Vrati se na sadržaj

Vrati se na sadržaj

Nešto bolje od „savršenih talasa“

Nešto bolje od „savršenih talasa“

Nešto bolje od „savršenih talasa“

Ispričao Karl Hajnc Šverer

Rođen sam 1952. u Pitsburgu, u Pensilvaniji, ali sam odrastao u Nju Smirna Biču na Floridi. Kao tinejdžer, bio sam opčinjen surfovanjem. U stvari, to je postalo najvažnija stvar u mom životu.

GODINE 1970, upisao sam se na Aeronautički univerzitet Embri-Ridl u Dejtona Biču na Floridi. Želeo sam da postanem civilni pilot. Međutim, osećao sam sve veće i veće razočaranje zbog toga što je vlada vodila u Vijetnamu rat koji sam smatrao nepravednim. Kao i drugi mladi u to vreme, gnušao sam se čitavog sistema, pa sam prekinuo školovanje i živeo kao hipik. Nosio sam dugu kosu i uzimao drogu.

Nešto kasnije upoznao sam Suzan, devojku avanturističkog duha koja je bila veoma talentovana za slikarstvo i fotografiju. Izračunao sam da bih, pod uslovom da skromno živimo, šest do osam meseci mogao da radim građevinske poslove na Floridi, a ostatak godine bismo mogli da kampujemo na plažama na pacifičkoj obali Meksika i Srednje Amerike.

Svestan duhovnih potreba

Bezbrižan život na predivnim tropskim plažama bio je pravo uživanje — Su je slikala i fotografisala, a ja sam surfovao. Pa ipak, posle nekoliko godina smo uvideli da je naš život pomalo prazan. Izgledalo je da nešto nedostaje. Zato sam sredinom 1975, dok smo bili na pacifičkoj obali Kostarike, počeo da tragam za duhovnim prosvetljenjem. Čitao sam knjige o istočnjačkim religijama i filozofijama koje su tada bile popularne.

Budući da se u knjigama koje sam čitao često citirala Biblija kako bi se potvrdila istinitost njihovih učenja, došao sam do zaključka da je Biblija temelj za istinu. Zato sam trampio nekoliko halucinogenih pečurki za jednu staru Bibliju, prevod King Džejms. Svakog jutra sam surfovao, a popodne sam sedeo i čitao Bibliju. Iako sam imao veliku želju da je upoznam, nisam mnogo razumeo.

„Imate li pitanja u vezi s Biblijom?“

U avgustu 1975, dok smo putovali iz Kostarike u Sjedinjene Države, Su i ja smo svratili u jednu apoteku u El Salvadoru da kupimo neki lek. Pošto nismo uspevali da se sporazumemo s apotekarom, jedna devojka se ponudila da nam pomogne. Bila je to Dženi, 16-godišnja Amerikanka koja je tečno govorila španski. Spomenula je da su ona i njeni roditelji Jehovini svedoci i da su se doselili u El Salvador da bi poučavali ljude o Bibliji.

Dženi me je pitala: „Imate li pitanja u vezi s Biblijom?“

„Da, imam!“, odgovorio sam. Uprkos našem hipi izgledu, Dženi nas je bez oklevanja pozvala da pođemo s njom i upoznamo njene roditelje, Džoa i Nensi Trembli. Prihvatili smo njen poziv. Čitavo popodne smo proveli razgovarajući o Bibliji i bili smo impresionirani načinom na koji su Džo i Nensi odgovarali na naša pitanja. Uvek bi nam rekli: „Pronađite taj stih u svojoj Bibliji i pročitajte ga.“

Pošto smo se zadržali do kasno uveče, pozvali su nas da prenoćimo kod njih. Međutim, budući da Su i ja nismo bili venčani, nisu nam dozvolili da spavamo u istoj sobi. Te noći, Su i Dženi su dugo ostale budne, satima razgovarajući o mnogim biblijskim temama, od Adama do Armagedona.

Zelena Biblija

Pre nego što smo sledećeg dana otišli iz grada, Džo i Nensi su nam dali puno časopisa Kula stražara i Probudite se!, neke knjige i Bibliju. Bilo je to Sveto pismo — prevod Novi svet, koji je u to vreme imao tvrde zelene korice. Džo nas je takođe poveo da vidimo Dvoranu Kraljevstva. Bila je to jednostavna građevina u kojoj su se Jehovini svedoci sastajali da bi proučavali Bibliju. Pomislio sam: ’Kakva suprotnost razmetljivim crkvenim zdanjima u kojima ljudi tako malo uče iz Biblije!‘

Kasnije tog dana, kad smo se zaustavili na kontrolnoj rampi pre granice s Gvatemalom, zelena Biblija je izazvala zabunu među službenicima. Bili su u nedoumici — znali su da je to Biblija koju koriste Jehovini svedoci, ali nas dvoje nismo nimalo ličili na Svedoke. Uprkos našem izgledu, službenici su nas pustili dalje posle samo nekoliko minuta. To nas je prilično iznenadilo jer su nam obično pretresali auto i stvari da bi pronašli drogu ili krijumčarenu robu. Zato smo zelenu Bibliju počeli da smatramo nekom vrstom amajlije.

