Vrati se na sadržaj

Vrati se na sadržaj

Ko su bili Pilgrimi i Puritanci?

Ko su bili Pilgrimi i Puritanci?

Ko su bili Pilgrimi i Puritanci?

NA SEVERNOAMERIČKOJ obali, kod Plimuta, u Masačusetsu, nalazi se jedna velika granitna stena na kojoj je uklesan broj 1620. Poznata je kao Plimutski kamen i smatra se da leži blizu mesta gde se pre skoro 400 godina iskrcala jedna grupa Evropljana, poznatih pod nazivom pilgrimi.

Mnogi ljudi znaju priče o gostoljubivim pilgrimima koji su u vreme žetve pozivali svoje prijatelje starosedeoce na bogate gozbe. Ko su zapravo bili pilgrimi i zašto su otišli u Severnu Ameriku? Da bismo odgovorili na ta pitanja, moramo se vratiti u vreme vladavine engleskog kralja Henrija VIII.

Radikalne religiozne promene u Engleskoj

Manje od jednog veka pre nego što su pilgrimi otplovili za Ameriku, Engleska je bila katolička zemlja na čijem je prestolu bio kralj Henri VIII, koji je od pape dobio titulu Branioca vere. Međutim, među njima je došlo do razmimoilaženja kada je papa Klement VII odbio da poništi Henrijev brak sa Katarinom Aragonskom, prvom od šest kraljevih žena.

Dok se Henri bavio porodičnim problemima, dotle je širom Evrope protestantsko-reformatorski pokret izazivao previranja unutar Rimokatoličke crkve. Pošto nije bio voljan da izgubi položaj na koji ga je crkva postavila, Henri isprva nije dozvoljavao reformatorima pristup Engleskoj. Međutim, kasnije je promenio mišljenje. Naime, Katolička crkva nije htela da poništi njegov brak, pa je zato Henri onemogućio delovanje Katoličke crkve. Godine 1534. okončao je papin autoritet nad engleskim katolicima i proglasio se za vrhovnog poglavara Engleske crkve. Ubrzo nakon toga počeo je da zatvara manastire i da prodaje njihovu ogromnu imovinu. U vreme Henrijeve smrti 1547, stanovništvo Engleske sve više je prihvatalo protestantizam.

Henrijev sin Edvard VI podržao je prekid odnosa s Rimom. Nakon Edvardove smrti 1553, kraljica je postala Marija, Henrijeva ćerka iz braka s Katarinom Aragonskom. Pošto je bila katolikinja, nastojala je da naciju ponovo dovede pod papin autoritet. Prisilila je mnoge protestante da odu u izgnanstvo, a više od 300 ljudi je osudila na smrt spaljivanjem na lomači, zbog čega su je prozvali Krvava Marija. Međutim, nije mogla zaustaviti talas promena. Marija je umrla 1558, a njena naslednica i polusestra, Elizabeta I, potrudila se da otada papa nema nikakav uticaj na religiozni život u Engleskoj.

Međutim, neki protestanti su smatrali da sâmo odvajanje od Katoličke crkve nije dovoljno, već da treba ukloniti i sve njene tragove. Oni su želeli da se u crkvi vrši čisto obožavanje, pa su zato nazvani puritancima. Neki puritanci su smatrali da biskupi nisu potrebni, kao i da svaka skupština treba da upravlja sama sobom, nezavisno od nacionalne crkve. Oni su nazvani separatistima.

Kontroverzni puritanci postali su poznati tokom Elizabetine vladavine. Neformalan način odevanja nekih sveštenika tokom službe u crkvi zasmetao je kraljici, koja je 1564. zapovedila kanterberijskom nadbiskupu da odredi kako u tim prilikama sveštenici treba da se odevaju. Pošto su u tome videli nagoveštaj ponovnog uvođenja službene odeće katoličkih sveštenika, puritanci su odbili da se tome povinuju. Polemika je izbila i oko tradicionalne hijerarhije biskupa i nadbiskupa. Elizabeta je zadržala red biskupa i zahtevala je od njih da joj se zakunu na vernost kao poglavaru crkve.

Od separatista do pilgrima

Godine 1603, Elizabetu je nasledio Džejms I, koji je izvršio veliki pritisak na separatiste kako bi se podložili njegovom autoritetu. Godine 1608, jedna skupština separatista iz grada Skrubija prebegla je u Holandiju, u kojoj je vladala veća sloboda. Međutim, tolerantan stav Holanđana prema drugim religijama i popustljivom moralu s vremenom je kod separatista izazvao veću uznemirenost nego što je to bio slučaj dok su bili u Engleskoj. Zato su odlučili da napuste Evropu i započnu nov život u Severnoj Americi. Zbog spremnosti da zarad svojih verovanja odu daleko od kuće, s vremenom su postali poznati kao pilgrimi.

