Vrati se na sadržaj

Vrati se na sadržaj

Kako sam prestao da volim rat

Kako sam prestao da volim rat

Kako sam prestao da volim rat

Ispričao Tomas Stubenvol

RODIO sam se 8. novembra 1944. godine u Njujorku. Odrastao sam u Južnom Bronksu, koji je u to vreme bio podeljen na rasne enklave. Kao dete sam dosta vremena provodio na ulici i brzo sam naučio da poštujem teritorijalne granice različitih etničkih bandi. Svi su se plašili tih bandi jer su njeni članovi bili nasilni kriminalci.

Do svoje 12 godine već sam postao član jedne bande. Zvali smo se Lobanje. Ulazili smo u teretne vagone i krali kutije s puterom od kikirikija i drugom hranom. Bande u kojima su bili stariji tinejdžeri bile su još gore. Takve bande su stalno učestvovale u teškim tučama. Jednom prilikom je na moje oči jedan moj dobar drug bio na smrt izboden.

Oduševljen ratom

Nisam bio baš srećan zbog toga što sam bio član bande. Posle nekog vremena sam jednostavno želeo da se odselim iz grada. Moj ujak Edi je učestvovao u Korejskom ratu kao pripadnik Pomorsko-desantnih snaga američke vojske. Bio sam oduševljen ujka Edijevim pričama o marincima. Pričao mi je kako je svaki marinac disciplinovan vođa i žilav ratnik koji je obučen da odlučno postupa. Moto pomorsko-desantnih snaga, simper fidelis, što na latinskom znači „uvek veran“, jasno ističe njihovo pravilo vernosti i odanosti. Ubrzo sam goreo od želje da i ja postanem jedan takav sposoban marinac.

Zato sam se 8. novembra 1961, na dan kada sam napunio 17 godina, prijavio za marinca. Obuku sam prošao za manje od četiri meseca i postao sam marinac. Tako je počela moja 11-godišnja vojna karijera.

U vojsku sam stupio za vreme mira. Međutim, kao marinac sam neprestano bio na obuci. Najpre sam bio poslat na ostrvo Oahu, na Havajima, gde sam dve godine intenzivno obučavan pešadijskim taktikama i gerilskom ratovanju. Postao sam dobar strelac i mogao sam da pogodim metu na 450 metara. Bio sam obučen borilačkim veštinama, upotrebi eksploziva, čitanju karata, miniranju i održavanju veze. Uživao sam u svakom trenutku obuke.

Nakon Havaja sam šest meseci proveo u Japanu u misiji obezbeđenja podvodnog oružja u vojnopomorskoj vazdušnoj bazi Acugi. Ubrzo su se zaoštrili odnosi između Sjedinjenih Država i Severnog Vijetnama i ja sam kao član jedne grupe marinaca raspoređen na nosač aviona Rendžer. Naš brod je iz zaliva Tonkin učestvovao u bombardovanju Severnog Vijetnama. Konačno sam učestvovao u pravom ratu. Međutim, imao sam osećaj da mnogo toga propuštam zato što sam na brodu.

Na ratnom poprištu

U proleće 1966, dok sam bio na Rendžeru, istekao mi je četvorogodišnji ugovor s vojskom. Većini vojnika u toj situaciji bilo bi drago da se vrate kući i izbegnu krvoproliće koje je predstojalo. Ali ja sam postao odani marinac, profesionalni ratnik i nisam imao nameru da odem. Odlučio sam da ponovo stupim u vojnu službu.

Želeo sam da se borim. Za to sam bio obučavan. Zato sam se kao dobrovoljac prijavio u pešadiju. Nije mi bilo važno gde ću biti raspoređen. Samo mi je bilo važno da budem marinac u pešadiji. Moja životna misija bila je da budem dobar marinac i rat je postao moj bog.

U oktobru 1967. godine poslat sam u Vijetnam. Bio sam uzbuđen. Odmah sam prebačen na front u provinciji Kvang Tri. Nije prošao ni dan, a već sam se našao usred strašnog okršaja. Svuda oko mene su padali ranjeni i mrtvi. Zemlja je prštala od metaka. Nije postojao nikakav zaklon osim nekoliko žbunova. Jednostavno sam počeo da pucam. Bilo je užasno. Mislio sam da ću poginuti. Bitka se konačno završila. Preživeo sam, ali ne i ljudi kojima sam pomagao da se povuku.

