Vrati se na sadržaj

Vrati se na sadržaj

Naučila sam da se uzdam u Boga

Naučila sam da se uzdam u Boga

Naučila sam da se uzdam u Boga

ISPRIČALA ELA TOM

NAŠA porodica je živela blizu mesta Otepa, u južnoj Estoniji, oko 60 kilometara od granice sa Rusijom. U oktobru 1944, nekoliko meseci nakon što sam završila srednju školu, mogao se naslutiti kraj Drugog svetskog rata. Pošto su se pred ruskom vojskom Nemci povlačili preko Estonije, mi i naše komšije — oko 20 nas — krili smo se po šumama vodeći sa sobom i domaće životinje.

Dva meseca su oko nas padale bombe, tako da smo bili između dve vatre. Sedeli bismo zajedno, a ja bih čitala Bibliju, naročito Tužbalice. To je bio prvi put da sam čitala Bibliju. Jednog dana sam se popela na brdo, klekla i počela da se molim: „Kada se rat završi, obećavam da ću ići u crkvu svake nedelje.“

Uskoro se ratno poprište premestilo na zapad. Konačno, predajom Nemačke u maju 1945, u Evropi se završio Drugi svetski rat. U to vreme sam svake sedmice išla u crkvu, držeći se svog obećanja Bogu. Ali, osim mene u crkvu je odlazilo još samo nekoliko starijih žena. Bilo mi je vrlo neprijatno. Kada bi nam neko došao u goste, sakrila bih Bibliju ispod stola.

Onda sam se zaposlila kao učiteljica. Na vlasti je bio komunistički režim i preovladavao je ateizam. Ipak, odbila sam da se pridružim komunističkoj partiji. Posvetila sam se mnogim društvenim aktivnostima, kao što je vođenje folklora za decu.

Susret sa Svedocima

Deci su trebale nošnje za nastup, pa sam u aprilu 1945. otišla kod Emili Sanamis, jedne vešte krojačice. Tada nisam znala da je ona Jehovin svedok. Pitala me je: „Šta mislite o stanju u svetu?“ Pošto se u to vreme održavala mirovna konferencija u San Francisku, rekla sam: „Uskoro će ova vlada pasti i sigurna sam da se upravo zbog toga i održava ova mirovna konferencija.“

Emili je rekla da konferencija neće doneti nikakve trajne koristi i ponudila je da mi iz Biblije pokaže zašto je to tako. Nisam baš bila voljna da slušam tu blagu, sredovečnu ženu, ali pre nego što sam otišla ona me je upitala: „Znate li gde je Bog nameravao da Adam i Eva žive?“ Nisam znala odgovor, a ona je samo rekla: „Pitajte oca.“

Kada sam došla kući, pitala sam ga. Nije umeo da mi odgovori, ali mi je rekao da ne moramo da se bavimo proučavanjem Biblije, već da samo treba da verujemo. Kada sam otišla po nošnje, spomenula sam da otac nije znao odgovor na njeno pitanje. Ona i njena sestra su otvorile svoje Biblije i pročitale mi da je Bog rekao Adamu i Evi da se staraju o svom rajskom domu i da zauvek žive srećno. Pokazale su mi da je Bog nameravao da Adam i Eva imaju decu i da cela planeta postane raj. Bila sam oduševljena time! (Postanje 1:28; 2:8, 9, 15; Psalam 37:29; Isaija 45:18; Otkrivenje 21:3, 4).

Prvi put na hrišćanskom sastanku

Pošto je tog leta trebalo da idem u Tartu na tromesečnu obuku za učitelje, Emili mi je dala adresu jedne Svedokinje u tom gradu. Dala mi je i knjigu Stvaranje, koja me je oduševila jasnim objašnjenjem osnovnih biblijskih istina. Zato sam 4. avgusta 1945. otišla na adresu koju sam dobila.

Pošto niko nije otvorio, pokucala sam ponovo tako jako da je izašao jedan komšija i dao mi drugu adresu — Ulica Salme 56. Tamo sam pitala ženu koja je ljuštila krompir: „Da li se ovde održava neki verski sastanak?“ Ljutito mi je rekla da idem i da nisam dobrodošla. Pošto sam bila uporna, pozvala me je na sprat gde se nalazila grupa koja je proučavala Bibliju. Kada je usledila pauza za ručak ja sam htela da krenem kući. Ali, drugi su navaljivali da ostanem.