Pilgrimi, među kojima su bili i mnogi separatisti, dobili su dozvolu da se nastane u britanskoj koloniji Virdžiniji, tako da su se u septembru 1620. ukrcali na Mejflauer, brod koji je plovio za Severnu Ameriku. Oko 100 osoba, odraslih i dece, provelo je dva meseca na uzburkanom Atlantskom okeanu, nakon čega su stigli na poluostrvo Kejp Kod, stotinama kilometara severno od Virdžinije. Tamo su usvojili sporazum poznat pod nazivom Mejflauer, što je zapravo bio dokument u kom su izrazili svoju želju da osnuju zajednicu i da se drže njenih zakona. Dana 21. decembra 1620. u blizini Plimuta osnovali su svoju koloniju.

Početak života u Novom svetu

U roku od nekoliko meseci, pola tih doseljenika je umrlo jer su u Severnu Ameriku došli nespremni za zimu. Ipak, s prolećem je stiglo i lepše vreme. Oni koji su preživeli zimu izgradili su prikladne kuće i naučili od starosedelaca kako da uzgajaju tamošnje poljoprivredne kulture. Do jeseni 1621, pilgrimi su ostvarili veliki napredak i zato izdvojili određeno vreme da zahvale Bogu za njegov blagoslov. Tako je nastao Dan zahvalnosti, praznik koji se i danas slavi u Sjedinjenim Državama i na drugim mestima. U narednih manje od 15 godina pristiglo je još doseljenika, tako da je broj stanovnika Plimuta premašio 2 000.

U međuvremenu, još neki puritanci u Engleskoj došli su do istog zaključka kao i separatisti, naime, da njihova „Obećana zemlja“ leži preko Atlantika. Godine 1630, grupa njih iskrcala se severno od Plimuta i osnovala koloniju pod nazivom Masačusets Bej. Godine 1640, u Novoj Engleskoj je živelo oko 20 000 engleskih doseljenika. Nakon što je 1691. kolonija Masačusets Bej preuzela kontrolu nad kolonijom u Plimutu, pilgrimi iz grupe separatista više nisu bili toliko izdvojeni. Boston je postao duhovni centar te oblasti, pošto su puritanci sada vodili glavnu reč u religioznom životu Nove Engleske. Kakva je bila njihova religija?

Religija puritanaca

Puritanci su u Novom svetu najpre gradili drvene kuće u kojima su se nedeljom ujutro sakupljali radi obožavanja. Uslovi koji su vladali u takvim kućama bili su podnošljivi kada je vreme bilo lepo, ali tokom zime bili su takvi da je istrajnost čak i najizdržljivijih puritanaca bila stavljena na ispit. U njima se nije ložila vatra, zbog čega su članovi crkve drhtali od hladnoće. Propovednici su često nosili rukavice bez prstiju da bi ugrejali ruke.

Puritanci su svoja verovanja zasnivali na učenjima francuskog protestantskog reformatora Žana Kalvina. Prihvatili su verovanje u predodređenost i smatrali su da je Bog unapred odredio ko će biti spasen, a ko osuđen na večno mučenje u paklenoj vatri. Šta god da uradi, čovek ne može uticati na Božju odluku. Niko ne može da zna da li će kad umre otići u raj ili će zauvek goreti u paklu.

S vremenom su puritanski propovednici počeli da zastupaju pokajanje. Iako su govorili da je Bog milosrdan, upozoravali su da će oni koji se ne budu držali njegovih zakona otići pravo u pakao. Snažno su isticali učenje o paklenoj vatri kako bi ljude držali u podložnosti. Jedan propovednik iz 18. veka po imenu Džonatan Edvards govorio je jednom prilikom na temu „Grešnici u rukama gnevnog Boga“. Njegov opis pakla bio je tako zastrašujuć da su drugi sveštenici morali da teše i smiruju prestravljene ljude kojima je ta propoved iznesena.

Jevanđelizatori iz drugih kolonija koji su propovedali u Masačusetsu činili su to na sopstveni rizik. Vlasti su tri puta proterivale propovednicu po imenu Meri Dajer, koja je bila pripadnica kvekera. Međutim, ona se stalno vraćala i javno iznosila svoja gledišta. Obesili su je u Bostonu 1. juna 1660. Jedan drugi propovednik, Filip Ratklif, očigledno je smetnuo s uma žestinu s kojom su se puritanske vođe ophodile prema protivnicima. Zbog svojih nastupa protiv tamošnje vlade i crkve u Salemu, bio je izbičevan i kažnjen novčanom globom. Zatim, da slučajno ne bi zaboravio tu lekciju, pre nego što je proteran odsekli su mu uši. Netolerancija puritanaca navela je mnoge da napuste Masačusets i doprinela je rastu drugih kolonija.