Sledećih 20 meseci sam učestvovao u najžešćim borbama u Vijetnamskom ratu. Sedam dana u nedelji i skoro 24 sata dnevno ili sam pucao ili sam se trudio da ne budem upucan, ili sam postavljao zasede ili sam upadao u zasede. Većinu tog vremena sam pucao na neprijatelja iz rupa u zemlji koje su se po kiši brzo pretvarale u jame s blatom. Ponekad je bilo hladno i nepodnošljivo neudobno. U takvim rupama sam i jeo i spavao.

Često smo odlazili u vlažne džungle, gde smo tražili i ubijali neprijatelje. Tamo je uvek postojala opasnost da neprijatelj iskoči iz gustog žbunja. Ponekad su oko mene satima neprestano padale granate. Tokom jedne bitke blizu Ke Šana, oko tri četvrtine ljudi iz mog voda bilo je ranjeno ili ubijeno — samo nas 13 je ostalo nepovređeno.

Tek sam 30. januara 1968. bio u jednoj bazi, gde sam prvi put konačno mogao da spavam u šatoru. Taj relativni komfor nestao je rano ujutru kada me je probudila zaglušujuća eksplozija minobacačke mine. Bio sam ranjen. Nekoliko šrapnela mi se zarilo u rame i leđa. Tog jutra je neprijatelj započeo jednu veliku invaziju.

Zbog ranjavanja sam dobio jedno odlikovanje, orden Purpurno srce, ali rane nisu bile dovoljno ozbiljne da bi me sprečile da se i dalje borim. Lekari su mi izvadili šrapnele i ubrzo sam bio na putu za grad Hue, gde se vodila jedna od većih bitaka tog rata. Tamo sam doslovno bio mašina za ubijanje. Nimalo me nije uznemiravalo što sam ubijao neprijatelje. Tamo sam 32 dana sve vreme išao od kuće do kuće i tražio i ubijao neprijatelje.

Tada sam mislio da je to potpuno ispravno. Razmišljao sam: ’Neprijatelj ubija na hiljade nedužnih muškaraca, žena i dece u ovom gradu. Na ulicama leži na hiljade leševa. Sve je bilo minirano, čak i neki leševi. Neprestano smo pod snajperskom vatrom.‘ Ništa od toga me nije plašilo. Smatrao sam da je ispravno što ubijam neprijatelja.

Opsednutost ratom

Ubrzo nakon bitke u Hueu završio se moj 13-mesečni vojni rok. Međutim, rat je bio u punom jeku i želeo sam da nastavim da se borim. Zato sam se dobrovoljno javio da još 13 meseci ostanem u Vijetnamu. Do tada sam postao vodnik i bio sam poslat u jednu posebnu misiju. Trebalo je da vodim odrede marinaca u zaseoke u unutrašnjosti zemlje. Tamo smo stupali u kontakt s civilima i pokazivali im kako da zaštite svoju zajednicu. Stalno smo bili na oprezu jer se neprijatelj često mešao s lokalnim stanovništvom. Noću smo krišom odlazili u potragu za neprijateljskim borcima i ubijali ih. Iako sam bio krajnje napet, sve više sam voleo rat.

Moj drugi vojni rok u Vijetnamu je brzo prošao. Ponovo sam tražio da ostanem na bojnim poljima. Ovog puta mi pretpostavljeni nisu to dozvolili, možda zato što su primetili da sam opsednut ratom. Međutim, time se nije završila moja karijera u marincima. Poslat sam u Sjedinjene Države da budem vojni instruktor regrutima na obuci. Naredne tri i po godine sam bio vojni instruktor. Imao sam puno toga da prenesem regrutima i davao sam sve od sebe kako bih svakog od njih pretvorio u opaku mašinu za borbu, što sam i sam postao.

Pronašao sam bolju svrhu života

Sprijateljio sam se s jednim instruktorom s kojim sam sarađivao. Negde u to vreme ga je žena ostavila. Njegova sestra, Kristina Antisdel, koja je kratko pre toga postala Jehovin svedok, ponudila se da živi kod njega i pomogne mu u brizi oko njegove dve ćerkice. Tada sam prvi put čuo za Svedoke.

Vaspitavan sam kao katolik i osam godina sam išao u katoličku školu. Čak sam služio kao ministrant u crkvi. Ipak, praktično ništa nisam znao o Bibliji. Zahvaljujući Kristini, to se promenilo. Pokazala mi je neke stvari u Bibliji za koje nikada ranije nisam čuo. Saznao sam šta Biblija zaista naučava, a šta ne naučava.