U podnevnoj pauzi primetila sam dvojicu veoma bledih i mršavih mladića koji su sedeli blizu prozora. Kasnije sam saznala da su tokom rata više od godinu dana proveli u različitim skrovištima kako ne bi bili uhapšeni. a Tokom popodneva, Fridrih Altpere je u svom govoru upotrebio reč „Armagedon“. Posle sam ga pitala da mi objasni taj za mene nov izraz i on mi ga je pokazao u Bibliji (Otkrivenje 16:16). Kada je video da sam se iznenadila, i on se iznenadio što je to bilo nešto novo za mene.

Shvatila sam da je taj sastanak bio samo za one Svedoke u koje se imalo poverenja. Kasnije sam saznala da je to bio njihov prvi sastanak nakon rata! Od tada sam postala svesna koliko je važno da se uzdam u Jehovu (Poslovice 3:5, 6). Godinu dana kasnije, u avgustu 1946, kada sam imala 20 godina, krstila sam se u znak predanja pravom Bogu, Jehovi.

Protivljenje porodice

Vlasti su tražile da se u školama zastupa ateizam, što je stavilo na ispit moju biblijski oblikovanu savest. Htela sam da promenim zanimanje. Kada sam to pomenula majci, pobesnela je, napala me i čak me počela čupati za kosu. Odlučila sam da odem od kuće. Ali otac me je nagovorio da se predomislim i rekao da će mi on pomoći.

Moj brat Ants je stao na stranu majke. Ipak, jednog dana mi je zatražio nešto od literature. Pročitao ju je i veoma mu se dopala. Majka je bila van sebe. Ants je čak počeo da govori u školi o Bogu, ali kada je naišao na protivljenje prestao je da se druži sa Svedocima. Nedugo zatim, povredio je glavu prilikom jednog skoka u vodu. Ležao je na nosilima, paralizovan, ali mogao je trezveno da razmišlja. „Da li će mi Jehova oprostiti?“, pitao je. „Hoće“, rekla sam. Umro je nekoliko dana kasnije. Imao je samo 17 godina.

U septembru 1947, napustila sam posao u školi. Majka je i dalje bila veoma neprijateljski raspoložena prema meni. Kada mi je izbacila svu odeću, otišla sam od kuće i sestre Sanamis su me primile kod sebe. Puno me je ohrabrilo to što su me podsetile da Jehova nikada ne zaboravlja svoje sluge.

Kušnje u posleratnoj Estoniji

Sestre Sanamis su mi dale da šijem s njima za porodice koje su živele i radile na poljoprivrednim imanjima. Sa njima smo često mogle da razgovaramo o biblijskim istinama. To je bilo lep period, ne samo zato što sam naučila da šijem nego i zato što sam postala iskusnija u službi propovedanja. Osim šivenja, takođe sam davala časove matematike. Međutim, u oktobru 1948. vlasti su počele da hapse Svedoke.

Narednog oktobra, bila sam na jednom imanju kada mi je rečeno da su vlasti krenule u dom Sanamisovih da me uhapse. Kada sam pošla da se sklonim na imanje brata Huga Susija, saznala sam da je su ga upravo uhapsili. Jedna žena za koju sam šila pozvala me je kod sebe. Kasnije sam išla od imanja do imanja, gde sam šila i propovedala.

Kada je došla zima, sovjetski Komitet državne bezbednosti (KGB) uhvatio me je u Tartuu u kući Linde Metig, revne mlade Svedokinje, koja je bila nekoliko godina starija od mene. Uhapšena sam i privedena na saslušanje. Osećala sam se poniženo kad su me mladi milicajci posmatrali nakon što su me naterali da skinem svu odeću. Pomolila sam se Jehovi i osetila sam mir i spokojstvo.

Zatim sam bila zatvorena u malu ćeliju, u kojoj nisam mogla ni da legnem. Iz nje sam izlazila samo na saslušanje. Milicajci su govorili: „Ne tražimo od tebe da više ne veruješ u Boga. Samo prestani s tim glupim propovedanjem! Možeš imati lepu budućnost.“ Onda bi mi pretili: „Želiš li da živiš? Ili hoćeš da umreš sa svojim Bogom u Sibiru?“

U toku tri dana nekoliko puta su me saslušavali, a u pauzi između saslušanja nisu mi dali da spavam. Razmišljanje o biblijskim načelima pomoglo mi je da izdržim. Na kraju mi je islednik ponudio da potpišem izjavu da prestajem s propovedanjem. „Puno sam razmišljala o tome“, rekla sam, „i radije bih bila u zatvoru i ostala u dobrom odnosu s Bogom nego da budem slobodna i izgubim njegovo odobravanje.“ Islednik je povikao: „Budalo! Svi ćete biti pohapšeni i poslati u Sibir!“

Iznenada slobodna

Iznenada, pred samu ponoć, islednici su mi rekli da mogu da pokupim svoje stvari i da idem. Pošto sam znala da će me pratiti, nisam krenula kod suvernika da ih ne bih odala. Trojica muškaraca zaista su me pratila. Pomolila sam se Jehovi za vođstvo, skrenula u jednu mračnu ulicu i brzo otrčala u park. Legla sam na zemlju i nabacala lišće preko sebe. Čula sam šuštanje njihovih koraka i videla svetlo baterijskih lampi.