Čitajući Bibliju i publikacije koje služe kao pomoćna sredstva za proučavanje Biblije, uverili smo se da smo pronašli istinu o Bogu. Dok smo putovali kroz Meksiko, radovao sam se što ću naredne dve sedmice surfovati kod Puerto Eskondida — mog omiljenog mesta za vožnju na talasima. Doneo sam odluku da se nakon surfovanja na tim „savršenim“ talasima vratim na Floridu i postanem Jehovin svedok.

Sledeće dve nedelje pre podne sam surfovao, a posle podne sam na plaži čitao Bibliju i biblijsku literaturu. Zelena Biblija privukla je pažnju jedne osmogodišnje devojčice, koja nas je uporno zvala da uveče pođemo negde s njom. Nismo razumeli gde želi da nas odvede, ali smo shvatili da to ima veze sa zelenom Biblijom. Odbili smo je, ali ona je nastavila da nas poziva. Posle nekoliko dana, odlučili smo da pođemo s njom. Odvela nas je u Dvoranu Kraljevstva Jehovinih svedoka. Bila je to mala građevina od bambusa sa slamnatim krovom. Svi su se rukovali s nama i izgrlili nas kao da smo stari prijatelji.

Na nas je poseban utisak ostavilo ponašanje prisutnih u kom se ogledalo duboko poštovanje. Neka deca su netremice gledala u nas, jer verovatno nikad nisu videla ljude s tako dugom plavom kosom. Roditelji su stalno morali da ih opominju da obrate pažnju na program. Pa ipak, Jehova je koristio baš jedno takvo dete da nas dovede na naš prvi sastanak.

Odluka da služimo Jehovi

Posle dve nedelje surfovanja na „savršenim“ talasima, prodao sam svoje daske i vratili smo se na Floridu. Tamo smo počeli da proučavamo Bibliju s Jehovinim svedocima i da idemo na sve skupštinske sastanke. Pošto smo doneli odluku da ćemo služiti Jehovi, prestali smo da živimo zajedno i ograničili smo kontakt s pređašnjim društvom. Obrijao sam bradu i ošišao se, a Su je kupila nekoliko haljina. Venčali smo se četiri meseca kasnije, a u aprilu 1976. krstili smo se u znak predanja Bogu.

Tako je naš život dobio svrhu. Da bismo pokazali zahvalnost Jehovi za sve blagoslove koje smo dobili, želeli smo da se vratimo u neku zemlju gde se govori španski da bismo propovedali dobru vest o Božjem Kraljevstvu. Ali skupštinske starešine su nas savetovale: „Nemojte još ići. Najpre ojačajte svoju veru da biste mogli da pomažete drugima.“ Poslušali smo njihov savet. Posle toga, naš cilj je bio da postanemo pioniri, kako Jehovini svedoci zovu one koji puno vremena posvećuju službi propovedanja.

Su je počela s pionirskom službom u januaru 1978. I ja sam želeo da budem pionir, ali sam imao veliki dug za školarinu na univerzitetu. Dosetio sam se jednostavnog rešenja — objaviću da sam bankrotirao i moći ću da budem pionir.

Međutim, starešine su mi dale mudar savet. Objasnili su mi da ono što sam nameravao nije u skladu s biblijskim načelima, koja nam nalažu da ’u svemu pošteno postupamo‘ (Jevrejima 13:18). Zato sam nastavio da radim kako bih vratio svoje dugove. Na kraju sam u septembru 1979. ostvario cilj da se pridružim Su u pionirskoj službi. Pošto smo se trudili da živimo skromno, da bismo zadovoljili osnovne potrebe bilo je dovoljno da radim samo nekoliko dana nedeljno.

