Rimskog carstva. Brzo širenje gradova tokom 1. veka n. e. vodilo je do veće potražnje za mozaikom čija bi izrada bila brža i jeftinija. Zato su za pravljenje mozaika počele da se koriste samo crne i bele tesere. Proizvodnja je cvetala i, prema delu Enciclopedia dell’arte antica, „svaka bogata porodica u ma kom gradu carstva imala je mozaik u svojoj kući“.

Tačne kopije motiva nekih mozaika mogu se naći na mestima koja su međusobno jako udaljena. To ukazuje da su timovi zanatlija — ili možda katalozi sa šablonima za mozaike — kružili od jednog gradilišta do drugog. Po želji kupca, amblem napravljen u radionici mogao se unapred naručiti, napraviti, preneti na gradilište na podlozi od mermera ili terakote i zatim postaviti. Sav ostali posao oko mozaika obavljao se na licu mesta.

Da bi se elementi mozaika i njegove ivice uklopile u pozadinu bilo je potrebno pažljivo planiranje. Vodilo se računa o tome da podloga i njena površina budu glatke i ravne. Nakon toga se na jedan deo površine nanosio tanak sloj finog maltera. Površina tog dela bila je manja od jednog kvadratnog metra, što je omogućavalo da se tesere postave pre nego što se malter osuši. Na površini je mogla biti nacrtana skica kao vodilja. Zatim su pravljene tesere odgovarajuće veličine, koje je zanatlija potom slagao u mozaik.

Jedna po jedna, tesere su utiskivane u malter koji bi se potom stvrdnuo. Kada je jedan deo bio gotov, malter se postavljao na sledeći deo, pa na sledeći, i tako redom. Iskusni majstori su pravili složenije delove mozaika, dok su svojim pomoćnicima prepuštali da popune neke jednostavnije delove.

Mozaici u hrišćanstvu

U 4. veku n. e., mozaici su počeli da se pojavljuju u crkvama. Pošto su često prikazivali biblijske događaje, ti mozaici su služili za poučavanje vernika. Treperava svetlost sveća koja se reflektovala od tesera od zlata i stakla u boji stvarala je mističnu atmosferu. U knjizi Storia dell’arte italiana stoji: „Umetnost mozaika je bila u savršenom skladu sa ideologijom tog vremena, koja je u velikoj meri bila pod uticajem... neoplatonizma. U ovoj umetnosti je došlo do nastanka jednog procesa u kom materija gubi svoje mrtvilo i pretvara se u čistu duhovnost, čistu svetlost i čist prostor.“ a Kakav zaokret u odnosu na jednostavan oblik obožavanja koji je zastupao osnivač hrišćanstva, Isus Hrist! (Jovan 4:21-24).

Neki izvanredni mozaici mogu se naći u vizantijskim crkvama. U nekim od tih crkava, tesere pokrivaju skoro svaki pedalj unutrašnjih zidova i svodova. U Raveni, u Italiji, nalaze se, kako je rečeno, „remek-dela mozaika u hrišćanskom svetu“. Na njima dominira zlatna pozadina, čime se slikovito prikazuje božanska svetlost i mistična nedokučivost.

Tokom čitavog srednjeg veka, mozaici su se i dalje na istaknut način koristili u crkvama u zapadnoj Evropi, a takođe su se vrlo vešto koristili i u islamskom svetu. U Italiji u doba renesanse, radionice pri velikim crkvama, kao što su crkve Sv. Marka u Veneciji i Sv. Petra u Rimu, prerasle su u centre za pravljenje mozaika. Oko 1775, zanatlije iz Rima su naučile kako da seku rastopljena staklena vlakna svih mogućih boja na sićušne tesere, što je omogućilo izradu minijaturnih reprodukcija slika u mozaiku.

Savremene metode izrade i upotreba

Savremeni izrađivači mozaika koriste takozvanu indirektnu metodu, prilikom koje se u radionici tesere lepe licem na šablon od papira u veličini mozaika. Naličje tesera ostaje slobodno. Mozaik se deo po deo prenosi na mesto gde se postavlja, i naličje tesera se utiskuje u podlogu. Kada se malter osuši, papir i lepak se spiraju, otkrivajući lice tesera. Iako se ovom metodom ostvaruje ušteda u vremenu i radu, površina mozaika je jednolična i nedostaje joj sjaj srednjovekovnih mozaika.

I pored toga, mnoštvo opština, opera, crkava i sličnih zdanja iz 19. veka, ukrašeno je mozaicima napravljenim po ovoj metodi. Zahvaljujući njoj, ukrašeni su i muzeji, stanice podzemne železnice, tržni centri, parkovi i igrališta, kako od prestonice Meksika do Moskve, tako i od Izraela do Japana. Glatke površine u mozaiku, s mnogo faseta, smatraju se idealnim i za ukrašavanje čitavih fasada velikih modernih zgrada.

Đorđo Vazari, italijanski umetnik i istoričar umetnosti iz 16. veka, napisao je: „Mozaik je najtrajnija slika koja postoji. Druge vrste slika izblede tokom vremena, međutim, sjaj mozaika traje vekovima.“ Da, umešnost koja je utkana u mnoge mozaike pleni našu pažnju. Oni su zaista izvanredne slike od kamena!

[Fusnota]

a Između ostalog, predstavnici nebiblijskih neoplatonskih filozofija zastupali su verovanje u besmrtnost duše.

[Slika na 16. strani]

Mapa Jerusalima (6. vek n. e.)

[Izvor]

Garo Nalbandian

[Slika na 16. strani]

Aleksandar Veliki (2. vek pre n. e.)

[Izvor]

Erich Lessing/Art Resource, NY

[Slike na stranama 16, 17]

Kupola na steni, Jerusalim (građena od 685. n. e. do 691. n. e.)

[Slike na 17. strani]

„Dionis“, Antiohija (oko 325. n. e.)

[Izvor]

Muzej umetnosti, Škola za dizajn, Rod Ajlend, zahvaljujući razmeni s Muzejom umetnosti iz Vorčestera, fotografija Dela Bogarta

[Slika na 18. strani]

Tesere, staklo u boji i kamenčići još uvek se koriste u izradi mozaika

[Slika na 18. strani]

Mozaik prikazan u Državnom parku Linova zadužbina, Masačusets

[Izvor]

Kindra Clineff/Index Stock Photography

[Slike na 18. strani]

Mozaici Antonija Gaudija u Barseloni (1852-1926)

[Izvor]

Fotografija: Por cortesía de la Fundació Caixa Catalunya