Posle nekoliko sati, kosti su mi utrnule od zime. Izula sam se da ne bih pravila buku i krenula ulicama popločanim kaldrmom. Van grada sam išla jarkom duž druma. Kada bi naišla neka kola, legla bih na zemlju. U pet sati ujutro, stigla sam u kuću Jurija i Mete Tomel, nedaleko od Tartua.

Meta je odmah zagrejala saunu kako bih se ugrejala. Sutradan je otišla u Tartu i stupila u kontakt s Lindom Metig, koja mi je poručila: „Hajde da odmah počnemo da propovedamo dobru vest širom Estonije.“ Promenila sam frizuru, stavila malo šminke i naočare, i zatim smo počele da propovedamo. U narednim mesecima, obišle smo puno mesta biciklom. Usput smo hrabrile suvernike koji su živeli na imanjima.

Svedoci su planirali da održe kongres 24. jula 1950. blizu Otepe, u velikom seniku jedne osobe koja je proučavala Bibliju. Kada smo saznali da je KGB otkrio naše planove, uspeli smo da upozorimo većinu Svedoka koji su krenuli na taj skup. Sve je organizovano za sutradan na drugom mestu i bilo je prisutno oko 115 osoba. Otišli smo kućama radosni i odlučniji nego ikada da ostanemo verni uprkos kušnjama. b

Nakon toga smo Linda i ja nastavile da propovedamo i da hrabrimo suhrišćane. Kasnije te godine, otišle smo da vadimo krompir i radnicima smo usput govorile o Kraljevstvu. Gazda jednog imanja je čak stao sa radom, slušao nas ceo jedan sat i rekao: „Takve novosti ne mogu se čuti svaki dan!“

Linda i ja smo se vratile u Tartu, gde smo saznale da je uhapšeno još Svedoka, među kojima i Lindina majka. Većina naših prijatelja bila je uhapšena, uključujući i sestre Sanamis. Pošto smo znale da nas KGB traži, nabavile smo dva bicikla i nastavile da propovedamo van Tartua. Jedne noći, KGB me je našao u domu Alme Varđe, tek krštene Svedokinje. Proveravajući moj pasoš, jedan od njih je rekao: „Ela! Svuda smo te tražili!“ Bio je to 27. decembar 1950.

U zatvoru, a zatim u Sibiru

Alma i ja smo smireno spakovale nekoliko stvari, a onda sele da pojedemo nešto. Agenti KGB-a su iznenađeno rekli: „Vi i ne plačete! Jednostavno sedite i jedete.“ Odgovorile smo: „Idemo na našu novu dodelu i ne znamo kada ćemo sledeći put jesti.“ Ponela sam jedno ćebe od kog sam kasnije napravila tople čarape i rukavice bez prstiju. Posle nekoliko meseci zatvora, u avgustu 1951, proterana sam zajedno sa drugim estonskim Svedocima. c

Iz Estonije smo poslate vozom u Rusiju, u Lenjingrad (sada Sankt Peterburg), a odatle u ozloglašeni radni logor u Vorkuti, iznad arktičkog polarnika. U našoj grupi bilo je nas tri Svedokinje. U školi sam učila ruski, a nakon hapšenja počela sam da vežbam konverzaciju. Kada smo stigle u logor, dobro sam govorila.

U Vorkuti smo upoznale mladu Ukrajinku koja je postala Svedok u jednom nacističkom koncentracionom logoru u Poljskoj. Ona i još 14 Svedoka su 1945. ukrcani na brod koji su Nemci hteli da potope u Baltičkom moru. Ipak, brod je bezbedno stigao do Danske. Kasnije, po povratku u Rusiju, uhapšena je zbog propovedanja i poslata u Vorkutu, gde je bila izvor ohrabrenja za sve nas.

Upoznale smo i dve žene, koje su nam se obratile na ukrajinskom: „Ko je ovde Jehovin svedok?“ Odmah smo znale da su to naše hrišćanske sestre! One su nas hrabrile i brinule o nama. Druge logorašice su rekle da je izgledalo kao da nas je dočekala porodica.