Na primer, saznao sam da u Bibliji ne piše da Bog kažnjava ljude u paklu nakon smrti (Propovednik 9:5, 10). U njoj ne piše da je Bog deo nekog Trojstva (Jovan 14:28). Međutim, Biblija kaže da će Bog ukloniti zlo, bol i smrt i da će poslušni ljudi večno živeti u raju na zemlji (Psalam 37:9-11; Otkrivenje 21:3, 4). Takođe sam saznao koja su Božja moralna merila (1. Korinćanima 6:9, 10). Saznao sam da Bog ima ime i da se zove Jehova (Psalam 83:18). Bio sam oduševljen kada sam sve to saznao.

U novembru 1972. bio sam premešten u jednu drugu bazu, gde je trebalo da obučavam podoficire ratnim taktikama. Tamo sam počeo da proučavam Bibliju s Jehovinim svedocima. Odlazio sam na sastanke i bio sam impresioniran time što je među Svedocima vladala prijateljska atmosfera i istinska bratska ljubav.

Ali, što sam više učio o Bibliji, to me je više mučila savest. Moj način života je bio potpuno suprotan onome što piše u Bibliji. Ja sam svoj život posvetio podupiranju nacionalizma, rata i nasilja, onoga što Bog mrzi.

Zaključio sam da ne mogu u isto vreme da budem marinac i da obožavam Jehovu Boga. Tada sam prestao da volim rat. Odlučio sam da napustim vojsku. Nakon nekoliko meseci administrativnih procedura, ispitivanja i psiholoških pregleda, povukao sam se iz vojske — i to zbog prigovora savesti. Tako se okončala moja 11-godišnja vojna služba.

Sada sam mogao da kažem Jehovi ono što piše u Isaiji 6:8: „Evo mene, mene pošalji.“ Bio sam spreman da koristim svoju snagu i entuzijazam u služenju istinitom Bogu umesto da služim u vojsci. Kao Jehovin svedok sam se krstio 27. jula 1973. godine. Pet meseci kasnije sam se oženio Kristinom Antisdel, koja je bila prvi Jehovin svedok kog sam upoznao.

Kristina i ja smo 36 godina našeg zajedničkog života posvetili pomaganju drugima da upoznaju Bibliju i približe se Bogu. Osam godina smo bili misionari u Dominikanskoj Republici. Poslednjih 18 godina služim kao putujući nadglednik. Supruga i ja smo posetili stotine španskih skupština Jehovinih svedoka širom Sjedinjenih Država.

Do sada nisam imao nikakve emocionalne ili mentalne posledice iz rata. Nemam traume od rata, posttraumatski stres, noćne more niti ponovo proživljavam ratne scene. Ipak, sada kada znam kakav je Jehova Bog, žao mi je što sam oduzeo život drugim ljudima u ratu.

Mnogo sam se promenio, i drago mi je zbog toga. Osećam da mi je Bog oprostio ono što sam radio u prošlosti. Moja misija više nije da oduzimam živote, već da pomažem ljudima da steknu nadu u večni život u raju na zemlji. Sve što sam radio kao marinac radio sam zbog neznanja i pogrešno usmerene revnosti. Kao Jehovin svedok sam saznao šta Biblija naučava, i ono što radim radim zato što sam čvrsto uveren u to da postoji istiniti, živi Bog koji nas voli i da će sigurno dobro proći oni koji ga vole i slušaju.

[Istaknuti tekst na 25. strani]

Sedam dana u nedelji i skoro 24 sata dnevno ili sam pucao ili sam se trudio da ne budem upucan, ili sam postavljao zasede ili sam upadao u zasede

[Istaknuti tekst na 27. strani]

Sada kada znam kakav je Jehova Bog, žao mi je što sam oduzeo život drugim ljudima u ratu

[Slike na 24. strani]

Kao vojni instruktor (gore) i u pešadiji u Vijetnamu (levo)

[Slika na 25. strani]

Zbog ranjavanja sam dobio Purpurno srce, ali rane nisu bile dovoljno ozbiljne da bi me sprečile da se i dalje borim

[Slika na 26. strani]

Kristina i ja smo 36 godina našeg zajedničkog života posvetili pomaganju drugima da upoznaju Bibliju