Vrati se na sadržaj

Vrati se na sadržaj

Obnovljeni sjaj starih kanala

Obnovljeni sjaj starih kanala

Obnovljeni sjaj starih kanala

OD DOPISNIKA PROBUDITE SE! IZ VELIKE BRITANIJE

Do početka XIX veka, kanali čija je ukupna dužina bila oko 6 000 kilometara, presecali su Englesku, Škotsku i Vels. Zašto su sagrađeni i ko ih koristi danas u XXI veku?

ZBOG industrijske revolucije u XVIII veku, u Velikoj Britaniji je bio potreban jeftin i brz sistem za transport sirovina i robe. Pre tog vremena, za prevoz su se koristili konji i zaprežna kola. Zbog toga su zimi putevi bili toliko blatnjavi i izbrazdani od točkova da su bili neprohodni. S druge strane, samo jedan konj je bez po muke mogao vući po kanalu brod koji je nosio čak 30 tona robe.

Godine 1761, vojvoda od Bridžvotera je sagradio kanal za transport uglja od svojih rudnika do potrošača u Mančesteru, koji je bio udaljen 16 kilometara. To ne samo što mu je donelo finansijsku dobit već je i prepolovilo cenu mančesterskog uglja. Do 1790, sagrađen je jedan veliki sistem kanala, takozvani Grand Kros, koji je povezao četiri važne reke i englesku industrijsku zonu s lukama na moru. Tako je nastupilo doba obimnog korišćenja kanala.

Izgradnja i korišćenje

Vešti graditelji su razvili fantastične metode kako bi kroz različite terene iskopali kilometrima duge kanale. Jedan od njih je bio i samouki pregalac Džejms Brindli, koji je sav svoj posao obavio bez ikakvih pisanih proračuna i nacrta. Tako su nastali akvadukti, tuneli, prevodnice i mostovi, koje su izgradili radnici poznati kao navigatori. Sve to stoji kao spomenik dostignuća iz prošlosti.

Drveni brodovi, oko 20 metara dugi i 2 metra široki izgrađeni su za prevoz velikog tereta kao što su ugalj, kreč, krečnjak, kaolin, rude gvožđa, cigle i brašno. Te uske teretne brodove vukli su konji koji su išli stazama duž obale kanala. „Ekspres brodovi“ su se koristili u hitnim slučajevima i za prevoz lako kvarljive robe. Saobraćali su non-stop i njihova posada je radila čak do u sitne sate.

Na nekim kanalima, konjske zaprege su se smenjivale u redovnim intervalima, vukući brodove prosečnom brzinom od 15 kilometara na čas, na kojima je bilo i do 120 putnika. Poput ekspres-brodova, i oni su imali prvenstvo u odnosu na druge brodove, a na kanalu Bridžvoter su nosili ogromno sečivo privezano za pramac da bi presekli uže za vuču bilo kog broda koji bi im se našao na putu! Izgradnjom kanala, običan svet je prvi put imao mogućnost da jeftino i udobno putuje na velike udaljenosti.

Život u „dva sa dva“

Život na kanalu bio je tegoban. Posao ljudi koji su tu radili bio je mučan i često opasan. Pošto su stalno bili u pokretu, imali su slabe mogućnosti za obrazovanje i između njih i ostatka sveta nastajao je sve veći jaz.

Ljudi koji su živeli na tim brodovima razvili su sopstveni mentalitet i narodnu umetnost. Svoje brodove su spolja, sve do kabine koja se nalazila na krmi, ukrašavali živopisnim pejzažima, cvetnim motivima i geometrijskim oblicima. U tim stanovima na vodi, veličine svega 3 sa 2 metra, živeo je brodar sa suprugom i decom. Međutim, dovitljivi brodari su osmislili krevete, ormare i drugi nameštaj na rasklapanje što im je pomoglo da se smeste u tako skučen prostor. S polica su visile heklane čipkice, a oko šporeta su svetlucali otmeni porcelanski i bakarni ukrasi. Sve je to stvaralo utisak topline i prijatnosti. Vredna brodareva žena, uprkos mnogim obavezama i prljavom tovaru koji je često bio na brodu, uspevala je da svoju porodicu i brod drži urednim pod konac.

Povratak iz zaborava

Godine 1825, dok se izgradnja mreže kanala bližila kraju, Džordž Stivenson je otvorio železnicu Darlington-Stokton, jednu od prvih javnih železnica koja je koristila lokomotive na parni pogon. U narednih 20 godina, železnica je potisnula saobraćaj na kanalima, tako da su se kanali sve manje koristili i počeli su da propadaju. Železničke kompanije su otkupile neke od njih kako bi ih potisnule iz konkurencije. Nakon Prvog svetskog rata, zbog novih i boljih puteva, kanali su nastavili da padaju u zaborav. Čak su i optimisti mislili da je kanalima došao kraj!

Međutim, zahvaljujući naporima pojedinaca i grupa u prošlih 50 godina, do toga nije došlo. Iako neki brodovi još uvek služe kao teretni, drugi su pretvoreni u mesta za stanovanje ili jahte za odmor. Sada je moguće ploviti kanalima, ukupne dužine 3 000 kilometara, prolazeći kroz prelepa i netaknuta područja. Ljubitelji kanalskih brodova takođe su oživeli neke stare običaje, koje su redovnim festivalima na vodi približili široj javnosti. Zahvaljujući popularnosti tih živopisnih lađa za odmor, sada je na kanalima više brodova nego nekada u jeku trgovačkog saobraćaja. Kanali se sada obnavljaju istim tempom kao i pre 200 godina kada su građeni.