Služba u Betelu u Bruklinu

U aprilu 1980, nakon što smo nepunih godinu dana zajedno služili kao pioniri, stiglo nam je veliko iznenađenje. Ranije, kada je jednom prilikom bio upućen poziv da se jave oni koji bi mogli da rade na građevinskim projektima, podneli smo molbe da služimo u Betelu, svetskoj centrali Jehovinih svedoka u Bruklinu. Sada smo dobili poziv da dođemo za 30 dana! Bili smo radosni, ali i pomalo tužni jer smo zaista uživali u pionirskoj službi. Pošto nismo bili sigurni šta da uradimo, razgovarali smo s dvojicom starešina koji su nam pomogli da uvidimo kakva nam se izuzetna prilika ukazala. Predložili su nam: „Idite, služite u Betelu bar jednu godinu.“ Posle toga, prodali smo sve što smo imali i zaputili se u Bruklin.

Dve godine sam radio na gradnji, a zatim sam bio pozvan da radim u Kancelariji za projektovanje i gradnju, gde sam poučavan izradi statičkih proračuna. Su je godinu dana radila u knjigoveznici a zatim je bila pozvana u Grafičko odeljenje. Svake godine, kada smo na godišnjicu braka razmišljali o prethodnoj godini i preispitivali svoje okolnosti i želje, odlučili bismo da ćemo nastaviti s betelskom službom.

Kako su godine prolazile, sklopili smo bliska prijateljstva s predivnim ljudima. Osim toga, pošto smo u Betelu mogli da služimo Jehovi i našem međunarodnom bratstvu na veoma svrsishodan način, nismo promenili svoju odluku da ostanemo. Godine 1989, počeli smo da učimo španski, što nam je omogućilo da služimo u jednoj španskoj skupštini u Bruklinu. To nam je pružilo osećaj da imamo predivnu mogućnost da služimo na dva područja — u Betelu i u skupštini koja deluje na stranom jeziku.

Kada je Dženi, o kojoj je bilo reči ranije, jednom prilikom došla u Betel da nas poseti, bilo je zanimljivo čuti njenu stranu priče o našem susretu u El Salvadoru. Tog dana je bila na jednom biblijskom studiju i počela je da se oseća loše. Na povratku kući, odlučila je da stane i kupi neki lek. Iz nekog razloga nije otišla u apoteku u kojoj je ranije kupovala, već u onu u kojoj smo bili Su i ja.

Služba u drugim zemljama

Jednog dana, 1999. godine, moj nadglednik u Betelu iznenadio me je pitanjem: „Da li biste mogli da odete u australijsku podružnicu na tri meseca i radite tamo na jednom projektu u Regionalnoj kancelariji za projektovanje?“

„Da“, odgovorio sam bez oklevanja. Uskoro smo bili na putu za Australiju, gde smo služili tri godine. Bilo je zadovoljstvo pomagati u projektovanju objekata podružnica u nekoliko zemalja na Dalekom istoku i u južnom delu Tihog okeana. Kada smo se 2003. vratili u Bruklin, čekalo nas je novo iznenađenje. Pružila nam se prilika da služimo na još jednoj stranoj dodeli — u Regionalnoj kancelariji za Dvorane Kraljevstva, koja se nalazi u brazilskoj podružnici, u blizini velikog grada Sao Paula.

Tu još uvek služimo. Ova kancelarija nadgleda izgradnju Dvorana Kraljevstva u većini južnoameričkih zemalja. Moj zadatak podrazumeva putovanja radi pomaganja prilikom gradnje, kao i pružanje ohrabrenja onima koji rade na mnogim projektima, a Su putuje sa mnom.

Naši prioriteti se nisu promenili

Još uvek volim da surfujem, ali našao sam nešto bolje od „savršenih talasa“. Surfovanje ima svoje mesto, kao vid rekreacije. Uz podršku koju mi Su s ljubavlju pruža, usredsređen sam na nešto daleko važnije — na služenje Jehovi, našem Bogu punom ljubavi.

Naš glavni cilj je da koristimo svoj život i sposobnosti kako bismo unapređivali delo Kraljevstva i služenje pravom Bogu Jehovi. Naučili smo da nije najvažnije gde služimo Jehovi, već da to činimo celom dušom, gde god da se nalazimo (Kološanima 3:23).

[Istaknuti tekst na 25. strani]

„Još uvek volim da surfujem, ali našao sam nešto bolje od ’savršenih talasa‘“

[Slika na stranama 22, 23]

Ova fotografija koja je snimljena dok sam surfovao, korišćena je za plakat za Letnji surferski festival

[Slika na 23. strani]

Kada sam imao 13 godina

[Slika na 23. strani]

Nisam bio zadovoljan životom hipika

[Slike na 25. strani]

Gore: pomaganje prilikom izgradnje Dvorana Kraljevstva;

desno: Su i ja danas