Vrati se na sadržaj

Vrati se na sadržaj

Vest se mora preneti

Vest se mora preneti

Vest se mora preneti

PRE nego što je pronađen telegraf, komuniciranje na velike razdaljine odvijalo se sporo i teško, u zavisnosti od prevoznih sredstava i terena. Osmotrimo izazove s kojima su se suočavale Inke, koje su imale ogromno carstvo na području Južne Amerike.

Na svom vrhuncu krajem 15. i početkom 16. veka n. e., kraljevstvo Inka obuhvatalo je delove današnje Argentine, Bolivije, Ekvadora, Kolumbije, Čilea i Perua gde se nalazio Kusko, glavni grad kraljevstva. Zbog visokih planinskih venaca, gustih džungli i ogromnih razdaljina putovanje je bilo otežano. Štaviše, Inke nisu imale tegleće životinje osim lama, kao ni kola s točkovima niti pismo. Kako su onda međusobno komunicirali na ovom velikom, raznolikom području?

Inke su izabrale svoj kečuanski jezik za zvaničan jezik carstva. Takođe su izgradile mnogo puteva. Njihov kraljevski put, to jest glavni put, protezao se više od 5 000 kilometara preko brdovitih predela Anda, dok se duž obale Tihog okeana pružao paralelni put dugačak oko 4 000 kilometara. Ova dva puta spajali su poprečni putevi. Inke su takođe izgradile kamene puteve sa stepenicama preko visokih litica, pontonske mostove preko močvara i viseće mostove koji su prkosili klisurama. Jedan viseći most bio je dugačak 45 metara, imao je užad debljine ljudskog tela i bio je u upotrebi 500 godina, sve do 1880!

Inke su komunicirale zahvaljujući glasnicima zvanim časkisi koji su bili raspoređeni duž glavnog puta. Svaki od ovih glasnika trčao je do sledećeg oko tri do četiri kilometra i kaže se da su tokom obdanice prelazili preko 150 kilometara. Mnoge vesti su saopštavali usmeno, ali statističke podatke o državnim stvarima prenosili su preko neobičnog sredstva zvanog kipu. Kipu je zapravo bio složen podsetnik sastavljen od konopca i uzica različitih boja. Čvorovi na uzicama predstavljali su jedinice, desetice i stotine. Kada su Španci pokorili Inke, kipu je izašao iz upotrebe, a pravila za njegovo korišćenje su se zaboravila.

’Krasne su noge na gorama‘

Danas se milionima osoba koje govore kečuanskim jezikom prenosi najvažnija od svih vesti — dobra vest o Božjem Kraljevstvu, vladavini koja će doneti mir svima u svetu koji se podlažu njenom vladanju (Danilo 2:44; Matej 24:14). Putovanje kroz zemlju kojom su nekada vladale Inke i dalje je teško, a kečuanski je još uvek govorni jezik. Ali Jehovini svedoci — od kojih su mnogi naučili kečuanski — radosno uručuju publikacije i audio-snimke na nekoliko današnjih dijalekata kečuanskog jezika.

Rad ovih objavitelja nas podseća na nadahnute reči: „Krasne li su na gorama noge onog koji dobre glase nosi, koji mir oglašuje; onoga koji dobre vesti nosi“ (Isaija 52:7).