Prebačena u logore u Mordoviji

Kada je u decembru 1951. na lekarskom pregledu ustanovljeno da imam poremećaj u radu štitne žlezde, prebačena sam 1 500 kilometara jugozapadno, u ogroman mordovijski zatvorski kompleks na oko 400 kilometara jugoistočno od Moskve. Tokom narednih godina, u logoru za žene u kom sam se nalazila, upoznala sam Svedokinje iz Mađarske, Nemačke, Poljske i Ukrajine. Tamo je bila i Maimu, politička zatvorenica iz Estonije.

Dok je bila u zatvoru u Estoniji, Maimu se porodila i jedan dobar čuvar dao je bebu Maimuinoj majci. Počeli smo da proučavamo Bibliju sa Maimu i ona je primenjivala ono što je učila. Pisala je svojoj majci, koja je takođe prihvatila biblijsku istinu i poučila u tom duhu malu Karin. Šest godina kasnije, Maimu je bila oslobođena i konačno je mogla da vidi svoje dete. Kada je Karin porasla, udala se za jednog Svedoka. Oni već 11 godina služe u podružnici Jehovinih svedoka u Talinu, u Estoniji.

U jednom od logora u Mordoviji nalazio se takozvani kavez. To je bila mala, dobro čuvana baraka unutar prostora ograđenog zidom. Nas sedam smo zbog naše hrišćanske službe prebačene u nju. I pored toga, prepisivale smo članke iz Kule stražare praveći sićušne primerke i krijumčarile ih drugima u susednim logorima. Jedna od metoda je bila da napravimo rupu u sapunu, stavimo članak unutra i zatvorimo sapun.

Tokom godina koje sam provela u mordovijskim logorima, pomogla sam da više od deset žena počne da služi Bogu. Četvrtog maja 1956, bilo mi je rečeno: „Možeš da ideš i veruješ u svog Boga, Jehovu.“ Istog meseca bila sam na putu za Estoniju.

Povratak kući pre skoro 50 godina

Nisam imala ni posao, ni novac, ni dom. Ali, već nekoliko dana po dolasku, upoznala sam gospođu koja se zainteresovala za biblijska učenja. Dozvolila mi je da neko vreme živim kod nje i njenog supruga u njihovom jednosobnom stanu. Pozajmila sam novac, kupila nešto vune i plela džempere, koje sam prodavala na pijaci. Kasnije sam počela da radim u Onkološkom centru u Tartuu, gde sam narednih sedam godina obavljala razne poslove. U međuvremenu, iz Sibira se vratio i Lembit Tom za koga sam se udala u novembru 1957.

Pošto je delo propovedanja još uvek bilo pod zabranom, KGB nas je pratio i stalno uznemiravao. Ipak, davali smo sve od sebe da govorimo drugima o svojoj veri. Lembit je opisao taj deo našeg zajedničkog života u Probudite se! od 22. februara 1999. Od kraja 1950-ih, pa sve do 1970-ih, prognani Svedoci su nastavili da se vraćaju kući. Krajem 1980-ih, u Estoniji je bilo preko 700 Svedoka. Naša hrišćanska aktivnost je 1991. ozakonjena i od tada je broj Svedoka u Estoniji narastao na preko 4 100!

Prošlo je više od 60 godina otkako sam bila na prvom tajnom sastanku estonskih Svedoka koji je održan nakon Drugog svetskog rata. Oduvek sam bila odlučna da sledim biblijski savet: „Uzdaj se u Jehovu i čini dobro.“ Naučila sam da tako možemo dobiti ’što nam srce želi‘ (Psalam 37:3, 4).

[Fusnote]

a Jedan od njih dvojice bio je Lembit Tom, čije se iskustvo nalazi u izdanju Probudite se! od 22. februara 1999.

b Više pojedinosti o ovom kongresu nalazi se u Probudite se! od 22. februara 1999, strane 12-13.

c Iz Estonije je većina Svedoka proterana početkom aprila 1951. Više o tome može se naći u Probudite se! od 22. aprila 2001, strane 6-8, i na video-kaseti Verni pod kušnjama — Jehovini svedoci u Sovjetskom Savezu.

[Istaknuti tekst na 23. strani]

„Hajde da odmah počnemo da propovedamo dobru vest i to po celoj Estoniji“ (Linda Metig).

[Slika na 24. strani]

Sa devet Svedokinja u logoru u Mordoviji

[Slika na 24. strani]

Danas, sa svojim suprugom Lembitom