Arogancija dovodi do nasilja

Pošto su sebe smatrali od Boga „izabranim“ narodom, mnogi puritanci su na starosedeoce gledali kao na niža bića koja nemaju prava na tu zemlju. Zbog takvog stava razvila se netrpeljivost, usled čega su neki starosedeoci počeli da napadaju doseljenike. Zato su puritanske vođe ublažile zakone koji su se odnosili na Sabat u toj meri da je muškarcima bilo dozvoljeno da nose oružje kad idu u crkvu. Zatim se 1675. situacija pogoršala.

Videći kako njegov narod gubi svoju teritoriju, Metakomet, poglavica plemena Vampanoag, koji je bio poznat i kao kralj Filip, počeo je da napada naselja puritanaca, da pali kuće i masakrira doseljenike. Puritanci su uzvratili i sukobi su trajali mesecima. Avgusta 1676, uhvatili su Filipa na području Rod Ajlenda. Odrubili su mu glavu, rasporili ga i raščerečili. To je označilo kraj pobune kralja Filipa i nezavisnosti starosedelaca Nove Engleske.

Tokom 18. veka, puritanci su svoju revnost usmerili u drugom pravcu. Neki propovednici iz Masačusetsa govorili su protiv engleske vlasti i doprineli da se rasplamsa želja za nezavisnošću. U svoje govore o revoluciji uključili su i politiku i religiju.

Puritanci su uglavnom bili vredni, hrabri i odani svojoj religiji. Ljudi još uvek spominju „puritanski karakter“ i „puritansko poštenje“. Međutim, sama iskrenost ne podrazumeva automatski da su nečija verovanja ispravna. Isus Hrist nije mešao politiku i religiju (Jovan 6:15; 18:36). A brutalnost je suprotna jednoj veoma važnoj istini, naime: „Ko ne voli, nije upoznao Boga, jer Bog je ljubav“ (1. Jovanova 4:8).

Da li vaša religija naučava doktrinu o paklenoj vatri, predodređenosti ili druga nebiblijska verovanja? Da li su vaše religiozne vođe umešane u političke kampanje? Pažljivo proučavanje Božje Reči, Biblije, pomoći će vam da pronađete „oblik obožavanja koji je čist i neokaljan“ i koji je prihvatljiv Bogu (Jakov 1:27).

[Okvir/Slika na 13. strani]

PURITANCI I PAKLENA VATRA

Puritansko učenje o paklenoj vatri suproti se Božjoj Reči. Biblija naučava da su mrtvi bez svesti, i da ne mogu da osete bol ili zadovoljstvo (Propovednik 9:5, 10). Štaviše, pravom Bogu nikada nije ni „na um palo“ da nekoga muči (Jeremija 19:5NW; 1. Jovanova 4:8). On podstiče ljude da izvrše promene u svom životu i s nepokajničkim grešnicima postupa na human način (Jezekilj 33:11). Suprotno ovim biblijskim istinama, puritanski propovednici su često predstavljali Boga kao okrutnog i osvetoljubivog. Bezosećajno su se odnosili prema drugima, nastojeći da silom ućutkaju protivnike.

[Slika na 10. strani]

Pilgrimi se iskrcavaju na obalu Severne Amerike, 1620.

[Izvor]

Harper’s Encyclopædia of United States History

[Slika na 12. strani]

Proslava prvog Dana zahvalnosti, 1621.

[Slika na 12. strani]

Puritansko mesto obožavanja, Masačusets

[Slika na 12. strani]

Žan Kalvin

[Slika na 12. strani]

Džonatan Edvards

[Slika na 13. strani]

Naoružani par puritanaca na putu ka crkvi

[Izvor slike na 11. strani]

Library of Congress, Prints & Photographs Division

[Izvori slika na 12. strani]

Gore levo: Snark/Art Resource, NY; gore desno: Harper’s Encyclopædia of United States History; Žan Kalvin: Portrait in Paul Henry’s Life of Calvin, iz knjige The History of Protestantism (Vol. II); Džonatan Edvards: Dictionary of American Portraits/Dover

[Izvor slike na 13. strani]

Fotografije: North Wind Picture Archives