Pa ipak, brodari sačinjavaju mali broj onih koji danas uživaju u kanalima. Zašto? Zato što je obnavljanje vodenih tokova dovelo do stvaranja mnogih parkova duž kanala. Tako su nastala mesta za odmor u kojima šetači, biciklisti i ribari uživaju u prizorima malo poznatih gradića i seoske idile. Rezervoari koji su sagrađeni da bi se održavao nivo vode u kanalima postali su važna staništa za divlje životinje. I sami kanali predstavljaju dom za mnoge vrste biljnog i životinjskog sveta.

Britanski kanali su doživeli drastičan preokret s prizvukom neobične ironije. Danas su ti kanali mesta gde se može pobeći od pritisaka savremenog sveta, čijem su nastanku nekada i sami doprineli.

[Okvir/Slika na 14. strani]

PROLAZAK KROZ TUNELE

Veoma mali broj tunela imao je stazu za konje. Zato je pre izuma samohodnih brodova bilo moguće provući teretni brod kroz tunel samo putem jednog opasnog postupka. Sa obe strane pramca bile su pričvršćene dve daske. Brodari bi ležali na tim daskama, čvrsto se držeći, i odgurivali se nogama o zid tunela i tako kroz njega provukli brod. Pošto je jedinu svetlost u mrklom mraku pružala sveća, brodari su lako mogli omašiti zid i nastradati jer bi se našli u vodi između trupa broda i zida. Ukupna dužina tunela na britanskim kanalima nekada je iznosila 68 kilometara. Vešti i posebno obučeni brodari bili su unajmljivani kako bi proveli brodove kroz duge tunele. Najduži od njih je sada ponovo otvoren u Stendedžu, u Jorkširu, i dugačak je pet kilometara.

[Izvor]

Courtesy of British Waterways

[Okvir/Slike na 15. strani]

BRODSKE PREVODNICE I DIZALICA ZA BRODOVE

Pošto voda ne može da teče uzvodno, šta se dešava kada kanal naiđe na neko uzvišenje? Može jednostavno da teče prirodnim tokom zaobilazeći uzvišenje, zbog čega bi put bio duži, ili se to uzvišenje može savladati tako što se probije tunel. Treća mogućnost je da se vodeni tok podigne pomoću prevodnica. One se sastoje od komore koja povezuje dva nivoa vode i koja na svakom kraju ima vratnice. Kada brod uđe u prevodnicu, obe vratnice se zatvaraju. Tada se prevodnica puni vodom da bi se brod podigao na sledeći nivo, ili se prazni da bi se brod spustio — u zavisnosti od toga šta je potrebno.

Šta ako se neke prevodnice ne mogu restaurirati? To je bio slučaj u Škotskoj, gde je jedan veliki projekat spajao dva zapuštena kanala između Glazgova i Edinburga. Nije bilo izvodljivo obnoviti lanac od 11 prevodnica u Folkirku koji je nekada spajao kanal Junion s kanalom Fort i Klajd — prvim kanalom prokopanim između dva mora. Genijalno rešenje je vodeni točak Folkirk, nesvakidašnji projekat, rotaciona brodska dizalica prečnika 35 metara. Taj točak može preneti osam brodova, po četiri na svakom kraku, spuštajući ih ili podižući na potreban nivo. I sve to za samo 15 minuta!

U londonskim novinama The Times, taj rotirajući točak, koji se nalazi u velikom okruglom bazenu sa preko 20 pristaništa za brodove, opisan je kao „čudo inženjerskog poduhvata“.

[Izvor]

Gore desno: Courtesy of British Waterways

[Okvir/Slike na 15. strani]

ZAŠTO UŽIVAMO U VOŽNJI KANALIMA

Supruga i ja smo u poodmaklim godinama i u zadnje vreme uživamo u mirnom odmoru ploveći po kanalima. Zašto kažemo mirnom? Kao prvo, daleko smo od sveg motornog saobraćaja i žurbe. Kanalom možete ploviti svega pet kilometara na sat. Zašto tako sporo? Da se ne bi stvorio veliki talas koji može oštetiti obale kanala. Zato nas često prestignu oni koji šetaju svog psa po drevnoj stazi uz kanal!

Još jedna prednost lagane vožnje je što imamo vremena da uživamo u pejzažima i čak da se javimo prolaznicima. A priroda je prelepa. Obično iznajmimo brod u Južnom Velsu na kanalu Monmautšir i Brekon. Taj kanal se proteže oko 50 kilometara od granice s Velsom do planina Brekon koje se izdižu preko 886 metara. Tu i tamo iskusimo uzbuđenje kada stignemo do prevodnica i kada se brod podiže ili spušta na drugi nivo. (Videti okvir na 15. strani.)

Brodovi su potpuno opremljeni i veoma komforni. Neki čak imaju i dve spavaće sobe, pri čemu svaka ima svoje kupatilo i ve-ce. Takođe postoji i centralno grejanje u slučaju hladnih noći. Obično sami kuvamo, ali ukoliko želimo da promenimo rutinu, onda se zaustavimo uz obalu i jedemo u nekom od obližnjih restorana.

Sve je veoma tiho, posebno ujutro kada je kanal poput ogledala na kom se vide odrazi drveća i brda. Sve je toliko mirno da se ptičji poj jasno razaznaje. Čaplje bdiju na obalama dok se lagano i sporo kreću ispred nas (Priloženo).

[Izvori]

Courtesy of British Waterways

Gore levo: By kind permission of Chris & Stelle on Belle (www.railwaybraking.com/belle)

[Izvor slike na 13. strani]

Courtesy of British Waterways