Vrati se na sadržaj

Vrati se na sadržaj

Da li je poniznost pokazatelj slabosti ili snage?

Da li je poniznost pokazatelj slabosti ili snage?

Gledište Biblije

Da li je poniznost pokazatelj slabosti ili snage?

U SVETU se ponosne i samouverene osobe prikazuju kao primeri vredni oponašanja. Na ponizne i blage obično se gleda kao na slabiće, plašljivce i snishodljive osobe. Ali da li je prava poniznost zaista slabost? I da li je ponos zaista pokazatelj snage? Šta o tome kaže Biblija?

Na samom početku mora se reći da se u Bibliji pohvalno govori o nekim oblicima ponosa. Na primer, hrišćani treba da budu ponosni na to što služe Jehovi Bogu i što ih on priznaje (Psalam 47:4; Jeremija 9:24; 2. Solunjanima 1:3, 4). Roditelji mogu biti ponosni na svoju decu kada se ona ponašaju u skladu s hrišćanskim merilima i kada hrabro zastupaju pravo obožavanje (Poslovice 27:11). Međutim, ponos ima i lošu stranu.

Ponos i poniznost izbliza

Po jednoj definiciji, ponos je preuveličavanje sopstvene vrednosti. Usled takvog ponosa osoba postaje uobražena i oseća se superiorno, možda zbog lepog izgleda, rase, položaja u društvu, talenata ili bogatstva (Jakov 4:13-16). Biblija govori o ljudima koji su „umišljeni, oholi... ponosni“ (2. Timoteju 3:2, 4). Drugim rečima, oni bez razloga imaju previsoko mišljenje o sebi.

S druge strane, ponizni nastoje da pošteno i objektivno sagledaju sebe, svesni su svojih slabosti i svoje neznatnosti pred Bogom (1. Petrova 5:6). Štaviše, oni priznaju — i čak ih raduju — dobre osobine koje vide kod drugih (Filipljanima 2:3). Oni ne zavide drugima niti gaje ljubomoru (Galatima 5:26). Zato je logično što prava poniznost dobro utiče na odnose s drugima i doprinosi emocionalnoj sigurnosti i stabilnosti.

Osmotrimo primer Isusa. Pre nego što je došao na zemlju, bio je moćno duhovno stvorenje na nebu. Na zemlji je bio savršen, bezgrešan čovek (Jovan 17:5; 1. Petrova 2:21, 22). Imao je nenadmašne sposobnosti, inteligenciju i znanje. Pa ipak, nikad se nije time razmetao već je ostao ponizan (Filipljanima 2:6). Čak je jednom prilikom oprao noge svojim apostolima. Pokazivao je iskreno zanimanje za malu decu (Luka 18:15, 16; Jovan 13:4, 5). Držeći jedno dete pored sebe, Isus je rekao: „Ko se ponizi kao ovo dete, taj je najveći u nebeskom kraljevstvu“ (Matej 18:2-4). Da, u Isusovim očima i očima njegovog Oca prava veličina se ogleda u poniznosti, a ne u ponosu (Jakov 4:10).

Poniznost je pokazatelj snage

Iako je Isus pravi primer poniznosti, on ni u kom slučaju nije bio snishodljiv niti plašljivi slabić. Hrabro je govorio istinu i uopšte nije imao strah od čoveka (Matej 23:1-33; Jovan 8:13, 44-47; 19:10, 11). Zbog toga su ga poštovali čak i neki protivnici (Marko 12:13, 17; 15:5). Ali, Isus nikada nije dominirao nad drugima. Nasuprot tome, svojom poniznošću, dobrotom i ljubavlju privlačio je ljude i zadobijao njihovu naklonost na način na koji ponosna osoba nikad ne bi mogla (Matej 11:28-30; Jovan 13:1; 2. Korinćanima 5:14, 15). Čak i danas, milioni ljudi se verno podlažu Hristu, jer ga iskreno vole i duboko poštuju (Otkrivenje 7:9, 10).

Božja Reč nas podstiče da budemo ponizni jer oni koji imaju ponizno srce spremno prihvataju savete i zadovoljstvo je poučavati ih (Luka 10:21; Kološanima 3:10, 12). Poput ranog hrišćanina Apola, rečitog učitelja, ponizni rado menjaju svoje gledište kada se pojave nove i tačne informacije (Dela apostolska 18:24-26). Takve osobe se ne ustručavaju da pitaju, dok ponosne osobe često to ne čine plašeći se da otkriju da nešto ne znaju.

Osmotrimo primer etiopskog evnuha iz prvog veka koga je zbunjivao jedan odlomak iz Svetog pisma. „Razumeš li to što čitaš?“, upitao ga je učenik Filip. Etiopljanin je odgovorio: „Kako bih mogao ako mi neko ne objasni?“ Kakva poniznost — posebno kada se uzme u obzir da je taj evnuh verovatno bio ugledna ličnost u svojoj domovini! Zahvaljujući tome što je bio ponizan, mogao je da dublje razume Sveto pismo (Dela apostolska 8:26-38).

Etiopljanin je bio sušta suprotnost jevrejskim pismoznalcima i farisejima, koji su sebe smatrali religioznom elitom svog vremena (Matej 23:5-7). Umesto da ponizno slušaju Isusa i njegove sledbenike, oni su im se rugali i trudili se da im pronađu mane. Zbog ponosa su ostali u duhovnoj tami (Jovan 7:32, 47-49; Dela apostolska 5:29-33).

Da li si poput meke ili tvrde gline?

U Bibliji se Jehova poredi s grnčarem a ljudi s glinom (Isaija 64:8). Poniznost olakšava osobi da bude poput meke gline u Jehovinim rukama, koju on može da oblikuje u odgovarajuću posudu, dok su oholi poput suve, tvrde gline koja se može samo zdrobiti. Poznati primer oholosti jeste ponosni faraon, vladar drevnog Egipta koji je prkosio Jehovi po cenu svog života (Izlazak 5:2; 9:17; Psalam 136:15). Njegovo uništenje dobro ilustruje poslovica: „Ponos prethodi propasti i oholost prethodi padu“ (Poslovice 16:18).

Ono što smo do sada rekli ne znači da se pripadnici Božjeg naroda nikad ne bore s ponosom. Na primer, Isusovi apostoli su često raspravljali o tome ko je najveći među njima (Luka 22:24-27). Ipak, oni nisu bili zaslepljeni ponosom već su slušali Isusa i na kraju su promenili svoj stav.

„Poniznost i strah od Jehove donose bogatstvo, čast i život“, napisao je Solomon (Poslovice 22:4). Kako snažne razloge imamo da razvijamo poniznost! Osim što je dobra i privlačna osobina, poniznost nam pomaže da steknemo Božju naklonost i večni život (2. Samuilova 22:28; Jakov 4:10).

DA LI STE SE PITALI?

Da li su svi oblici ponosa neispravni? (2. Solunjanima 1:3, 4)

◼ Na koji način poniznost olakšava učenje? (Dela apostolska 8:26-38)

◼ Da li Božje sluge treba da razvijaju poniznost? (Luka 22:24-27)

◼ Kakva budućnost predstoji poniznima? (Poslovice 22:4)

[Slika na stranama 20, 21]

Deca su volela Isusa jer je bio ponizan